piše: Vapa

Baš je zgodno kad ti se najavi prosvjetna inspekcija ili viši savjetnici AZOO-a koji dolaze u nadzor, a ti ne znaš zašto pa iščekuješ. Ne bi da je neki napeti kraj knjige ili filma pa ti ne smiju reći da ti ne pokvare veliki finale. A dolasci prosvjetne inspekcije i jesu, zaista, poput filma. I to lošeg, kojem se žanr ne može odrediti.

Osciliraju ti posjeti od tragedija preko komedija, a zadire se tu i u znanstvenu fantastiku jer nikad ne znaš što te čeka, tko te čeka i tko te ima na nišanu. Međutim, za sve te neostvarene glumce, da ne kažem režisere, prosvjetna inspekcija i viši savjetnici su tu da njihove ideje sprovedu u djelo. I što na kraju bude? Ništa. Jedno veliko NIŠTA. Toliko o onom neizvjesnom finalu jer oni se samo najave pa se ti misli koji žanr te očekuje.

Western da te malo zajaše, strava i užas da te par sati seciraju ili će možda biti prilike da se u inspekcijskom nadzoru ekranizira i filmsku inačicu dobije Selo gori, a baba se češlja. Bude tu i opravdanih prijava, da se razumijemo, ali opet ništa. A film – kada završi s ništa – je propao, ma kojeg žanra bio. Uzalud su se novci utukli u njega. Sad zamislite koliko su se puta novci utukli u propale scenarije naših prosvjetnih inspekcija i nadzora jer oni moraju slušati svoje šaptače.

Šaptačice su uglavnom mame koje, umjesto da šapću djeci priče za laku noć, šapću našoj prosvjetnoj inspekciji. E, ali nisu sve prijave iste . Ne, ne. Kad šapće obična mama sa sela ili mama, ugledna dama, nije to isto.
Odavno mi znamo da smo u Hrvatskoj svi neravnopravni pred sudom. Dakle, kad šapće mama na visokoj nozi, tad jedan inspektor nije dovoljan. Onaj uzaludni trošak unaprijed propalog filma se u najmanju ruku treba udvostručiti. Nek’ se zna. Jedan ipak nije sposoban, pardon, dovoljan za provesti u djelo scenarij kojeg osmisle naši ugledni građani. Za ljubav je ipak potrebno dvoje iliti It takes two to tango.

Da ne završimo s ništa, jer ne volimo loše krajeve, evo jednog za pamćenje snimljenog po istinitom događaju. Prijave roditelji prosvjetnoj inspekciji kolegicu. Razlog: ona postavlja pitanja kojih nema u knjizi. Dođe prosvjetna inspekcija, obavi uvid i predloži kolegicu u napredovanje.

piše: Tamara Šoić

Još jednom se pokazuje da u Hrvatskoj smiješ sve. Varati, krasti, muljati. Ali ne smiješ jedno: podići glavu i usprotiviti se. Trebalo je proći samo 5 mjeseci od ovog pisma da AZOO pošalje nadzor.

U nadzor šalju dvije više savjetnice odjednom.
Jer jedna je valjda nedovoljno zastrašujuća.
Navodno je majka učenika 1. razreda povrijeđena zbog jedne jedine jedinice.

Naime, dio je razreda uzeo slobodan dan, pa sam idući sat, po povratku u školu, učenike propitala gradivo obrađeno tijekom dana provedenog na nekoj riječkoj plaži, i to je sasvim očekivano, rezultiralo negativnom ocjenom.
Na stranu to što ne mislim da se nekakva majka prvašića žalila na jedinicu i to već u prvom razredu. Roditelji to jednostavno ne čine.

Ali i da se žalila!!
Treba li odmah poslati dvije savjetnice u petosatni nadzor nad nastavnikom?
Poniziti ga pred kolektivom, demonstrirati moć ovakvim propitivanjem njegova rada.

Jer sigurno postoje civiliziraniji i uljuđeniji načini, ali Agencija se i ne trudi pronaći ih.

S druge strane sami znate kako funkcioniraju prljave zborničke igre kad nekome stanete na žulj i nije rijedak slučaj pa su te ogorčene majke – kolege s kojima dijelite isti prostor.
Sve je to dio naše svakodnevice i grozno je reći, navikli smo na podmetanja i udarce ispod pojasa koji dolaze od nas samih.

Ali koristiti instutuciju za osobne obračune i povrijeđen ego, nije nešto na što se itko pa čak i u državi poput ove – treba naviknuti.

Potpuno je jasno da ovdje nije riječ o dobronamjernom i profesionalnom poslu jer bi se u tom slučaju savjetnica Kazija sama izuzela.
Kada bi postojao minimum razuma – učinila bi isto.
Ali ovdje nema govora niti o razumu niti o profesionalnosti, a ponajmanje o dobrim namjerama.
Smatrala sam potrebnim obavijestiti čelne ljude Agencije, MZO-a i sindikata o ovome što se događa nastavnicima koji se usude javno istupiti.
Ovo je tako jasna poruka svima nama – progovorite, suprotstavite se i bit ćete kažnjeni.
Ali ovo je i naša poruku svima onima koji se pitaju zbog čega nastavnici napuštaju prosvjetu.
Ne bježimo mi zbog lažnih diploma!
Nećete vjerovati, ne bježimo ni zbog mizerne plaće!
Zamislite, ni rad s djecom nije nam stresan, koliko god vam to čudno zvučalo.

Bježimo jer nas ponižavavate, omalovažavate, zastrašujete i podcjenjujete.
Bježimo jer nam je dosta vašeg maćehinskog odnosa.
Bježimo jer ste zaboravili kako je dolje, među djecom, u razredu – pa donosite sudove o nama iz vaših toplih, udobnih i dobro plaćenih fotelja.

Ne brinite, neće pobjeći svi, ali potjerat ćete najbolje.
Potjerat ćete ambiciozne, potjerat ćete poštene i vrijedne, potjerat ćete svakoga tko je u stanju kritički promišljati i iskazati jasne stavove o tome.
Ostat će vam poslušnici, poltroni i mediokriteti pa s njima i na njima provodite reformu i busajte se u prsa kako ste uspjeli.

Mladost ove zemlje će vas demantirati i to već uspješno čini u autobusima koji voze što dalje od ovog živog blata u koje tonu svi koji ostaju, i toj mladosti zbilja ne možemo reći ništa drugo nego: “Idi, sine, idi i ne okreći se.”

P. S.
A ako želite negdje početi – ukinite mogućnost anonimnih prijava. Na taj ćete način ukinuti mogućnost ljudima da budu zli.
Želite zadovoljnog nastavnika??
Zadovoljan nastavnik nije prestrašen nastavnik.
Sve treba biti transparentno.
I naš rad i rad onoga tko traži preispitivanje našega rada.
Bez skrivanja, bez podmuklih igara i bez udaraca ispod pojasa.
Dok igrate nepošteno, suludo je očekivati fer igru od nas, dakle na vama je red, gospodo!

Institucije treniraju strogoću nad ljudima koji imaju stav i iza svog stava stoje. Riječ je o profesorici koja je prepoznata u riječkoj akademskoj zajednici, koja u svom radu ostvaruje zavidne rezultate i ne spušta glavu pred lažnim autoritetima; sasvim dovoljno da nekome stane na žulj jer, poznato je – boljima se teško prašta.

piše: Žukov!

Vjerujem da ćete se složiti sa mnom ako ustvrdim kako smo blagoslovljeni životom u državi u kojoj ćete prije dočekati pravomoćnu presudu nego, recimo, mjesec dana poštede od budalaština i bljezgarija kakova zaslužna hrvatskog muža, trudbenika neke od prijeko potrebnih agencija ili člana kabineta. Ako išta, u zadnja tri desetljeća Hrvati su dokazali da znaju izabrati; posljedično, oni koji bi u normalnim zemljama bili medicinski objekt u Hrvatskoj su društveni subjekt i, kao takvi, redovito dobivaju medijski prostor za izbacivanje svojih verbalnih fekalija. Budući da jedna šira retrospekcija nadilazi gabarite ove kolumne ograničit ću se samo na ono što, na neki način, ima veze s odgojem i obrazovanjem ili je sušta suprotnost bilo kakvom obrazovanju, a odgoju nadasve. Mogli ste tako na nedavnom skupu ravnatelja čuti kako pomoćnik ministrice, šeretski se cereći kako i priliči jednom pomoćniku ministrice, tumači kako je norma za čistačice po školama 600 kvadrata, ali, eto, oni u ministarstvu računaju s 800 kvadrata, i to tumači okupljenim ravnateljima koje raznorazni pomoćnici iz ministarstva hvataju za grkljan zbog goblenskih rupa u primjeni zakona!

Još su stari Latini imali onu mudru o Jupiterima i volovima, samo se u našem školstvu odavna više ne zna tko je Jupiter, a tko je vol. Prisnažio je malo potom i nesuđeni gospon doktor zagrebačkog Sveučilišta, u slobodno vrijeme gradonačelnik metropole, naša nada i ufanje, odvalivši kako je on kvalificiran predavati na Oxfordu, Cambridgeu, Yaleu, Stanfordu, kao da i zadnja piljarica nije svjesna činjenice kako se navedena sveučilišta otimaju za Borasove počasne doktore. Budući da je karma, jelte, kučka, a život počesto ironičan, hrvatski su mediji ovih dana, sramežljivo poput junferice na prvom spoju, objavili kako je Ivan Đikić primljen u Američku akademiju. Za HAZU nije bio dovoljno dobar, ali, treba li uopće isticati – član švedske, njemačke i američke akademije znanosti ne bi bio teret HAZU; HAZU bi bila teret njemu!

Planska retardacija hrvatske mladosti

U tom moru gluposti koje natapa ovu suznu dolinu dva su momenta, međutim, osobito znakovita; svaka od te dvije situacije kristalno jasno svjedoči ne o moralnom, materijalnom, duhovnom i intelektualnom dnu, nego o Marijanskoj brazdi koju je hrvatsko školstvo dotaknulo. Prvi atak na zdrav razum predstavlja skup Škole za život, nedavno održan u Zagrebu, zamišljen kao dika, ponos i ukras pompozno najavljivane reforme školstva. Probajte samo zamisliti na što mora sličiti ono čemu je to ukras?! Znam da ste vidjeli snimku i da vam je želudac vjerojatno centrifugirao; dio toga može biti samo netko amputirana ukusa, ali odvrtite tu snimku još jednom. Pregledajte je pomno i zagledajte se u lice gluposti, one nepatvorene, šuplje, sirove i prostačke gluposti koja se vama, akademskim građanima, uporno kesi u lice i pravi vas budalama. Meni osobno taj skup nalikovao je na radnu terapiju u nekoj ustanovi zatvorenog tipa. Wannabe opinionmejkeri iz resornog ministarstva po befelu filaju javnost svojim idejama koje su točno na razini te iste javnosti, ali struka bi trebala prepoznati da reforme nema, da je riječ o očajničkoj predizbornoj kampanji jedne irelevantne strančice kojoj su dali da se igra obrazovnim sustavom jer je taj sustav toliko devastiran i bijedan da vladajućoj stranci, kao takav, nije interesantan. Ljudi koji u sustavu rade trebali bi biti bolno svjesni činjenice kako igrifikacija škole ne vodi obrazovanju 21. stoljeća nego planskoj retardaciji hrvatske mladosti.

Budale

Možda najbolji opis reforme koje nema, digitalizacije i loomenizacije hrvatskih škola dala je kolegica koju izuzetno cijenim, istaknuvši u svom komentaru kako pojedinci od metodike prave neurokirurgiju, vidjevši u tome priliku da obrnu dobru lovu. Hrvatsko školstvo odavna je postalo cirkus, a u cirkusu najbolje prolaze klaunovi. Pita li se ipak netko u svemu tome koliko taj cirkus košta? Znate li, a bolje da ne znate, koliko je ta parada kiča i neukusa u Zagrebu koštala? Prema informacijama iz Ministarstva, dosad je u Školu za život ulupano oko dvije milijarde kuna. Hrpetina nula u hrvatskoj prosvjeti i nije neka novost u kadrovskom, ali jest u materijalnom smislu. Možete li zamisliti što se sve u školstvu moglo napraviti s dvije milijarde kuna? Zašto se ne objavi financijska konstrukcija obrazovne „reforme“? Zašto se prikriva da je netko izdašno plaćen, a većina ostalih uzalud gubi vrijeme, energiju i živce na nešto što je u startu osuđeno na fijasko? Loomen predstavlja spoj neugodnog s beskorisnim; utrošiti na to enormne novce u situaciji kad su nastavnici plaćeni ispod državnog prosjeka, kad sami plaćaju pribor za rad i kad ih se zakida na svaki mogući način slika je i prilika hrvatskog školstva i obrazovne „reforme“. Slabo plaćen, ponižen i demotiviran učitelj trebao bi iznijeti teret reforme? Možda je to razlog nastavničkog egzodusa kojem svjedočimo zadnjih mjeseci? Reforma treba početi u glavama i znači prije svega ulaganje u ljude, a ne u ekrane. Um caruje dok snaga ne popizdi. Zašto toliki pristaju da ih uporno tretiraju kao budale? Odgovor je jednostavan i bolan: jer jesu budale. Ne poštuju znanje, ne poštuju istinu, ne poštuju život, ne poštuju, u konačnici, ni sami sebe, a istini za volju, nemaju baš ni razloga za to.

Boljima se teško prašta

Druga situacija na koju želim skrenuti pažnju možda još rječitije od prve svjedoči o bijedi sustava koji progoni one kojima glava služi za promišljanje, a forsira one kojima služi za klimanje. Riječ je o institucionalnom linču koji se vrši nad našom kolegicom iz Rijeke, samo zato jer se usudila reći istinu i taknuti u nečiju taštinu. Uslijedila je prijava, “lažna”, dakako, od strane majke učenika nezadovoljne jedinicom svog čeda. Kao da no-name individue imaju petlje javno stati imenom i prezimenom iza svojih nebuloza, radilo se o nezadovoljnim roditeljima ili isfrustriranim i prikraćenim članovima kolektiva, sasvim svejedno – glava što je praznija, to je bezobraznija. Kolegici su se u nadzor najavile čak dvije savjetnice, valjda da cijela stvar djeluje ozbiljnije, iako mene podsjeća na viceve o nekadašnjim milicajcima koji su uvijek išli u paru jer je jednom bolje išlo čitanje, a drugi se pak pronašao u pisanju prijava. Najavljeno je da će nadzor trajati pet sunčanih sati, kao da isljeđuju vinovnika kakove privatizacijske ostavinske rasprave, a ne osobu koja čestito i uspješno radi svoj posao. I ovo je vic, dakako – u Hrvatskoj su privatizacijski mastermindovi stupovi društva, državni tajnici ili barem uvaženi gojenci Generalskog zbora, dok institucije treniraju strogoću nad ljudima koji imaju stav i iza svog stava stoje. Riječ je o profesorici koja je prepoznata u riječkoj akademskoj zajednici, koja u svom radu ostvaruje zavidne rezultate i ne spušta glavu pred lažnim autoritetima; sasvim dovoljno da nekome stane na žulj jer, poznato je – boljima se teško prašta.

Po ne znam koji puta njen slučaj potvrđuje kako ova država skupa sa svojim institucijama ljude pretvara u zombije, u amorfnu masu netalasajućih individua koji će kroz život proći spuštene glave i gaća, tješeći se onom starohrvatskom – život (mzo, nadzor, kako vam drago) hebe, ali ja biram pozu! Ma ne biraš ti ništa; mogućnost izbora privilegija je slobodnog čovjeka, onog koji živi onako kako želi, a ne kako mu je rečeno, a ako već želiš birati, onda izaberi ne biti otirač i digni se s poda.

Svjetlo na kraju tunela…

Baš kao što je kolegica izabrala biti svoja bez obzira što košta; baš kao što ja biram stati iza nje i pružiti joj podršku. Baš kao što cijela Mreža Nastavnici Organizirano stoji iza nje i neće dozvoliti da je čereče, kao što smo stali iza kolege Franje i kao što ćemo stati iza svakog čestitog i slobodnomislećeg kolege kojeg sustav misli slomiti. Nećete, a nećete zato jer nas ima još koje ne možete kupiti, slomiti ni obeshrabriti, zato jer znamo zašto smo tu. Zato jer kleknuti nećemo i ne možemo, zato jer bismo tako negirali sebe, sve ono što jesmo i u što vjerujemo, a to je cijena koju slobodan čovjek nikad neće platiti.

Ako ekipa iz obrazovne stratosfere iz ovog slučaja išta može razabrati, onda je to nužnost ukidanja anonimnih prijava nastavnika. Anonimne prijave sredstvo su držanja učitelja na kratkom lancu, sredstvo su sijanja straha, a svaka vlast počiva na strahu. Što reći o strahu onih koji se iza svojih optužbi ne usude stati imenom i prezimenom? Što reći o strahu onih koji se takvu praksu anonimnog denunciranja ne usude dokinuti? Učinite korak u pravom smjeru i ukinite anonimne prijave; to bi, vidite, bila reforma sustava, ili barem prvi korak u tom smjeru. Sve dok se to ne dogodi priča o reformi sustava šuplja je i promašena. Sve dok se to ne dogodi, oni rijetki optimisti koji u hrvatskoj prosvjeti još uvijek vide svjetlo na kraju tunela mogu biti sigurni – to je samo jureći vlak koji dolazi!

Učitelji i nastavnici okupljeni na Facebook grupi Školska zbornica uputili su danas otvoreno pismo prosvjetnim sindikatima i Ministarstvu obrazovanja. Mreža Nastavnici organizirano podržava kolege u potpunosti. Na pismo je u vrlo kratkom roku odgovorio sindikat Preporod. Oba pisma prenosimo u cijelosti.

Poštovana ministrice Divjak, poštovani čelnici sindikata,

u Facebook grupi Školska zbornica, koja okuplja učitelje i druge stručnjake povezane s obrazovanjem iz cijele Hrvatske, provedena je anketa na temu spremnosti učitelja za sudjelovanje u štrajku, čiji bi cilj bio povećanje učiteljske plaće na razinu koju kao visokoobrazovani stručnjaci zaslužujemo.

Na uzorku od 1351 učitelja, njih 98,7 % (1333 učitelja) izjavilo je kako je bezuvjetno spremno na sudjelovanje u štrajku. Petnaest je učitelja (1 %) spremno za sudjelovanje u štrajku u slučaju da isti bude plaćen, dok tek troje učitelja smatra kako trenutačno nije prikladno vrijeme za štrajk.

Mogli biste se, poštovana ministrice i čelnici sindikata, zapitati odakle tolika želja među učiteljima za štrajk, budući da se ministrica u medijima hvali kako je za vrijeme njenoga mandata došlo do značajnoga rasta učiteljskih plaća!

Odgovor, na žalost, svi dobro znamo – ministrica manipulira činjenicama.

Kod navedenog „rasta“, dio je rezultat dogovora predstavnika sindikata javnih službi s Vladom Republike Hrvatske i to na pregovorima na kojima nitko iz Ministarstva obrazovanja nije ni sudjelovao.

Drugi je dio rezultat dogovora postignutoga prije više od deset godina, a s čijom se primjenom dobrano probio zakonski rok, čime su novčano oštećeni svi učitelji, iako za to nitko od vladajućih nije odgovarao.
Ako su se kakva-takva dva rasta plaće dogodila, zašto su učitelji još uvijek tako nezadovoljni!?

Prosječna neto plaća u Republici Hrvatskoj za 2018. iznosila je 6.242,00 kune, dok je prosječna plaća za Grad Zagreb iznosila 7.236,00 kuna.

Hrvatski je učitelj, dakle, kao visokoobrazovani stručnjak zaposlen u struci na radnome mjestu koje je državi, navodno, strateški bitno, plaćen manje od prosječne plaće za Republiku Hrvatsku.

Učiteljska plaća može neznatno rasti s godinama staža, napredovanjem u status učitelja mentora ii savjetnika i slično, ali gotovo sigurno neće narasti do razine prosječne plaće za Grad Zagreb.

Poštovana ministrice, poštovani čelnici sindikata, željeli bismo čuti što vi mislite o tome kolika bi učiteljska plaća, u odnosu na prosječnu plaću u državi, trebala biti?

Smatramo kako bi hrvatski učitelj, s obzirom na navedene kvalifikacije i odgovornost posla te negativan trend odlaska najboljih stručnjaka, trebao biti plaćen 30 % više od prosječne plaće u državi te bi na taj način trebalo definirati i učiteljsku plaću.

Konkretno bi to značilo da početna učiteljska plaća treba iznositi 8.114,00 kuna, što bi dodatno trebalo značajno rasti s napredovanjima i godinama radnoga staža.

Na godišnjoj razini to bi iznosilo nešto manje od milijardu i pol dodatnih kuna iz proračuna.
Znamo što ćete reći – da „taj novac jednostavno nemamo“.

Na sreću, imamo dobre vijesti za vas – novca itekako ima!

Proračunski rashodi samo od 2018. do 2019. narasli su za sedam milijardi kuna. Dakle, da ste samo 20 % rasta proračuna za tekuću godinu potrošili na vama navodno strateški bitan resor, imali biste učitelje s pristojnim plaćama.

Isto biste mogli postići i da primjerice smanjite izdvajanja za povlaštene mirovine za 20 %, a ne moramo ni pomisliti koliko bi se tek novca dobilo kada biste uz pričanje o “racionalizaciji škola” počeli, primjerice, govoriti o racionalizaciji općina i županija.

Novca itekako ima, pitanje je samo koji su vam prioriteti.

Prema onome što vidimo iz medija, čini se kao da dostojanstvo učitelja trenutno nije visoko na ljestvici prioriteta.

Vrijeme se troši na promoviranje učiteljskih „online edukacija“, na kojima su mentori zaposleni izvan natječaja. Nitko ne zna koliko su plaćeni, a ponekad educiraju druge o temama za koje nisu stručni.

Vrijeme se troši na to da se za svaku pronađenu lažnu diplomu radi velika PR objava, koja mora ići u sve medije. Provjere diploma svakako pozdravljamo, ali, samo za usporedbu, među zaposlenicima škola do sada ste u postotku pronašli oko dvije stotina puta manje lažnih diploma nego ih je svojevremeno pronađeno među zaposlenicima Zagrebačkoga holdinga.

Vrijeme se troši i na beskonačne nabave često loše računalne opreme, dok se u mnogim školama zidovi raspadaju, na neznanstvene ankete „zadovoljstva” učitelja Školom za Život, na skupove na kojima se učitelje tjera da plješću u ritmu glupavih pjesmica. Vrijeme se, na žalost, troši čak i na to da nakon javnog istupa jedne učiteljice protiv stava savjetnice iz Agencije za odgoj i obrazovanje ista Agencija u nadzor učiteljici šalje upravo tu savjetnicu.
Troši se vrijeme, a još se više troši i novac.

Ne mislimo kako će ovo pismo naići na pozitivne reakcije iz sindikata, a još manje iz Ministarstva.
Ali, sjetite se kako je ovo pismo počelo. Manipulacije PR Ministarstva pročitane su, a ako se sindikati unutar zakonskih okvira ikad pokrenu – za štrajk smo spremni!

S poštovanjem,

članovi grupe Školska zbornica

6. svibnja 2019.

Odgovor sindikata Preporod objavljen je na njihovoj web stranici.

Poštovane kolegice i kolege!

Glavnina onoga što ste poručili Ministrici i čelnicima sindikata stoji. Dijelimo Vaša promišljanja o zaostatku naših plaća, „nedostatku novca“ u proračunu, edukacijama, ponašanjima pojedinih „savjetnika“.

Jedino s čime se ne možemo složiti jest eskulpiranje Ministarstva znanosti i obrazovanja od odgovornosti za visinu naših plaća. U pregovorima o visini osnovice naših plaća sudjelovali su ministrica Blaženka Divjak (neredovito) i pomoćnik Stipe Mamić (redovito). Uloga potonjeg u pregovorima bila je iznimno važna.

Jedini koji su odgovorniji čak i od prosvjetnih vlasti su školski sindikati koji su, kao što je svima poznato, zajedno s drugim sindikatima, Sporazum potpisali i time „zacementirali“ naše plaće na ovoj razini. Kao što Vam je također poznato, Sindikat Preporod nije pristao na ponudu Vlade te je organizirao i jednosatni štrajk kojim je iskazano nezadovoljstvo vladinom ponudom.

Zašto su sindikati odgovorniji za naš materijalni položaj čak i od Vlade? Zato što bez sindikalnog pristanka nema ni kolektivnih ugovora niti sporazuma. A kako svakoj vladi iz različitih razloga trebaju sporazumi sa sindikatima, sindikati su potpisivanjem i kolektivnih ugovora i sporazuma, u kojima je regulirana visina plaće, odustali od zahtjeva za pravičnim plaćama. Sindikat. Preporod, kao što znate, bez obzira na posljedice, nije potpisao ni granske kolektivne ugovore, niti sporazum o osnovici plaće.

Vezano uz odaziv štrajku koji, kolegice i kolege, spominjete, podsjetio bih Vas na pouzdaniju anketu od Vaše, koju smo u Preporodu proveli u studenom prošle godine. Jednosatnom štrajku odazvalo se tada oko 70% naših članova. Za viši postotak od ovoga trebalo bi se raditi o jako dobro osmišljenoj sindikalnoj akciji u kojoj bi sudjelovali svi školski sindikati.

Do stvarne promjene položaja naše profesije, kolegice i kolege, može doći samo uz pomoć dobro organiziranog i dugotrajnog štrajka zaposlenih. Preporod je, zbog razloga štrajka i međusindikalne solidarnosti, sudjelovao čak i u katastrofalno organiziranim štrajkovima pokrenutim od strane drugih sindikata. Na žalost, u pogledu štrajka, zbog toga što djelujemo u svega 375 škola i imamo samo 9 tisuća članova, u ovome trenutku mi samostalno nismo u stanju napraviti više od onoga što smo upriličili 28. studenog prošle godine.

Iznimno poštujemo sve napore koje vi, kolegice i kolege, iz „Školske zbornice“, uostalom kao i kolegice i kolege iz „Nastavnici organizirano“ činite u poboljšanju ukupnog stanja u našem školstvu. Zajedno s Vama, organizirali smo i prosvjed 15. prosinca, na koji smo iznimno ponosni. Otvoreni smo za svaki vid suradnje i u budućnosti.

Želimo Vam svako dobro, puno uspjeha u radu i srdačno Vas pozdravljamo.

Željko Stipić, Sindikat Preporod

Ludilo se nastavlja. Kolege koji su prisustvovali nedavnom skupu Školske knjige posvjedočili su još jednoj pojavi inducirane masovne histerije gdje se odrasle i, formalnopravno gledano, obrazovane osobe degradiraju na razinu vrtića, pri čemu je zamjenica “se” ovdje primijenjena u njenom centralnom značenju, dakle skraćeno od “sebe”.

Audiozapis je na kraju teksta.

Pa kaže, za uvod:

Kolegica koja je bila tamo snimila je audiozapis vrlo sličan onom što smo gledali s nedavnog državnog stručnog skupa u Ciboni. Kolegice su morale ponavljati za voditeljicom, pjevati i pucketati prstima u ritmu na jednu rečenicu iz priče Kako je Potjeh tražio istinu, doduše nešto izmijenjenu, s refrenom “lunajlije lunaj le”: Lu-naj-li-je lu-naj-le.

Vrlo sam se uzrujala što ne mogu taj zapis spremiti i podijeliti s javnošću.

A onda sam se otrijeznila.

Čemu?

Svi koji su to pjevali i pljeskali i skandirali odrasli su ljudi koji su to odabrali činiti svojom vlastitom voljom. To je bilo jebanje u mozak s pristankom jebene strane. Seks s obostranim pristankom uključenih odraslih osoba.

Na skupu kojim se reklamira nakladnička kuća i gdje kolege trebaju omogućiti tom nakladniku zaradu i profit, oni pristaju da budu tretirani malo kao umni. Tj. maloumni. Pristaju. Svojom voljom. Voditeljica te radionice navodno se i drala (nisam bila, prenosim što mi je rečeno) i tjerala sve na sudjelovanje u pljeskanju i skandiranju.

Pomislila sam na to da se predstavljači Tupperwarea ili Zeptera s više poštovanja odnose prema ljudima od kojih očekuju zaradu. A zatim sam zaključila da je tako i pravo. Jer njihovi su potencijalni kupci inteligentniji i zaslužuju poštovanje.

Ne, nitko od nas ne pravi idiote. Ne treba tu truda. Mi smo gotov proizvod.

Audiozapis je ovdje. Slušate na vlastitu odgovornost.

Inače, doznajemo da je tu radionicu držala osoba koja u Zagrebu ima privatnu radionicu za djecu i zajedno s jednom odgojiteljicom organizira tematske proslave dječjih rođendana.

I eto, takve osobe je, kaže naš nisko pozicionirani izvor, Školska knjiga poslala da pametuje na stručnom usavršavanju profesorima hrvatskoga jezika.

piše: Tamara Šoić

Nisam mislila pisati o dolasku više savjetnice, One-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-izgovoriti, ali smatram sebičnim i neodgovornim ne podijeliti s vama to biserje izgovoreno u petak, 10. svibnja 2019.
Bio je to razgovor dug 40 minuta.
Dolazak je bio zlonamjeran.
To sada sa sigurnošću mogu tvrditi.

Naime, petnaestogodišnjacima koji su pobjegli sa 7 nastavnih sati i otišli piti na plažu, razrednica je u suradnji s roditeljima opravdala svih 7 sati.

Po povratku u školu, grupu odbjeglih buntovnika, izrešetala sam i dala im negativnu ocjenu.
Marinkovićev Prah.
Točno ono gradivo koje smo radili dok su si oni miješali bambus.

I onda se našla anonimna majka, složila anonimnu prijavu (zar neka druga uopće postoji?) poslala na sve bitne adrese Ministarstva, Agencije, Ureda i ne znam koga sve ne.
Pa je započeo lov na zle nastavnike.

Oh, ima tu još mnoštvo zakulisnih igara nevrijednih spomena, poznatih svakom nastavniku koji je ikad kročio u neku prosječnu hrvatsku zbornicu.

Uslijedila je odmazda, ponižavanje, spektakularan dolazak u školu, informativni razgovori, ankete…
Prije toga u nekoliko je navrata najavljen plan dolaska savjetnica pa otkazan.
Pa sam, potpuno iznervirana tražila izuzeće savjetnica zbog bezobrazne i nekulturne komunikacije u mailovima i da ne duljim, u petak smo se Ona-Čije-Se-Ime… i ja – suočile.

Bio je to neugodan razgovor.
Padale su teške riječi… i da skratim priču, viša je savjetnica imala samo jednu želju – da uđem u razred i ISPRIČAM SE učenicima koji su 7 sati proveli opijajući se na plaži, petnaestogodišnjacima čiji su roditelji blagoslovili to opijanje.

Ja se trebam ispričati!

Pitala sam ju hoće li njena potreba za ponižavanjem i degradiranjem naše struke biti zadovoljena ako stavim salatu na glavu, napravim potpunu budalu od sebe i ispričam se djeci koja su pobjegla s nastave.
Upitala sam ju, je li joj palo na pamet u što će se pretvoriti ta djeca do mature i kako ćemo, ispričavajući im se zbog njihovog markiranja, stvoriti problematičnu djecu koja će već sutra postati problem roditelju, razredniku, školi i sustavu.
A ona je na sve to rekla da sam paranoična!
Jesam!
Paranoična sam.
Silno me užasavaju takvi likovi poput nje duboko infiltrirani u sustav.
Tu su s razlogom. Tu su da dobru djecu zanemare, a lošu pretvore u još gore.
Paranoična sam i mislim da sve to nije slučajno.
Paranoična sam jer mislim da baš nitko ne može biti toliko glup i slijep i ne vidjeti probleme koji nas sigurno dovlače do one crte s koje nema povratka do one crte na kojoj će zadnji alat koji imamo, a to je naše dostojanstvo i znanje – na najgrublji mogući način biti istrgnuto iz naših ruku.

Neću se ispričati nikome.
Ne pada mi na pamet.
A ako se netko treba ispričati, onda ste to vi, gospodo savjetnici, koji probleme rješavate iz nekog ureda bez prozora, ureda s kojeg ne vidite čak ni školsko igralište, a kamoli djecu.
Vi ste ništa drugo do projektanti ovog sustava straha i sramote.
Hoćete ispriku?
Pa krenite se ispričavati.
Samo ne znam odakle trebate krenuti?

Postoje ljudi koji su ZAPOSLENI u nastavi i ljudi koji RADE u nastavi. Ne uočavate razliku?! Smola.
Oni koji se pitaju hoće li bez Loomena moć radit u nastavi, e ti su stvarno za zabrinut se, ti su zaposleni.
Ma kakav Loomen?
Jel imate valjane diplome?! Ako imate, u čemu je problem?!

Teško je to rastumačiti roditelju, učeniku i nadležnima. Oni su amateri! A ja od ovog posla živim i plaćam režije. Ja sam profesionalac!
Nemirno spavam jer mi se sprema amaterska rabota, ali nemam dilemu. Zdrav razum ne dozvoljava mi prostor za dilemu. A san mi ne da mira jer se bojim ustrašenog kadra, kolega i “radne” atmosfere.

Svi bismo mi, prosvjetari, trebali imati završenu visoku stručnu spremu (VSS kadar). Nisam to ja izmislila, Ljilja Vokić davno je to pokušala provesti i umalo joj je pošlo za rukom. A onda je nemir unio bolonjski sustav obrazovanja, “pojačani“, ECT bodovi, koje ne razumijem i ne trudim se pohvatati (bakalari, škarpine, muzgavci, amebe i papučice).

Nisu krivi ljudi koji su se obrazovali u skladu s bolonjskim pravilima. I neka me nitko krivo ne shvati. Njih je zateklo i nisu imali izbora, kao što ni ja nisam imala izbora kad me zatekla Šuvarova reforma. Svakoga zatekne neka obrazovna reforma, ovisno o „godini proizvodnje“, a bilo ih je za svaku generaciju. Za svako desetljeće po jedna. I SVE su bile „to je to!“ reforme, navođene obrzovnim sustavima iz drugih zemalja, iz drugih uređenih država, iz drugih podneblja. Sve su imale nekakvo traljavo objašnjenje i sve su bile popraćene nesuvislim izjavama koje su vladajući nazivali argumentima. Ali je uvijek bio prešućen status učitelja u tim sustavma i u tim zemljama, prešućen da se slučajno ne bi dogodio i nama.
A nama se to ne može dogoditi jer je obrazovni sustav (nacionalni integritet, nacionalna važnost) rupa na svirali…zadnja ili predzadnja, sasvim svejedno. Rupa bez dna i rupa u koju se odlaže globalni sekret, šljam, đubrivo i plagijat iz drugih uređenih zemalja. Nesuvislo prevedeni programi, nemušto i u neskladu s propisima države u kojoj živimo.

Reforme se uvijek provode nadobudno i senzacionalno. Nameću se svakojaki „noviteti“ i normalan prosvjetar uoči ih puno prije provođenja istih. Tko je uopće normalan prosvjetar?
E pa to su oni koji RADE u obrazovnom sustavu kao nastavnici i učitelji. Oni koji materiju imaju u malom prstu, oni koji znaju procijeniti situaciju, oni koji se ne libe prigovoriti, oni koje kasnije spominju njihovi učenici u pozitivnom kontekstu, oni koje ne brine forma.

One koji RADE u nastavi ne brine ništa. Nisu opterećeni metodama, nego su usmjereni na znanje, a metode prilagođavaju spontano i neplanirano, snalaze se momentalno, profesionalno, individualno, u skladu sa svim informacijama koje su tajne, ali samo za učitelje razredonga vijeća, samo za odabrane (to je ona nova fora glede privatnosti pa na sjednicama RV izlaze ljudi iz prostorije, koji ne predaju tom razredu, a onda se vraćaju, čakaju pred vratima, prave se blesavi, ali kad su dežurni na hodniku onda svakoga poznaju imenom i prezimenom, socijalnim prilikama i da ne nabrajam, dežuran si za soma učenika, imaš ih SVE poznavat). Samo za one koji s tim i tim djetetom rade, jebeš ostatak svemira koji nije upoznat s tim djetetom i njegovom situacijom. Bitno je da na sjednicama ne nazoče osobno “ostali” zbog povjerenih informacija. Kojih? Da imaš na hodniku neuračunjljivo stvorenje koje se liječi u bolnici na odjelu za psihijatriju?!

Novo je doba…buahahahahaha…privatnost i društvene mreže, privatnost i e-SVE, ma gdje je tu privatnost?! Dok se propagira privatnost, svak svakoga špijunira i prati, uhodi i nadgleda…toliko o privatnosti.

Dolaze drugi i drugovačiji, ne opijaju se (btw, na Forumu i u Udruzi Nastavnici org nismo se nikad opijali ni konzumirali alkohol ili drogu, bili smo skoncentrirani na probleme i nastojali smo pronaći rješenja i osmisliti djelovanje). Imali smo „hitove“ kad nitko drugi nije imao „glazbeni broj“, imali smo peticije, imali smo prijedloge, imali smo ARGUMENTE. Ali okej, neka drugi i drugovačiji dejstvuju na svoj način…široko im polje, stranačko i političko, uvjetovano, ucijenjeno i nadasve slobodoumno.

Obilazili smo nadležno ministarstvo, upoznali smo ministre „face to face“ (Jovanović, Mornar, njihove savjetnike i suradnike…redovito smo ih posjećivali, razgovarali s njima, objašnjavali, sudjelovali u nekim odlukama, predlagali i borili se kad nitko nije ni pomislio da može, da zna, da se usudi, da želi).

Nismo savršeni. Nismo ni jedini koji misle svojom glavom. Ali smo PRVI U JAVNOSTI prepoznati i obilježeni. Možda smo rockeri bez trenutačnog hita, možda smo samo rockeri, možda smo samo učitelji i nastavnici, možda smo samo neovisni, možda nas ne zanima politička garnitura, stranka i premijer. Možda smo okupirani samo obrazovanjem?!
Kad ne budem više radila, neću biti ni zaposlena. Tako sam odlučila.

Selam, Šalom, Aleluja…

Sanja Lukić

piše: Saša Ceci

Opet sam negdje naletio na raspravu o nastavnicima i opet je netko nakon nečije argumetacije da bi trebali dobivati veću plaću istresao jedan od onih argumenata tipa “Plaće su male, alii…” Konkretno: “Samo je plaća problem? Dakle svi oni učitelji kojih se sjećate po zlu bi bili sjajni da su imali dvostruko veće plaće?” Obično to ignoriram, ovaj put nisam. Pa sam krenuo ovako nekako.

Plaća jest problem jer potiče negativnu selekciju na više razina.

Prvo jer u kapitalizmu ljudi percipiraju nečiju vrijednost prema tome koliko taj zarađuje. Ne slažem se s tim, ali to nažalost jest tako.

Drugo je da je taj posao jako težak, ako ga se radi onako kako ga se treba raditi (kao i svaki posao koji vrijedi, na kraju krajeva). A onda kad čovjek pogleda koliko je para dobio za uloženi trud i zalaganje, pa i izvrsne rezultate, a koliko drugi njegovi prijatelji s faksa koji sad rade u realnom sektoru (naročito ako je faks bio neki STEM-ovski) – onda plaća zaista jest veliki problem.

I konačno, klinci koji imaju puno znanja, talenta i volje za edukaciju drugih prečesto ne studiraju na nastavnim smjerovima upravo zbog niske plaće i ružnog odnosa, kako premnogih medija tako i državne vlasti, ali i nas njihovih kolega iz sustava znanosti i visokog obrazovanja koji ćemo im svi s visine spočitati ili da su plaćeni previše za to koliko rade, ili da bi i s manjom plaćom bili jednako efikasni, ili nešto treće tako bezobrazno i bahato, naročito kad to napravimo u trenutku kad oni štrajkaju da im se vrati ono što im je oduzeto nakon obećanja da im se više ništa neće oduzimati i da će oni biti prvi kojima će se dati, kad bude prilike. Ali, eto, prilika nikako da se pojavi.

Dakle, plaća je prvi i najvažniji problem u obrazovanju. Tek kad se riješi plaća može se krenuti iskorjenjivati one koji su zalutali u prosvjetu (kako nastavnike, tako i ravnatelje – s tim da su ovi potonji poseban problem povezan s političkom podobnosti i podilaženjem utjecajnim roditeljima problematičnih učenika pa neću sad o njima ništa reći osim da je najvažniji posao ravnatelja da zaštiti dobrog nastavnika i omogući mu kvalitetan rad).

Da se vratim na spomenuto iskorjenjivanje. Nažalost, i ono će morati ići vrlo polako. Naime, čak i da danas napravimo sve promjene koje treba, da nastavnici imaju plaće i uvjete (i ravnatelje) na poslu kao njihovi kolege iz Finske, barem još pet godina ćemo dobivati nove nastavnike koji su direktni rezultat dosadašnje negativne selekcije. One koji sad studiraju za nastavnike.

Ne bih htio da me netko pogrešno shvati. Radio sam nekoliko godina s tim studentima i neki od njih su pravo blago. Nevjerojatno su talentirani i sposobni, mogli su upisati bilo koji istraživački smjer i postati znanstvenici, a sve vezano za nastavu rasturaju. Nažalost, nakon fakulteta većina njih takvih ne ode raditi u škole. Promjena politike plaća njih bi potakla da ipak postanu nastavnici. Zato je važno odmah povećati plaće. Ali i njih takvih je premalo. I puno je previše onih koji su očito zalutali na te smjerove i onda ih se pušta da prolaze ispite jer da ih se ne pušta, skoro da ne bi nitko otišao u škole. I onda bi škole zapošljavale npr. kemičare da drže matematiku. Što se zapravo kod nas i događa.

Zato će osim u plaće trebati jako puno ulagati i u dodatnu obuku nastavnika koje sad imamo, jer ćemo i one koji nisu baš idealni imati još dugo u sustavu. Tako veliki sustavi se ne mijenjaju preko noći. A za ove koji su već sada odlični, bit će uz veću plaću dovoljno samo da ih se oslobodi administracije koja ih satire i uništava kreativnost, a čiji je jedini cilj traženje (najčešće neuspješno) onih među njima koji jesu loši. I što kad nađeš nekog lošeg i daš mu otkaz? Koga ćeš zaposliti, naročito u manjim mjestima u kojima ti se onda nitko s odgovarajućim kvalifikacijama ne javi na natječaj. Jer je plaća, kao i perspektiva, nikakva.

Da se vratim na kraj početnog argumenta – bi li učitelji koje pamtite po zlu bili sjajni da su imali duplo veće plaće? Ne bi bili sjajni, naravno. Ali sigurno je da bismo tih loših imali puno manje da su im plaće i ugled u društvu bili veći. I sigurno je da bismo imali više onih sjajnih.

Hvala na pažnji.

Tekst je izvorno objavljen na Facebooku.

Peticiju potpišite ovdje! (*klik*)

Poštovana gospođo ministrice Divjak, poštovani gospodine predsjedniče vlade Plenkoviću, poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora Jandrokoviću!

Mi, dolje potpisani učitelji i nastavnici te građani tražimo hitno izmjene i dopune Zakona o prosvjetnoj inspekciji. Zahtijevamo da se zaštiti funkcioniranje sustava onemogućavanjem anonimnih podnesaka prosvjetnoj inspekciji. Nadalje, tražimo da se ne uvaže podnesci iz kojih se vidi da podnositelj podneska nije poštovao uobičajeni protokol i hijerarhiju institucija – žalba nastavniku/razredniku, Učiteljskom/Nastavničkom vijeću, ravnatelju, Školskom odboru.

Anonimnost prijava možda na prvi pogled štiti učenika od potencijalne kasnije “osvete” učitelja, ali ovdje je zapravo riječ o mogućnosti zlouporabe zbog eventualnog prekršaja koji se ne mora ni dogoditi, a dogodi li se, sankcionirat će se. Drugim riječima, zbog presumpcije krivnje, uveden je instrument koji u nekim situacijama koči, pa čak i onemogućuje odgojno- obrazovni proces.

Također, recipročno kaznenim odredbama ustanovi/ravnatelju/nadziranom osobama u slučaju dokazanih propusta, tražimo i kaznene odredbe za čelnike prosvjetne inspekcije odnosno podnositelja podneska prosvjetnoj inspekciji ako se propusti ne utvrde. Stoga tražimo: dopunu čl. 13, stavak 1 na sljedeći način:

Čelnik prosvjetne inspekcije u razmatranje će uzeti samo one podneske u kojima je razvidno da je podnositelj iscrpio sve druge mogućnosti, kao što su žalba Učiteljskom/Nastavničkom vijeću, ravnatelju, Školskom odboru. ispravak čl. 16, stavak 2, na sljedeći način:

Čl. 16 stavak (2) Inspektor je dužan kao službenu tajnu čuvati dokumentaciju te činjenice i podatke koji su u vezi s inspekcijskim nadzorom te je dužan otkriti identitet podnositelja podneska ako prijavljena osoba to zatraži

dopunu Kaznenih odredbi dodavanjem novog čl. 44 koji bi glasio

Čl. 44 (1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 do 5.000,00 kn kaznit će se čelnik prosvjetne inspekcije: ako se inspekcijskim nadzorom utvrdi da je podnesak neutemeljen i neosnovan te da je čelnik prosvjetne inspekcije propustio u inicijalnoj procjeni odbaciti podnesak kao takav uzrokujući troškove i neugodnosti svim stranama
(2) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 do 2.000,00 kn kaznit će se podnositelj podneska prosvjetnoj inspekciji: ako se inspekcijskim nadzorom utvrdi da je podnesak neutemeljen, te da prijavljena ustanova/osoba nije napravio propust ni po jednoj stavci podneska

Dobili smo informaciju da je Sindikat hrvatskih učitelja svojim članovima poslao poruku da NE potpisuju peticiju protiv ukidanja anonimnih prijava, koju je pokrenula Mreža Nastavnici organizirano. Naime, sindikatu je sporna predložena novčana kazna za neutemeljene prijave jer Sindikat s terena ima “informacije da, do sada, mnoge utemeljene prijave nisu bile usvojene” te bi u tim slučajevima mnogi zaposlenici mogli platiti kaznu.

Drugim riječima, SHU je protiv ovog prijedloga zato što smatraju da inspekcija loše radi svoj posao i da će, zbog toga, učitelji kojima se odbije utemeljena prijava biti novčano kažnjeni. Sindikatu, očito, nije palo na pamet da u takvim slučajevima postoji viša instanca na koju se moguće žaliti, kao i to da bi u slučajevima kad inspekcija odbije utemeljenu prijavu upravo SINDIKAT trebao istupiti u obranu svoga članstva i, nedajbože, pružiti pravnu i, ukoliko je to potrebno, financijsku pomoć, što bi mu, kao, trebalo stajati u opisu posla.

Sindikatu također nije palo na pamet da pokrene svoju inicijativu ili da podrži ovu, ali uz ogradu da bi se o novčanim kaznama trebalo razmisliti. Umjesto toga, lakše je ne talasati i kočiti tuđe ideje. Evidentno je da ova peticija ne odgovara Sindikatu hrvatskih učitelja jer bi, kao prvo, morali početi nešto raditi, osim što samo prikupljaju članarinu, a kao drugo, pokazuje da postoji još netko osim njih tko pokreće stvari u obrazovnom sustavu i motivira njihovo članstvo da postavi pitanje “Zašto vi niste pokrenuli ovako nešto?” na što oni, naravno, nemaju odgovor, bar ne onaj koji bi bio dobar za njih.

Umjesto toga, SHU se nastavlja “zalagati” (očito, kao i do sada) da se taj problem (valjda nekako) riješi. Još nisu “osnovali komisiju”, ali budu. Valjda.

Jer, budimo realni, lakše je bacati klipove u kotače, kontrirati konstruktivnim prijedlozima i zalagati se da močvara hrvatskog obrazovanja ostane u stanju u kavom je već desetljećima. Jer u mutnoj vodi se najbolje lovi.

Peticiju, inače, i dalje možete potpisati ovdje (*klik*), a poruku koju je SHU poslao svojim članovima donosimo u cijelosti:

Poštovani,

molimo da pročitate tekst u nastavku jer je vrlo bitno da ste upoznati s konkretnim koracima koje SHU poduzima za sustavno rješavanje problema pitanja anonimnih prijava prosvjetnoj inspekciji te posljedicama do kojih može dovesti usvajanje prijedloga iz ankete koja kruži internetom.

Sindikat hrvatskih učitelja tijekom prošle godine učinio je niz važnih koraka u rješavanju pitanja anonimnih prijava prosvjetnoj inspekciji. Na problem je, prije svega, ukazao Ministarstvu znanosti i obrazovanja tijekom pregovora za sklapanje Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama (u nastavku: GKU) te je odlučeno da se ovo pitanje mora riješiti kroz izmjene Zakona o prosvjetnoj inspekciji. Stoga smo žurno zatražili pokretanje postupka Izmjena Zakona o prosvjetnoj inspekciji putem Gospodarskog socijalnog vijeća te je, temeljem našeg prijedloga, imenovana radna skupina koja će uskoro započeti s radom.

Također, u sklopu našeg EU projekta, kroz istraživanje smo zatražili mišljenje zaposlenika o ukidanju anonimnih prijava prosvjetnoj inspekciji te je velik dio istraživanja posvećen upravo tom pitanju, što ćemo uskoro i objaviti.

Ujedno je vrlo bitno za naglasiti da je, osim pitanja ukidanja anonimnih inspekcija, u zakonu potrebno riješiti problem nepostupanja prosvjetne inspekcije kod povreda GKU-a.

Naime, podsjećamo da je prosvjetna inspekcija u više navrata odbacila prijave zaposlenika s obrazloženjem da „prosvjetna inspekcija ne procjenjuje niti ne komentira odredbe GKU-a“. Ujedno, s terena imamo informacije da, do sada, mnoge utemeljene prijave nisu bile usvojene pa i to predstavlja dodatni problem koji se ne smije zanemariti i na čijem rješavanju također radimo.

Dakle, mora se uzeti u obzir da bi prijedlog sankcioniranja zaposlenika (kako je predložen u internetskoj anketi), mogao dovesti i do toga da, primjerice, prijava zaposlenika bude odbačena (kod prijava povrede prava iz GKU-a) te bi tada zaposlenik morao podmiriti „novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 do 2.000,00 kn“ jer se „inspekcijskim nadzorom utvrdilo da je podnesak neutemeljen“.

To se nikako ne bi smjelo dopustiti i stoga se ovo pitanje mora sustavno i promišljeno riješiti i to na način da se riješe oba problema kako zaposlenici ne bi služili za punjenje državnog proračuna kod svake prijave koja bi bila odbijena/odbačena.

No, bez obzira na ranije navedeno, svako zalaganje za izmjenu Zakona podržavamo, no upozoravamo da akcije moraju biti dobro promišljene i imati za cilj potpuno a ne djelomično rješavanje problema, kako bi se isti doista i uklonio, bez da proizvede nove probleme koji će ponovno biti na štetu zaposlenika.

Svoja razmišljanja slobodno nam pošaljite putem maila.

Lijep pozdrav i ugodan vikend.

piše: Jeanne d’Arc (a.k.a. Tamara Šoić)

Ne mogu se sjetiti niti jednog zanimanja u kojem je teoretičar toliko podcijenio praktičara.
Pokušavam zamisliti nekog kirurga usred operacije sa skalpelom u ruci kako nadziran operira, a nakon toga mora odslušati dvosatnu bukvicu, predavanje i analizu vlastitoga rada temeljenog na višegodišnjem iskustvu.
Od nekog bez iskustva.

Pokušavam zamisliti na što bi sličila jedna takva operacija u kojoj mudri teoretičar, nakrivljene glave, s naočalama na pola nosa i bilježnicom u rukama s visoka procjenjuje rad čovjeka koji u nogama ima bezbroj uspješnih, manje uspješnih, a ponekad i izgubljenih utakmica.
Jer i izgubljena utakmica je odigrana utakmica.
Dok je sjedenje u počasnoj loži i arlaukanje (uz dužno poštovanje ekipi iz lože) ipak samo gledanje.

Pokušavam zamisliti kirurga s grašcima znoja na čelu, posvećenog onome što radi, kako osjeća pogled uprt u svaki svoj pokret, mimiku i uzdah, znajući da će, kad sve napokon bude gotovo, morati odslušati detaljnu analizu onoga što je učinio bezbroj puta, a što onaj koji procjenjuje njegov rad iz počasne lože – zna samo iz udžbenika.

Pokušavam zamisliti tog istog kirurga kako stoički sluša svaku primjedbu, svaku nebuloznu sugestiju neprimjenjivu u praksi dok se istovremeno njegov pacijent polako budi iz anestezije i nekim čudom, preživljava.
I ne mogu ga zamisliti.
Barem ne na način na koji to čine nama.

Pojavit će se tako neka gospođa iz počasne, natkrivene, stadionske lože, ušetati u razred koji nikad prije nije vidjela, procijeniti djecu o kojoj ne zna ništa, procijeniti njihovu reakciju na nekakav umjetan, sterilan način rada na kakav nisu navikli pa će i oni sami djelovati umjetno i sterilno – i iz počasne lože donijeti svoj sud.

Usporedit će viđeno s onim što je pročitala u nekom udžbeniku jer s vlastitim iskustvom uspoređivati ne može.
Vlastitog islustva gledatelji počasne lože nemaju, a ako su ga nekad i imali, ne znači da su se u stanju spustiti s tribina i ravnopravno s utreniranim igračima naviklim na kišu, sunce i sudačke smicalice – odigrati utakmicu do kraja.

U našem je poslu praktičar ključ svega.
Kao i uostalom u svakom poslu.
Ali jedina smo struka potpuno nadjačana i nadglasana teoretičarima.
Ljudima koji su zaboravili da je razred živ organizam, nepredvidiv i divan u isto vrijeme.
Ljudima koji pričajući o nekim novim metodama te iste metode mogu naučiti samo od nas.
Samo u razredu.
I svjesni su da svojim ulaskom u naše razrede – uče od nas.
Bit će da je to ono što ih najviše muči.
Pa su nas morali nadjačati i nadglasati.
Ali nadigrati – e to će malo teže ići.

Ipak mi imamo više utakmica u nogama od ekipe iz počasne lože.
Zato i jesmo na terenu!

Sindikat Preporod svojim je podružnicama poslao službeni dopis u kojemu poziva članove, ali i sve ostale, da potpišu peticiju protiv anonimnih prijava koju je pokrenula Mreža Nastavnici organizirano. Dopis namijenjen oglsnim pločama nalazi se ovdje, a tekst prenosimo u cijelosti.

Kolegice i kolege!
Unatoč tomu što smo već podržali inicijativu pokrenutu od naše povjerenice Tamare Šoić i facebook-skupine Nastavnici organizirano o neprihvatljivosti provjere rada učitelja i nastavnika nakon anonimnih dojava, a napose nakon što vidimo da još uvijek nije dostignut broj od 10 tisuća koji su si kao cilj postavili pokretači, pozivamo Vas i ovim putem da svojim potpisom podržite ovu hvalevrijednu inicijativu.

Unatrag dvadesetak godina u više smo navrata kao sindikat upozoravali na neprihvatljivost postojećeg rješenja i napose na štetne posljedice koje na rad učitelja i nastavnika ostavljaju inspekcijski i savjetnički nadzori izazvani anonimnim dojavama. Ako se ne stane na kraj ovoj pojavi, a već sada se trećina svih provjera rada u školi događa bez utvrđenog identiteta prijavitelja, naskoro bi moglo doći do porasta ove, ionako isuviše raširene, neprihvatljive pojave.

Pokrenuta inicijativa, dakako, uz uvjet da bude prikupljen značajan broj potpisa, može pokrenuti rješavanje ovog problema u pravom smjeru. Zato, bez ikakvih dvojbi, svi koji prepoznajemo važnost problema i vrijednost iznesenih prijedloga, poduprimo svojim potpisom ovo važno nastojanje kolegice Šoić i Nastavnika organizirano.

Željko Stipić, predsjednik Sindikata Preporod.

ZA OGLASNU PLOČU

U ponedjeljak, 20. svibnja, Sindikat hrvatskih učitelja na svojoj web stranici objavio je odgovor na tekst SHU pozvao svoje članove da NE potpišu peticiju protiv ukidanja anonimnih prijava naslovljen “Izvrtanje činjenica” i možete ga pročitati ovdje.

Odgovor na njega upravo slijedi.

Kao prvo, istina, dugujemo ispriku Sindikatu hvatskih učitelja. Recimo. Naime, da, nije točno da se u pismu tajnice direktno poziva članove da ne potpišu peticiju. Umjesto toga, biranim riječima se objašnjavaju “razlozi” zašto ne bi bilo dobro da se peticija potpiše te navode “loše posljedice” koje bi se dogodile ako bi se tekst peticije doslovno primijenio.

Naravno, razlika je samo u semantici. Otprilike kao da odvjetnik na sudu kaže “optuženi vam nije rekao da mu morate dati sav novac, samo vam je rekao da će vas ubiti ako to ne učinite”.

S tom razlikom da je ovdje razbojnik lagao. Nije imao pištolj, nije vam uopće ušao u kuću nego vas je nazvao na telefon i, uostalom, to uopće nije bio razbojnik nego policajac čiji je zapravo posao da vas štiti od razbojnika, ali mu je jednostavnije da predate novac nego da on poslije mora raditi istragu zbog ubojstva, a ovako može samo ostati u stanici i piti kavu i jesti krafne.

Drugim riječima, SHU, zaista, nije pozvao svoje članove da ne potpišu, samo ih je pokušao zastrašiti užasnim posljedicama koje će se dogoditi ako to učine.

Zanimljivo je da smo te “užasne posljedice” već raščlanili upravo u tekstu na koji je SHU reagirao (ali ga, pritom, prigodno nije citirao, nego je samo reagirao na izrezane dijelove rečenica koji same po sebi nemaju nikakav smisao).

Zato ćemo mi ovdje odgovoriti na cjelovite rečenice iz obraćanja SHU koje, međutim, također nemaju nikakav smisao.

Tako SHU kaže:

Mnogi nam se članovi javljaju s problemima nepostupanja prosvjetne inspekcije na povrede GKU-a, a koje nije riješila niti viša instanca. Upravo zato želimo problem riješiti cjelovito.

Nije potpuno jasno što točno znači da probleme “nije riješila niti viša inszanca”. Ako je “viša instanca” bila sudstvo Republike Hrvatske, onda bi možda SHU trebao instruirati svoje članove da ne šalju neutemeljene prijave? Jer upravo je to i poanta peticije i zahtjeva za sankcijama: da ljudi prestanu opstruirati sustav slanjem neutemeljenih prijava. A ukoliko je riječ o opravdanim sporovima ili onima u sivoj zoni koji mogu, a ne moraju biti riješeni u korist zaposlenika, hej, možemo li još jednom utvrditi zašto deset tisuća ljudi sindikatu plaća najmanje milijun kuna mjesečno? Nije li upravo posao sindikata da riješava takve stvari?

Dakle, SHU opet promašuje na onom najvažnijem pitanju, a to je: zašto uopće postoji. Možda bi u se sljedećem obraćanju trebalo oglasiti i o tome.

Dalje, SHU kaže:

Sindikat hrvatskih učitelja se rješavanjem problema anonimnih prijava bavi već dulje vrijeme, a činjenice o našem radu na toj tematici govore same za sebe:

a) na Gospodarskom socijalnom vijeću pokrenuli smo izmjene Zakona o prosvjetnoj inspekciji te je već imenovana radna skupina koja će uskoro započeti s radom i čiji smo članovi

b) u sklopu EU projekta tražili smo mišljenje zaposlenika o ukidanju anonimnih prijava prosvjetnoj inspekciji kako bi dobili što precizniji stav zaposlenika o tom problemu

c) institucije smo, osim na potrebu ukidanja anonimnih prijava, upozorili i na neučinkovitost rada prosvjetne inspekcije zbog nepostupanja po kolektivnim ugovorima, što predstavlja dodatni problem koji se mora riješiti izmjenama zakona.

Ovo je toliko lirski prekrasan odlomak da ga treba raščlaniti dio po dio.

Kao prvo, promjena zakona i sudjelovanje u radnoj skupini. Lijepo molimo SHU da nam pobroji dosadašnje uspjehe na izmjenama zakona u čijim su izradama sudjelovali. Hvala.

Drugo, SHU je “u sklopu EU projekta zatražio mišljenje zaposlenika o ukidanju anonimnih prijava”. Možda na ovo uopće ni ne treba odgovarati, ali kad netko sam sebe ovako spektakularno predribla, na to treba skrenuti pažnju. Koliko je nama poznato, za “EU projekte” se uglavnom vežu povelika financijska sredstva. Znači li to da je SHU potrošio europski novac da “pita učitelje što misle o anonimnim prijavama”?

Ponovimo još jednom: je li SHU trošio novac iz EU projekata da pita učitelje što misle o anonimnim prijavama?

Bilo bi zabavno vidjeti troškovnik, koliko novca je potrošeno, kome je novac otišao i za što točno.

I treće je biser samo po sebi. SHU je, naime, “upozorio institucije”. Sad bi bilo zanimljivo provjeriti koji je bio rezultat ovog “upozoravanja institucija”. Ako bismo uputili službeni dopis bilo Sindikatu bilo institucijama, uopće ne sumnjamo da bi odgovor bio, otprilike: “kao rezultat upozorenja institucijama, sa sigurnošću možemo ustvrditi da su institucije upozorene”.

Alan Ford, Crna Guja ili Dubravko Mataković, birajte.

SHU također napominje da je “podržao svaku inicijativu koja dovodi do pozitivnih promjena u obrazovnom sustavu”. Dakle, inicijativu koju je pokrenuo netko drugi. Za, podsjetimo, najmanje milijun kuna mjesečno od članarina. I tko zna koliko eura iz EU projekata. I, može li nas netko podsjetiti koja je točno poboljšanja hrvatski obrazovni sustav doživio kao rezultat tog “podržavanja inicijativa”?

I, za kraj, Sindikat hrvatskih učitelja nas je pozvao na sastanak “na kojem bismo razmijenili svoja iskustva po pitanju anonimnih prijava i upoznali ih sa svim aktivnostima koje smo s ciljem rješavanja te problematike poduzeli”.

Ovo s “iskustvima po pitanju anonimnih prijava” je zanimljiva formulacija. Možda bismo doznali da stvar i nije toliko loša kao što se čini. Možda onaj policajac koji nas je nazvao i rekao da provalniku damo sav novac zna nešto što mi ne znamo? I, također, “upoznavanje s aktivnostima sindikata”? Ne treba, hvala, svi znamo kako izgledaju sastanci na kojima vas birokratska organizacija koja je sama sebi svrha “upoznaje sa svojim aktivnostima”. Nekoliko udaraca ciglom u glavu kraće traje i manje boli, a ima isti efekt.

Zato imamo i prijedlog: ako se damama i gospodi iz Sindikata hrvatskih učitelja baš jako sastanči, neka sazovu sastanak sa SVIM ostalim sindikatima kako bi dogovorili zajedničku strategiju za obranu prava svojih članova. Neka, za početak, krenu surađivati s organizacijama iz svog sektora. Pa kad vidimo da su sposobni za suradnju , a ne samo na jednosmjerno upoznavanje drugih sa svojim aktivnostima, onda možda i navratimo.

Jer za sada nam se čini da smo s aktivnostima SHU jako dobro upoznati.

(Srednja.hr) U pričama koje iznosimo posljednja dva dana oko financiranja Škole za život, svi elementi ‘starijeg brata’ Agrokora su tu. Netransparetnost države oko trošenja novca, netransparentno formiranje skupine ljudi koja je u devet mjeseci uprihodila više od 10 milijuna kuna, zataškavanje i ‘netalasanje’ oko basnoslovnih isplata. Tako to izgleda kad dobijete zadatak raditi sa svrhom opravdanja statističke greške postojanja stranke koja je stavila šapu na nesretan resor obrazovanja. Nastavak teksta >>>

Ekskluzivno objavljujemo milijunske isplate profesorima u Školi za život >>>

Lidija Kralj kaže da priručnici, za koje je isplaćena ozbiljna lova, ne valjaju >>>

Ispovijest osobe koja je pripremala Školu za život: ‘Do kada šutjeti i štititi ovakav način rada i provedbe?’ >>>

piše: Snježana Mostarkić

Već mjesecima jasno vidimo, a ono što ne vidimo jednako snažno slutimo: dodirnuli gotovo sve, zagrebali u sve, čačkali, brljali, gurali pod nos, nametali, tepali, milozborili, prijetili… napravili apsolutno ništa osim velike štete u svemu što su taknuli i po svakoga koga su zapleli, upetljali, namamili, neke, na određene načine, i prisilili. Jer takvo zbrljano, tko će odsad nadalje i pogledati… Kako vratiti dostojanstvo ne samo ljudima, nego, recimo, jednom običnom – tabletu? Nakon što se povlačio po raznoraznim kontekstima, od nemila do nedraga, u službi nečije samoopčinjenosti… tko će mu vratiti jednostavnost onoga što prvobitno jest i čemu temeljno služi.

Reći će da su radili pošteno i hrabro, ali da se u ovoj zemlji ne može uopće raditi, a kamoli što napraviti, i to još pošteno i hrabro. Istina je da se u ovoj zemlji mnogo toga i prije početka potkopa, ali ovi nisu radili ni pošteno, ni hrabro, ni transparentno, a najmanje sa znanjem, i to se vidjelo na svakom koraku, to je bilo vidljivo u tolikoj mjeri da je i onom tko mirno gleda, bez potrebe da se žali, kuka ili optužuje, bilo neshvatljivo što vidi… (cibonluk je samo onaj krajnji mračni bljesak prethodno nakupljanoga zastranjenja na svim poljima).

Čitam u tekstu, prije koji dan objavljenom, koji me i potaknuo da ovo pišem, a i prešao je preko učiteljske javnosti kao onaj niski požar, pržeći svaku preostalu odanost i nadu da to “ipak nešto vrijedi, samo mi ne razumijemo točno što…”, čitam, dakle, da je i u toj posvećenoj kasti odabranih postojala (odnosno postoji) superkasta, ili suprakasta, njih dvadesetak, tu negdje.

Zamolila sam link na popis tih supermentora. Ne da bih likovala, što će mi sad još i to, nego želim vidjeti o kojim je imenima riječ, zanima me, iz najjednostavnije profesionalne znatiželje; ali i zato što, gledajući malo i izvan tog osobnog okvira, ne priznajem da se skrivaju, da raspršuju odgovornost po svima i svakom za svoje remek-djelo. Zar nije u redu stati iza onoga u što vjeruješ, i reći: radio sam po savjesti… stojim iza toga jer je moje.

Ali zašto uopće pitam? Pa nikad nisu stali ni iza čega, štoviše, sakrili su se u virtualne mrakove i nedostupnosti, a nisu stali jer nikad ničega nije ni bilo, pa kako očekivati da će stati sad kad se kula od pijeska počela raspadati… Iako, šteta usporedbe s takvom kulom; te su kule realne i lijepe, iako u pravilu kratkotrajne, ali barem ostave onaj užitak stvaranja i trenutak divljenja; a ovo što je pred očima javnosti upravo tropnulo, nije bilo ni lijepo, ni vrijedno baš ni u jednom zrncu. Nije bilo ni stvarno, nisi mogao dotaknuti rukom, kao što možeš kulu od pijeska. Osim ako ne dotičeš zaslon; eh, da… zato su i inzistirali na zaslonima svih vrsta; to će donijeti nov pristup učenju i znanju; dok sve razvijene zemlje i sva razvojna psihologija tvrdi upravo suprotno.

Sajam puke taštine od prvog do zadnjeg poteza. Uz interese koji nemaju veze s obrazovanjem, s djecom, ili učiteljima.

Pisala sam i pisali smo poprilično o svemu tome, bez gledanja izravno u same događaje; dolazili su prikriveno, na kapaljku, zamućeni blještavim besmislicama, ali moglo ih se jasno razabrati; barem neki jesu; a neki, eto, i nisu; neki tek sad razabiru i padaju u nesvijest kakve su – kažu – budale bili.

A onda čitam to izravno svjedočenje anonimnog mentora ili mentorice (“izvora”). Mnogo toga bi se moglo izdvojiti iz objavljenoga, odlučila sam se za jedan ulomak; jer sam, iako nikad nisam pristupila velecijenjenoj i istodobno veleismijavanoj novogovorno-obrazovnoj platformi, na temelju drugih jasnih naznaka mogla zaključiti: Dopuštate da vas poučavaju priučeni, oni koji ne znaju ni što bi sami sa sobom, a kamoli s vama.

A izabrani citat baš to potvrđuje. Riječima anonimnog izvora:

Ukratko, od početka nema hodograma – dobijemo uputu za jedno i onda, dok još to radimo, za nešto drugo. Ispada da se sve radi stihijski bez plana i s ciljem da sve bude u sadašnjem mandatu, brzo, naglašava nam Izvor, dodajući da zapravo nikada nisu bili u razredu i vidjeli kako funkcionira sve ono što prenose kolegama da bi trebalo raditi u Školi za život.

Ponavljam: Nikada nisu bili u razredu i vidjeli kako funkcionira sve ono što prenose kolegama da bi trebalo raditi u Školi za život.

Eto, to sam osjetila od samoga početka, da su ušli, autoprocijenjeni i autopozvani, a zapravo najobičnije, nesvjesno, naivno topovsko meso, uz sve to, visoko se držali i docirali (novac im ispravio kralježnice), u nakani da i druge takvima učine, ne uspravnima i novcem namirenima, nego običnim budalama za tuđe svrhe, i na kraju priče, za odstrel javnosti. Sve skupa podupirano imidžem o lažnim diplomama, imidžem o potrebi velike, nikad viđene edukacije učitelja… i svim drugim nevjerojatnim slikama koje je minstrica i njezin visokorezolucijski PR stvarao.

Pojavio se glas da će RH morati vratiti novac jer su napravljeni ozbiljni propusti u dosadašnjoj reformi. Ne znam je li taj glas istinit, a i ne zanima me. Jer, prvo, nema nikakve reforme; i drugo, ima novca… eto, sav novac koji bi trebao ići za plaće učiteljima primjerice. Sav do zadnje kune mogu uzeti da nadoknade štetu. Dok nadoknađuju europskim fondovima, i dalje ću gledati ovu konkretnu stvarnost: što su za svog stolovanja učinili hrvatskom obrazovnom sustavu… Jedna je kolegica danas napisala (pišem po sjećanju): Učitelji bježe iz hrvatskih škola kao štakori s broda koji tone.

Grubo je to rečeno.

Ali istina je da nakon ovoga treninga i šamaranja zdrave pameti, ako se odmah sutra nešto ozbiljno ne promijeni, ako kormilo ne preuzme netko koliko-toliko priseban i stabilan, hrvatske škole i hrvatsko javno obrazovanje – ne će biti isto. Usluga će postati toliko plitka i površna da itko današnji teško to uopće može zamisliti. I ne će odmah sutra postati takva, iako na mnogim mjestima već ide prema tomu; ali prekosutra hoće. Jaz između javnih škola i onih u koje će ići oni koji će moći platiti bolju uslugu postat će ogroman… i nitko, nitko pri zdravoj pameti to ne bi htio ni svom ni tuđem djetetu, a ni ovoj zemlji i društvu uopće. Jer će i to društvo i ta zemlja vrlo precizno odražavati sliku takva pojednostavljena i podijeljena obrazovanja; kao što i u trenutku dok ovo pišem vrlo precizno i vrlo detaljno odražava sliku mjesta hrvatskih učitelja u hrvatskome društvu; koji ipak još uvijek ostaju na brodu. Ne zbog nemogućnosti izbora, jer, kad dođeš do ruba, tek tada vidiš da izbora uvijek ima. Nego zato što ipak nisu štakori, ma koliko i oni bili visoko inteligentna i intuitivna bića koja ni po čemu ne treba podcjenjivati.

piše: Žukov!

Sjećam se, ima tome neko vrijeme, svojedobne izjave jednog bivšeg splitskog gradonačelnika, junaka privatizacijskih ostavinskih rasprava, kamena temeljca establišmenta, koji je u jednog prigodi vizionarski zaključio kako su ljudi, političari nadasve, redovito jeftini; kupiš ih za sitan kusur. Nikad ne bih rekao da ću dotičnoga citirati u bilo kakvoj prigodi koja ima veze s obrazovnim sustavom, iako bi zapravo baš on i njemu slični mogli biti trademark ovoga čemu svjedočimo zadnjih dana – otkrivanju financijske konstrukcije Škole za život. Iako su iznosi koji su se okrenuli, barem za prosvjetarske prilike, astronomski, to je ujedno i jedina poveznica sa zvjezdanim nebom – sve ostalo djeluje nadasve pozemljarski, blatno, jeftino i prostački; ako je ovo škola za život, nije ni čudno da život u Hrvatskoj umire naočigled.

Riječ je, razumije se, o članku koji je ovih dana objavljen na portalu Srednja.hr, i koji pokazuje na koji način se provodi reforma koje nema – kao kad naručite zidare, pa sve gledate u strahu hoće li prije nalit sebe ili terasu. Vjerniji čitatelj sjetit će se kako od početka upozoravam da se reforma gradi bez vaservage i elementarnog osjećaja za dobar ukus, ali izgleda kako cilj i nije bio nalit temelje jednog produktivnijeg i modernijeg obrazovnog sustava nego naliti, odnosno, preliti džepove pojedinaca uključenih u ovu priču. Upozoravalo se kako reforma sustava koji se ističe kao strateški ne može biti svedena na predizbornu kampanju stranke koja skupa sa svojim članovima stane u lift, kako se s reformom brza i uvodi je se navrat-nanos u škole, kako se ulaže u ekrane umjesto u ljude, ocean tinte potrošen je kako bi se ukazalo na Marijansku brazdu do koje smo se spustili ako se loomen smatra ozbiljnim usavršavanjem. U više kolumni pisao sam kako je priča o administrativnom rasterećenju nastavnika lažna i promašena, Školske su novine u nekoliko brojeva (br.25, od 4.rujna 2018. i br.39, od 11.prosinca 2018.) centralne članke posvetile štetnosti digitalizacije po učenike, upozoravalo se kako svo znanje svijeta ne znači ništa ako su glave prazne, a glave se ne pune preko kabla ili WiFi-ja, nego čitanjem, pamćenjem, pisanjem; PR resornog ministarstva odgovarao je na kritike na razini braće Grimm, ukoliko je uopće odgovarao. Upozoravalo se već tada na indicije da se cijeli projekt financira krajnje upitno, spominjali su se iznosi koje pojedini mentori navodno fasuju, ali (ne)odgovorni za ovo više su se bojali javnog prikaza troškova nego erektilne disfunkcije. S visinom kisika je sve manje, pa u obrazovnoj stratosferi kojekakvih agencija i ministarstava mozak stvarnost percipira na sebi svojstven način. Baza koja je čvrsto na tlu, u glibu učionice, stvarne, a ne virtualne, znala je svo vrijeme da se u nas reforme provode radi forme, dok je sadržaj uglavnom šupalj kao šupalj zub i otprilike jednako toliko truo i neupotrebljiv; bitno je samo reći – eto, proveli smo reformu, a pustoš i havariju koja ostane nakon takvih reformi školstva ionako sanirate vi, poput rudara u odličnoj seriji Černobil koju pratimo ovih dana (svaka sličnost sa stvarnim događajima namjerna je i nije plod slučajnosti). Malo tko je, međutim, mogao pretpostaviti razmjere grabeža koji se svo to vrijeme zbivao u pozadini.

A onda se to klupko konca napokon počelo odmotavati, na užas onih koji su svo vrijeme konce držali u svojim rukama. Pokazalo se da Škola za život nije tek tipična hrvatska priča; ona stara narodna „ne treba pripisivati namjeri ono što se jednostavno može objasniti glupošću“ ovaj put potpuno je zakazala! Portal Srednja.hr objavio je priču osobe direktno involvirane u provedbu reforme, kao i financijsku konstrukciju i iznose honorara koje su njeni vinovnici uprihodili, iz čega je sasvim razvidno kako je namjera itekako postojala. Koja je, primjerice, bila namjera isplaćivanja dodatka na plaću u iznosu od 1200 kuna mjesečno ravnateljima škola koje su sudjelovale u eksperimentalnoj fazi? Nagraditi ravnatelje za dodatni obim poslova vezan uz provedbu reforme ili motivirati ravnatelje da svoje škole pošto-poto uguraju u projekt? Po kojoj osnovi su ravnatelji dobili fiksni iznos, dok je iznos dodatka učiteljima koji su taj projekt odrađivali bio varijabilan i kudikamo manji? Iz ministarstva je, na medijske upite, izašla informacija kako je u Školu za život dosad utrošeno oko dvije milijarde kuna – nije li samo po sebi razumljivo, kad su toliki iznosi u pitanju, da se položi račun i objasni što je sve tim novcem plaćeno, bez obzira dolazi li novac iz EU fondova ili državnog proračuna? Možete li pojmiti što bi netko tko se razumije u sustav i zna što hrvatskom školstvu treba mogao napraviti s dvije milijarde kuna?! Zašto je, ako je sve transparentno, cijela stvar bila toliko misteriozna? Čemu klauzule o tajnosti? Kako objasniti činjenicu da najskuplji metodički priručnik stoji 800 tisuća kuna? Da najviša pojedinačna isplata za rad na reformi iznosi preko 200 tisuća kuna? Da je satnica ljudi uključenih u projekt, ili dijela ljudi, iznosila 1500 kuna po satu? Probajte izračunati svoju satnicu, i zapitajte se – odakle tolika razlika? Toliku satnicu nema vrhunski neurokirurg, iako je jedina operacija o kojoj ovdje možemo govoriti lobotomiziranje svih onih koji su dane i noći provodili na loomenu; da okače sve svoje značke, nalikovali bi na sovjetske narodne heroje, junake rada o kakvima ste nekad mogli čitati u uvodnicima moskovske Pravde.

Cijela ova epizoda podsjeća na onu s bojanjem tunela po xy puta višoj cijeni, samo što ovdje farbaju vas. HNS, prošlost koja još uvijek traje u ministarstvu obrazovanja, naprosto funkcionira na tržišnim principima – sve je na prodaju; svaka roba nađe svog kupca. Ne, ja neću reći da je reforma samo paravan za izvlačenje novca niti da se ovdje radi o pranju love jer za to nemam dokaza; reći ću tek da je obraz prilično teško oprati. Ako vas zanima reakcija većinskih obrazovnih sindikata na članak Srednje.hr i otkrivanje činjenica o kojima je riječ, njihova reakcija bila je sasvim očekivana – izostanak bilo kakve konkretne reakcije. Jedini sindikat koji je javno progovorio o ovoj mračnoj situaciji bio je Preporod; funkcija ostalih je, valjda, jedino ta da uredno pokupe članarinu kao i HRT pretplatu, s tom „razlikom“ da za HRT barem znamo da je režimska televizija.

Ako o ovome pokušate raspravljati s ljudima koji su bili uključeni u projekt i primili izdašne honorare, redovito ćete zamijetiti kako su oni beskompromisno uvjereni da su ih i zaradili, krvavo i do zadnje lipe. Govorit će vam kako su obašli cijelu Hrvatsku širom pa ukrug, održali tuce zapaženih predavanja, izrađivali digitalne materijale, mentorirali loomen, radili po 18 sati dnevno… Ja, naravno, ne mogu tvrditi da to nije istina, iako mi se rad po 16 – 18 sati dnevno i tako mjesecima čini biološki nemogućim – to naprosto znači da su sve ostale fiziološke funkcije bile zanemarene; ta toliko delati može samo Milan Bandić, a toliko je otprilike i transparentan. Pijedestal žrtve očito je jedini pijedestal kojem jedan Hrvat može težiti. Uzmimo, međutim, da je sve ovo ipak istina – zar to opravdava činjenicu da je netko u kratko vrijeme zaradio višegodišnju učiteljsku plaću? Rad treba platiti i to nije sporno, ali zar vi ne radite? Tko svojim entuzijazmom održava sustav koji bi se inače odavna urušio? Tko nosi svoj posao kući i ulaže vlastita sredstva za kupnju pribora za rad jer isti oni koji isplaćuju desetke i stotine tisuća kuna za promociju reforme tvrde kako za vas novca nema? Tko odrađuje maturalce za dodatak od 50 kuna po danu? Tko svoje noći provodi na loomenu nudeći njegovim tvorcima gotova rješenja, a biva honoriran značkama? Treba otvoreno reći – isplaćivati sto pedeset ili dvjesta tisuća kuna honorara u vrijeme dok učitelji rade za plaću manju od prosječne u državi naprosto je nemoralno! Izjava ministrice kako vjeruje da će i povećanje učiteljskih koeficijenata uskoro doći na dnevni red jasna je poruka vama koji reformu morate iznijeti u učionicama – nebitni ste! Upravo zato mogu reći – konac djelo krasi. Otkriće o načinu financiranja Škole za život zadnji je čavao u lijes reforme koja je sahranjena prije nego je i ušla u škole. Puno zvanih, malo odabranih; mnogima se to neće svidjeti, odabranima pogotovo, ali istina nije ni lagana ni bezbolna i ima svoju cijenu. Toleriranje laži, međutim, daleko je skuplje.

Zapravo, iznenađeni smo što su toliki iznenađeni. Znamo gdje živimo, koja je godina, koja je zapravo godina, koja je državna ideologija, tko je na vlasti (ne na Markovom trgu, nego u institucijama, po uredima, na načelničkim, pročelničkim i svim ostalom poglavničkim mjestima) i, zapravo, ovako nešto je potpuno logično. Za one koji ne znaju, na kraju teksta prenosimo objavu koju je Marko Šolić, učitelj informatike objavio na svom profilu na Facebooku nakon odlaska na “terensku nastavu” u Vukovar. Ono što je uslijedilo, starije je podsjetilo na neka vremena od kojih bismo se svi htjeli udaljiti, a najviše, kao, oni koji nas upravo u ta vremena vraćaju.

Dakle, nakon objave teksta kolege Šolića uslijedio je upit portala Narod.hr školi u kojoj Šolić predaje i promptni odgovor ravnateljice: Šolić je dobio opomenu pred otkaz.

Dodajmo, Marko Šolić, član hrvatske Mense.

Marko Šolić, o kojemu je portal Srednja.hr napravio reportažu jer je svojim trudom i angažmanom opremio svoju školu kao malo koji učitelj u Hrvatskoj.

I ovdje završava 21. stoljeće, a počinje kombinacija Kafke, Orwella i Ždanova.

Dakle, obrazloženje koje je navela Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca, glasi:

“Temeljem izvješća kolege, utvrđeno je da je Marko Šolić svoj tekst pisao za vrijeme radnoga vremena koje je provodio u autobusu u pratnji s učenicima. I zato što je radio neki drugi posao, a nije skrbio i brinuo o učenicima dobio je opomenu pred otkaz“

Dakle, Šolić, khm, “nije dobio otkaz zbog toga što je napisao to što je napisao”, nego zbog toga što u autobusu, za vrijeme vožnje, nije pazio na djecu.

No, da bi bilo malo manje mjesta sumnji, ravnateljica je portalu Narod.hr pojasnila:

“To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti i poslati poruku da učitelj treba biti usredotočen na dijete i da učitelji imaju skrbiti o sigurnosti učenika. Nastavnik Šolić trebao je s učenicima tijekom vožnje i tijekom putovanja obraćati pozornost na okružje i na sve ono što je posebnost terenske nastave, zašto djeca uopće i idu na terensku nastavu. Gospodin Šolić zanemario je svoju radnu obvezu i radi toga je dobio opomenu pred otkaz.”

Ključni dio citata? Ovaj: To je ono što smo trenutno na osnovi važećih formalno-pravnih procedura imali mogućnost učiniti.

Prevedeno na kmetsko-feudalni Kaiser&König hrvatski: nismo ga mogli kazniti zbog onoga što je napravio, jer to u biti nije kažnjivo, ali zato ćemo mu naći nešto drugo što je napravio, pa makar bilo besmisleno, a on će već znati što je pravi uzrok. I to, naravno, što gluplje, to bolje jer će onda ona prava poruka biti jasnija. Ne’š ti meni Mense!

Kafka. Jesmo li spomenuli Kafku? Da, da, Kafka. Onaj za kojeg obrazovani ljudi uglavnom znaju, pa tako i vjerojatno Ljiljana Klinger, ravnateljica Osnovne škole Matije Gupca (ej, MATIJE GUPCA!). Samo što je ona Kafkin “Proces” očito shvatila kao priručnik.

Možda bi netko njoj i cijeloj njenoj kasti državnih službenika trebao dati da pročitaju “Preobražaj” u tankoj nadi da će i to shvatiti kao priručnik, pretvoriti se u žohare i odgmizati u kanalizaciju, gdje im je i mjesto.

Dakle, “Proces” se nastavlja, kolega Šolić, očekivano, cijeli slučaj nije htio komentirati (ne znamo je li angažirao odvjetnika, nadamo se da jest jer ovo je, da se poslužimo državnim K&K riječnikom ein Schweinerei koji treba riješiti sudskim putem, samo što je pitanje ima li u cijeloj Hrvatskoj dovoljno vode da se šmrkom otplavi svo blato i govna koja normalnima sprečavaju normalan život).

Kolegi Marku Šoliću pružamo podršku i stavljamo se na raspolaganje za sve objave koje bi htio podijeliti s javnošću.

Tekst zbog kojeg je dodijeljena opomena pred otkaz, ali ne zbog sadržaja, ne, to nikako, nego “zato jer ga je Šolić pisao u vrijeme radnog vremena”, dok je u autobusu koji vozi Autoputom bratstva i jedinstva zapravo trebao čuvati djecu je ovaj:

U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obvezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od strane države.
I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremamo djecu za novi rat.
Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega različite stvari, neki su govorili i kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane…

Ništa od toga.

I da, znam. Znam da su emocije toliko jake da je teško uopće raspravljati.

Znam i da ne dijelimo svi iste sustave vrijednosti, i da meni ne znače ništa stvari koje su drugima svete, i obrnuto.
Znam i neke ljude iz Vukovara, znam kakva se grozota dogodila, vidim koliko im je i koliko im je bilo teško, i nemam ništa protiv toga da djecu educiramo i da im već u osnovnoj školi istinu kažemo direktno, uz sve teško probavljive detalje.

Ali to se u organiziranom posjetu Vukovaru ne događa.

Bitni dijelovi istine se skrivaju i o njima se danas u Hrvatskoj ne smije pričati, a o nekim stvarima se direktno laže.
Pa su tako od licenciranih vodiča i predavača djeca primjerice mogla naučiti kako su u balvan-revoluciji bili četnici i arkanovci. 1990., u zaleđu Zadra, četnici i arkanovci. Ma da ne bi.

0 tome koji su bili uzroci balvan-revolucije ni riječi, to pitanje se ne smije postaviti.
0 ubojstvu Reihl-Kira također ni riječi, to je još jedna zabranjena tema.
0 tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo, ni riječi.
0 tome što se dogodilo s Jastrebom nakon rata, ni riječi.

Ali djeca su mogla čuti kako je Oluja bila akcija bez mrlje prije koje su civili otišli samoinicijativno, a zločina nije bilo. Onaj vlak kojim su moji susjedi iz Splita organizirano išli u pljačku valjda nije postojao. Kao ni Lora.

Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina.
Djeca su mogla čuti i detaljan opis zločina Vojislava Stanimirovića, inače saborskog zastupnika.
Djeca su mogla čuti i kako je Hrvatska vodila obrambeni rat unutar vlastitih granica.
Ok, pošteno, samo… HV u BiH? 0 tome također ne smijemo?

Da budem fer, bilo je i puno govora o miru, poštivanju svih ljudi bez obzira na nacionalnost, željama samo za normalnim suživotom normalnih ljudi…

Ali to je ostalo mlako i utopljeno u onom drugom.

I onda dolazi najgori dio. Naravno da ne smijemo o HV-u u BiH. Jer što god pričali, zapravo ne priznajemo BiH kao samostalnu državu.

Kako to znam?

Tako što se na završnom kvizu na kojem sudjeluje pet škola u jednoj dvorani, tri puta potiče djecu da se dižu na noge i u emotivnom zanosu nabrajaju dijelove Hrvatske, uz neizbježno ‘Herceg-Bosno srce ponosno’.

I što sad? Ništa.

Kad na Balkanu ponovno bude Vašar na kojem će se kupovati municija i trampiti racionalno za nacionalno*, ratovat ćemo u Herceg-Bosni.

Koja je, eto, naša.

Jer smo to desetljećima zaneseno pjevali.

A neki tamo Srbi su sigurno počeli s nekim provokacijama i netko je ubijen i moramo odgovoriti.

Tko će koga prvi ubiti, a tko dignuti barikade, nije ni bitno.

Oko toga će se dvije strane lako dogovoriti, kao i uvijek do sada.

Dogovorit će se oni ljudi koji će se obogatiti. Samo se nadam da ćemo ih ja i svi koje volim gledati iz neke Švicarske ili Norveške.

Ili ćemo, ako smo dovoljno glupi da i sada ne znamo ušutiti kad bi trebali, biti dovoljno glupi i da nešto pokušamo napraviti?

Nešto za nas nesumnjivo krajnje glupo. Kao Reihl-Kir.

* Ispričavam se za citiranje Balaševića, ali ako nam je jedan srpski glazbenik mogao napisati glazbu za himnu, valjda smijem citirati drugog?

P.S. Dodajem i komentar koji sam ispod napisao tu, za slučaj da netko ovo poželi negdje prenijeti:
Da se ne shvati krivo – sam Vukovar me zapravo pozitivno iznenadio. Ima predivnih dijelova u centru, muzej vučedolske kulture je arhitektonsko čudo, a sve ove stvari o tome što se tu dogodilo devedesetih bi stvarno svi trebali doći naučiti.

Samo u pravom i punom kontekstu.”, tvrdi Marko Šolić te još dodaje: “Inače, zaboravio sam u cijeloj strci dana…
Danas smo naučili i da su HOS-ovci ratni heroji koji se danas nepravedno politički demoniziraju.

Prije točno 6 mjeseci, na jednu od najhladnijih subota u prosincu 2018., okupili smo se na Trgu Republike Hrvatske i krenuli prema Trgu bana Jelačića. Okupili smo se nakon višednevnelog planiranja i sastajanja u prostorijama Sindikata Preporod, jedinstveni s članovima grupe Školska zbornica. Tražili smo sigurne škole, sigurne prvenstveno za djecu, a zatim i za sve odrasle koji u njima rade. Okupili smo se, stigavši iz različitih dijelova Hrvatske, neki i po snježnom nevremenu. Okupili smo se i ujedinjeno tražili da se nasilju u školama stane na kraj potezom pera. Dobili smo nemušti Pravilnik od 26 riječi u nazivu, komentirali ga s preko 1300 komentara na eSavjetovanju. Do 14. lipnja 2019. nikakvog odgovora nema. A iz hrvatskih škola i dalje stižu vijesti o svim oblicima nasilja. Mreža Nastavnici organizirano i dalje želi i traži sigurne škole. Uz veliku zahvalnost Školskoj zbornici, Preporodu i svima koji su taj dan pokazali da je krajnje vrijeme za promjene, i dalje ćemo ustrajati na tom cilju.

piše: Dajana Vidaković

Prije točno šest mjeseci, 15. prosinca 2018., izašlo je na Trg bana Jelačića, prema različitim procjenama, nekoliko tisuća prosvjetara i drugih ljudi koji su ih podržali u zahtjevu za sigurne škole. Prosvjetari su upozoravali i zahtijevali sigurne škole za sebe kako bi ih mogli učiniti sigurnima i za učenike. Ministarstvo je na taj zahtjev odgovorilo sramotnim prijedlogom Pravilnika, u žargonu nazvanog P26, jer mu se naslov sastoji od 26 riječi, koji je sadržavao takvu hrpu floskula i ispunjavanja papira da je dobio preko 1300 negativnih komentara na javnoj raspravi. I tako se tiho nakon javne rasprave i izgubio iz fokusa svih koji imaju veze s prosvjetom. Drugog odgovora nije bilo. Učitelji, nastavnici i drugi prosvjetni djelatnici, te onaj dio javnosti koji razumije što se u školama događa i koliko su učiteljima i nastavnicima ruke vezane u situacijiama nasilnog i neprimjerenog učeničkog ponašanja, tražili su korjenitu reformu sustava pedagoških mjera. Dobili su, šest mjeseci, sto osamdeset i dva dana kasnije – veliko ništa.

Pedagoške su mjere tijekom školske godine mrtvo slovo na papiru. Na kraju nastavne godine – čak ni to. Zašto? Jer se sve one automatski brišu 31. kolovoza, što je svega tri mjeseca kasnije: koji tjedan nastave, ljetni praznici – i možemo sve ispočetka. Pedagoške su mjere obrisane da učenik ne bi bio obilježen. Sada smije slobodno nastaviti sa svim neprimjerenim ponašanjima koja je prakticirao prošle godine. Poput računalne igrice – restart i novih tri do pet života, kao da ništa nije bilo.
I što se onda dogodi? Jednostavno je, svi znaju da se pedagoške mjere brišu, tako da ih vodstvo škole vrlo nerado izriče (dok se sazove sjednica Razrednog ili Učiteljskog vijeća, pa izrekne mjera, pa dostavi roditeljima u pisanom obliku… Nastava je odavno završila, a mjera će trajati do 31. kolovoza). Tako dobijemo učenika koji na kraju nastavne godine ukrade knjigu iz školske knjižnice kako bi ju pokušao podvaliti knjižničarki umjesto one koju je posudio pa izgubio, a kada ga knjižničarka u tome uhvati, opsuje joj mater. Što je posljedica? Kraj je nastavne godine pa sve završi u stilu Luke Paljetka: “..i tako nije bilo ništa”.

Nije rječiti kradljivac knjiga usamljen slučaj. Ovih se dana može čuti i izvikivanje nacističkih parola koje je ostalo nekažnjeno, vrijeđanje učitelja i nastavnika po društvenim mrežama, uništavanje školskog inventara, pa čak i prijetnje te oštećivanje vozila, a sve prolazi bez posljedica. Da, svima jasno da pedagoške mjere (koje i inače imaju težinu najfinijeg guščjeg paperja) u ovome trenutku ispadaju smiješne.

Ministrica, pak, u emisiji o školstvu u kojoj gostuje, pitanje o P26 potpuno ignorira, umjesto toga raspreda o tome kako će sveta tri I: ishodi, igre i IT preokrenuti školstvo naglavce. Učenici više neće bubati, neće izostajati jer će im nastava postati zanimljiva, odjednom će postati pristojni i vrijedni, puni poštovanja i znanja. Pitanje o tome kako pripremiti zanimljiv, poticajan, igrificiran i suvremen nastavni sat koji obiluje digitalijama u dvadeset minuta (vrijeme koje je u tjednom zaduženju učitelju u osnovnoj školi plaćeno za pripremanje jednog nastavnog sata) ministrica ignorira. Jednako kao što je izignorirala i skup “Za sigurne škole”, jer, Bože moj, kakve veze ima što roditelji i učenici vrše nasilje nad učiteljima, prijete, oštećuju imovinu, udaraju ih, drže im nož pod vratom? Nije da se radi o njenom resoru pa da bi je se ticalo. Kao i navedena pitanja.

piše: Bl

Stalno očekuju da lažem.

Ako učenik zna za jedan, očekuju da slažem kako zna za dva. Labud treba zaploviti, nema druge. To je višestruko laganje: lažem učeniku, roditeljima, ostalim učenicima, stručno-razvojnoj službi, sebi i ravnatelju koji tu svjedodžbu, u kojoj je taj labud, treba potpisati i školskim pečatom zapečatiti moje laganje.

Očekuju da slažem kako su svi učenici uzornog ponašanja. Nisu. Ali nisam svima izrekla pedagošku mjeru i nećemo im spustiti vladanje. Kažem “spustiti” -jer standard je ono najbolje, uzorno. Ko je vidija biti dobar! Svi su najbolji! Plus što nitko osim mene nije u bilješke nijednom zapisao da taj učenik stvara problem. Nema tragova. Osim u mom sjećanju na ona četrdeset tri puta kad su mi kolege u zadnjih pola godine nabrajali što je učenik napravio. Ali papirnatih tragova nema. Tj. ima. Točnije, bilo ih je. Dok kolega nije dobio uputu da ne piše toliko nego neka meni samo kaže. Valjda ću tako lakše slagati. Pa svi u sprezi sprežemo: lažem, lažeš, laže, lažemo, lažete, lažu da su svi uzorni.

Očekuju čak i da slažem kada sam se vratila s izleta. Jer neću dobiti punu dnevnicu ako izlet nije trajao 12 sati. Iako je vrijeme potrebno za punu dnevnicu 8 sati, ako smo u pratnji učenicima. Ali onda se računa drugačije, kažu. Lakše je ako slažem kada sam se vratila. Ja lagati ne želim i sad sam zbog toga u nemilosti.

A i Loomen. Meni je Loomen pravo dobar. Svašta sam pronašla tamo i iskoristit ću, ako već nisam. Al nije dobro reći da je Loomen dobar. Treba lagati da ne valja. Valjda su onima kojima Loomen ne valja puno bolji ŽSV-ovi i ostali seminari „uživo“. Ili ipak nisu? Čini mi se da iste osobe podjednako ne vole ni jedno ni drugo. A kad ih pitam kad su se zadnji put prijavili da nešto svoje, nešto njima dobro, predstave na nečem „uživo“, il’ me blijedo gledaju il’ mi se počnu smijati.

Očekuju i da lažem da sam dobro. Da me ne boli kad me boli pa provedem tri dana u Vukovaru tako bolesna. Kad smo već kod Vukovara, sve ovo što pišem je moj osobni stav, nije službeno mišljenje ni Nastavnika organizirano, niti škole u kojoj radim. I pišem van radnog vremena, sad je ponedjeljak popodne, gotovo 19 sati.

Lažem i kad šutim, kad se pretvaram da nisam čula kako se kolegice došaptavaju jer nisam provjerila je li kafić “naš” ili “njihov”, a baš želim sjesti negdje i popiti čaj. Jer, bolesna sam, sjećate se? I da nitko nije reagirao kad sam rekla da su neki učenici slušali Jasenovac i Gradišku Staru putem do Vukovara.

Jednako kao što je laž i da nije bilo ustaških simbola na čisto bijelim majicama osmaša zadnjeg dana nastave.

A ponekad, kad me ne boli, očekuju da uzmem bolovanje. Jer, kažu mi, ona dva dana godišnjeg odmora koja nisu preko ljeta moraju biti preko zimskih ili proljetnih praznika. Osim, recimo, za trudnice. A pošto trudna nisam, njima je sasvim u redu da lažem da sam bolesna kako bih otišla kamo već želim ići, dva puta po jedan dan, ali ne zaredom.

Očekuje se i da lažem kako ne znam koliko kolega upisuje neodržane satove, pušta učenike prije zvona. Iako to svi znaju. Pa i oni koji bi, prema opisu svog radnog mjesta, trebali nešto napraviti s tim saznanjem. A ne naprave ništa. Doduše, nitko me i ne pita o tome. O tome se šuti (podrazumijeva se). Čak i kada gledam kako se u kolovozu u zbornici popunjavaju tekice za dodatnu i izvannastavne aktivnosti te liste za dopunsku nastavu, treba lagati da se to nije desilo. Vjerojatno ja ne vidim dobro. Valjda sam, onako još mamurna od godišnjeg, zaboravila skinuti zatamnjene sunčane naočale pa ne vidim baš, jel’te, najbistrije.

A tek mijenjanje već zaključenih ocjena nakon zadnjeg dana nastave – to se nikad ne događa, ako ćemo lagati. Kao ni razgovori s roditeljima u zadnjem tjednu nastave.

Nešto od ovoga se dogodilo meni, nešto nekom drugome, ali većina se dogodila svima, priznajte. Postali smo profesija lažova.

Lažemo da radimo, a imamo Dan kruha.
Lažemo da su ocjene odraz znanja, a samo su ključ upisa u srednju.
Lažemo da maturanti polažu državnu maturu, a znamo da su pragovi besramno niski.
Lažemo da vjerujemo roditelju kad kaže da je učenik bio zaista bolestan, a znamo da ga je bolio pismeni iz kemije.
Lažemo da se na našem satu učenici nikad ne ponašaju drsko i bezobrazno.
Lažemo da nitko ne puši u zahodu.
Nastavite niz.