U tijeku je eSavjetovanje o Pravilniku o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne potpore i stručnoga tretmana učenika u riziku za razvoj problema u ponašanju i učenika s problemima u ponašanju. Ovaj dokument je u prosvjetarskim krugovima zbog dugog naziva od čak 26 riječi poznat kao Pravilnik 26, a već samim naslovom budi sumnju u svoju primjenjivost u svakodnevnoj odgojno-obrazovnoj praksi.

Do ovog trenutka pristiglo je preko 700 pojedinačnih komentara zainteresiranih strana iz gotovo svih dijelova društva koji su iole vezani uz odgoj i obrazovanjee i mahom su negativno intonirani. Najveće zamjerke odnose se na njegovu nedorečenost, nejasnoću u terminologiji (neprimjereno, neprihvatljivo ponašanje) te pravnu nemuštost i, u krajnjoj liniji, neupotrebljivost. Ponašanje se u nekim člancima definira kao neprimjereno, u drugima pak kao neprihvatljivo, a niti u jednom se ne obrazlaže što ti pojmovi podrazumijevaju.

Kao osobit problem ovog (kao i većine ostalih) Pravilnika može se navesti i ignoriranje odgojno-obrazovnih djelatnika prilikom njegove izrade, a očekuje se da po njemu djeluju. Nejasno je zašto se pri izradi nacrta Pravilnika nije postupilo kao u slučaju Pravilnika o napredovanju i nagrađivanju učitelja, nastavnika, stručnih suradnika, odgajatelja i ravnatelja u osnovnim i srednjim školama i učeničkim domovima, za čiji su se nacrt koristili prijedlozi odgojno-obrazovnih djelatnika prikupljeni javno preko Office Formsa.

Pravilnik 26 dodatno diskreditira i činjenica da su, u vrijeme njegovog nastajanja, u MZO (bili) zaposleni ljudi kojima je dokazano da posjeduju lažirane diplome visokoškolske ustanove. Što, s obzirom na to kako taj dokument izgleda, i nije iznenađujuće.

Kako vjerovati birokratima zaposlenima u krovnom državnom tijelu zaduženom za resor odgoja i obrazovanja, ako svoju karijeru temelje na fiktivnoj stručnosti? Kako očekivati da netko tko ne radi u razredu, prepozna probleme iz razreda? A upravo takvi ljudi su ovaj P26 sastavljali. Kako očekivati da netko tko nije kvalificiran ustanoviti detektirati psihička stanja i prepoznati poremećaje u ponašanju učenika uopće adekvatno reagira sukladno P26? A upravo su razrednici ti koji nisu psiholozi ili socijalni pedagozi, a na čija se leđa svaljuje glavnina odgovornosti.

Mreža Nastavnici organizirano

Na kraju se, izgleda, sve ipak svede na novac.

Novca nema za obnovu i opremanje škola. Novca nema za zbrinjavanje socijalno ugroženih učenika. Učitelji nisu adekvatno plaćeni. Od njih se očekuje da budu učitelji, pedagozi, socijalni radnici, socijalni pedagozi, psiholozi – odnosno, sve ono što oni u suštini nisu. No, za to novca nema.

Ali za vanjske suradnike Ministarstva znanosti i obrazovanja, zanimljivo, novca ima. I to mimo proračuna i, očito, mimo pravila što, ovaj put, nije progutala ni državna revizija.

Naime, nedavni revizijski nalaz u Ministarstvu znanosti i obrazovanja pronašao je poprilične nepravilnosti. Konkretno, od 2 %, predviđenog u rashodima, ugovori o djelu su magično odnijeli 8.9 %, odnosno preko četiri i pol puta više nego što je to budžetom zadano.

Drugim riječima, Ministarstvo je zaposlilo vanjske suradnike i na to potrošilo četiri i pol puta više nego što je smjelo. Istovremeno, ti pojedinci, angažirani kao vanjski suradnici u MZO-u, posao obavljaju neprekidno, u dužem vremenskom razdoblju.

Pojednostavljeno – Ministarstvo je moglo nekoga zaposliti na određeno radno vrijeme, ali to nije učinjeno. Jer to je očito jeftinija varijanta koja Ministarstvu iz nepoznatog razloga ne odgovara. Zašto? Možemo samo nagađati jer cijelo vrijeme Ministarstvo mudro šuti.

Javnost već neko vrijeme ima priliku gledati show ministrice i njezinog tima, njihov rad na reformi, učitelje koji educiraju, učenike koji odgovaraju na unaprijed pripremljena pitanja vireći u šalabahter, prijedloge nebuloznih pravilnika… dok se iza kulisa zbiva nešto puno ozbiljnije, napetije i, za sada, bez jasnog – ili ikakvog – objašnjenja.

Dok se MZO prema vanjskim suradnicima ponaša kao pijani milijarder, situacija je u školama sve je napetija.

Ovakva financijska kataklizma MZO-a zvuči kao loše opravdanje učenika koji nije donio projektni zadatak, zadan mjesec dana ranije. Tog ćemo učenika kazniti negativnom ocjenom, pozvati roditelje, ukratko – izribati ga.

Ali to ne vrijedi za Ministarstvo.
O nepodopštinama Ministarstva moramo šutjeti.

Za vanjske suradnike novca – ima.
Za stalne, dugogodišnje suradnike, nastavnike – novca nema.

Ministarstvo već vjerojatno ima spreman odgovor na ovu reviziju: povećana su sredstva zbog povećanog rada na reformi. Ili kakvu sličnu umotvorinu kojom će morati opravdati bahaćenje u trošenju novca.

Ali zakonski su rokovi ono što obvezuje svako, pa čak i ovo zaigrano Ministarstvo.

Možda je sada jasnije gdje je i na što utrošen europski i proračunski novac.

Jer, ima se, može se.

Ima tako jedan stari vic o Muji i Hasi.

Ugledao Mujo automat za Coca-colu pa krenuo bacati novčanice, jednu za drugom.
Naredao naš dobri Mujo hrpu nezdravog pića. Sretne ga Haso i začuđeno upita: Što će ti, prijatelju Mujo, tolike Coca-cole?

A Mujo mu ponosno odgovora – Mujo igra dok Mujo dobiva!

Ugledajući se na Muju, s hrpom novčanica koje treba ulupati, naš se MZO vodi onom Mujinom: Ministarstvo igra dok Ministarstvo dobiva.

A do kad će ta vesela igra trajati… treba pitati Muju.

(N1) Vratimo se nakratko u peti razred i analizirajmo lekciju.

„Ilustracija Isusova lica koja se pojavila nedavno na internetu i postala jedna od najgledanijih ilustracija na internetu dosada“, piše pod onim dobro poznatim rekonstruiranim portretom Isusa Krista kao rabijatnog, tamnoputog semitskog izbacivača, i odmah – po bolno nepismenoj sintaksi, kojom se u jednoj malo prostije proširenoj rečenici dva puta spominje ista „ilustracija na internetu“ – jasno je da je riječ o nekom kretenskom tabloidu, showbizz portalu ili sinoćnjem tweetu Ave Karabatić. Osim što nije ni kretenski tabloid, ni showbizz portal, ni sinoćnji tweet Ave Karabatić, već hrvatski udžbenik povijesti za pete razrede osnovnih škola.

Pa istog trenutka postaje razumljiva naplavina gluposti u nastavku teksta.

„Richard Neave, medicinski umjetnik u mirovini sa Sveučilišta u Manchesteru u Engleskoj, kreirao je ‘stvarno’ lice Isusa na temelju otkrića britanskih znanstvenika koji su uz pomoć izraelskih arheologa analizirali Isusov kostur. Smatra se da je ta slika najvjerniji prikaz najpoznatijeg lica u ljudskoj povijesti i umnogome se razlikuje od tradicionalnih prikaza Isusa u renesansnoj umjetnosti“, stoji dalje u idiotskom tabloidnom tekstu iz – nije zgorega ponoviti – udžbenika povijesti za pete razrede u izdanju renomirane Školske knjige.

Vratimo se stoga nakratko u peti razred i analizirajmo lekciju.

Prvo, slavna Neaveova „ilustracija Isusova lica“ nije se „pojavila nedavno na internetu“, već se prvi put „pojavila“ u posljednjoj epizodi prilično poznatog i nagrađivanog dokumentarnog serijala BBC-a i Discovery Channela Son of God, Sin Božji, koji se „pojavio“ prilično, hm, nenedavno, prije gotovo dvadeset godina.

Drugo, kako je Isusovo lice „najpoznatije lice u ljudskoj povijesti“, ako dosad nismo znali kako je izgledao? Na koji se točno način, kojom se to revolucionarnom logikom – osim onom iz hrvatskih udžbenika povijesti – može tek „nedavno“ saznati kako je izgledalo lice koje ne samo da je već poznato, već je, štoviše, „najpoznatije u ljudskoj povijesti“?

Treće, Neaveova rekonstrukcija Kristova lica „umnogome se razlikuje“ i od tradicionalnog prikaza Isusa u ranom srednjem vijeku ili romaničkoj skulpturi: renesansni koncept je zanimljiv zato što je antički idealizirani prikaz Isusa – kakav je predložen u renesansi – tradicionalan i danas, u svetačkim sličicama što ih vjeroučitelji dijele po hrvatskim školama, ali ta je veza vjerojatno ostavljena samo za štrebere iz razreda, koji će pitati koga je briga što se Neaveova rekonstrukcija „umnogome razlikuje od tradicionalnih prikaza Isusa u renesansnoj umjetnosti“?

Četvrto, u vrijeme kad je predložio rekonstrukciju Isusova lica, Richard Neave – prilično poznati britanski ekspert za forenzičku facijalnu rekonstrukciju – još je bio daleko od mirovine. Ne bi, naravno, bilo toliko važno, da iz nekog razloga Neaveov profesionalni status nije važan za učenike petih razreda.

Peto, Isusovo lice on nije rekonstruirao „na temelju otkrića britanskih znanstvenika i uz pomoć izraelskih arheologa“, već na temelju sačuvanih semitskih lubanja iz prvog stoljeća naše ere. A sasvim sigurno ne na temelju njihovih „analiza Isusova kostura“, jer – šesto – nitko nikad nije analizirao Isusov kostur. Osim, jasno, ukoliko autori udžbenika ne znaju nešto što ne znaju ni Vatikan, ni Richard Neave, ni cjelokupna svjetska znanstvena zajednica, ni sam Dan Brown.

Nekoliko sintaktičkih nezgrapnosti, jedan teški logički besmisao i još jedna manja, obična besmislica, par faktografskih grešaka i jedna kolosalna, gargantuovska glupost, a sve u samo dvije-tri rečenice, bilo bi previše čak i za kakav kretenski tabloid, showbizz portal ili tweet Ave Karabatić. Ne, međutim, i za hrvatske udžbenike povijesti. Koji, kako vidimo, služe za to da jedanaestogodišnjoj djeci uz pomoć Wikipedije, copy pastea, Google Translatea i facijalne forenzike znanstveno dokažu da je Isus Krist zaista postojao. Za razliku od, štajaznam, jasenovačkih žrtava, čijih kostiju nema. Nitko u Hrvatskoj stoga ne zna kako je izgledao, recimo, Mihovil Pavlek Miškina.

Gluplje od Isusova kostura ne mogu ni kretenski tabloidi, ni showbizz portali, ni Ava Karabatić, pa ni sam udžbenik povijesti za pete razrede. Mada su se autori svojski potrudili: iz istog udžbenika, recimo, djeca uče da u starom Egiptu nije bilo robova, ali jest „zakona koji su članovima egipatskog društva štitili ljudska prava“. Gluplje, međutim, može školski obrazovni sustav, koji nam je za skandalozno traljav udžbenik ponudio objašnjenje: kao do svakog velikog otkrića, i do senzacionalnog nalaza Isusova kostura – najvećeg otkrića u cjelokupnoj povijesti arheologije – došlo je sasvim slučajno.

„Pogreška se nije potkrala ni namjerno, ni zbog neznanja, nego zbog brzine u kojoj smo odradili posao“, pojasnila je jedna od autorica udžbenika, a istu stvar – da je do greške došlo zbog kratkih rokova i brzine kojom je udžbenik napisan, uređen i tiskan – ponovili su i odgovorni u Školskoj knjizi, kao i u Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Nismo, eto, imali pojma kakva se drama odigravala ovoga ljeta, pred početak školske godine. Autorski tim bjesomučno je radio na udžbeniku povijesti za peti razred osnovne škole, rok za predaju rukopisa neumitno se približavao, pisalo se i vikendom i noću, pa nitko od najmanje desetak ljudi – autora, lektora, redaktora, urednika, recenzenata i članova Povjerenstva za procjenu udžbenika – u toj brzini nije u knjizi primijetio Isusov kostur.

Drugdje bi to bilo prvo logično pitanje: zašto se, zaboga, udžbenici povijesti u Hrvatskoj pišu tako, navrat-nanos, pod pritiskom prekratkih rokova? Ili: zašto se na brzinu kod nas pišu samo udžbenici povijesti? Zašto se, primjerice, sudsko rješenje o pljački nacionalnih resursa ili ratnom zločinu u Hrvatskoj može čekati i po dvadeset godina, a udžbenik o starom Egiptu, Rimskom carstvu i počecima kršćanstva mora biti gotov do petka? Zašto djeca u Hrvatskoj informatiku uče po programima starim dvadeset pet godina, iz doba prije MP3 formata i PlayStationa – ponegdje čak i po udžbeniku Osnove informatike iz 1989., prije World Wide Weba i interneta! – dok nove udžbenike iz antičke povijesti valja pisati za svako polugodište? Zašto se u Hrvatskoj udžbenici povijesti tiskaju češće nego udžbenici informatike u Južnoj Koreji?

Što se to od prošle godine promijenilo u starom Egiptu, pa da su nesretne autorice Školske knjige ovoga ljeta morale u cajtnotu tući prekovremene sate pišući najnovije, izvanredno izdanje udžbenika povijesti za 2019. godinu? Dobro, osim što je jedan od Ramzesa, u Ministarstvu obrazovanja još ne znaju koji, ukinuo robovlasništvo i uveo visoke zakonske standarde u zaštiti ljudskih prava?

Drugdje bi, rekoh, to bila logična pitanja, ali ne i u Hrvatskoj: u Hrvatskoj se štampa općenito dijeli na dnevne novine, tjednike i školske udžbenike iz povijesti.

To je zato što Hrvatima povijest prebrzo teče. Nervozno tako ovih dana u kancelarijama hrvatskih izdavača čekaju najnovije vijesti iz Mezopotamije i stare Grčke, cijelu noć gore svjetla u zgradi Školske knjige dok se čeka bilo kakav glas od Kristofora Kolumba, autorice udžbenika za pete razrede iščekuju izvještaj UN-a o stanju ljudskih prava u Austro-ugarskoj i potvrdu vijesti da je Hitler ušao u Pariz, pa da zaustave rotaciju i u tiskari promijene naslovnice školskih udžbenika za veljaču, a iz Ministarstva obrazovanja zovu svakih deset minuta i požuruju ih, jer djeca pred trafikama nestrpljivo čekaju novi udžbenik povijesti sa sličicama Isusa Krista. Pisanje hrvatskih udžbenika iz povijesti stresniji je od pisanja knjižica s uputama za upotrebu Appleova iPhonea.

Novine su tako, već sutradan nakon glupavog skandalčeta s Isusovim kosturom, javile da se usred završnih priprema za ovoljetni start dugo najavljivane školske reforme – u trenutku kad Narodne novine već tiskaju prve nastavne kurikulume – pred radnom skupinom Ministarstva obrazovanja odjednom pojavio potpuno novi prijedlog kurikuluma za program povijesti. Iako je onaj iz 2016. već prošao i javnu raspravu i stručnu recenziju, pa se čekala još samo sitnija dorada i puštanje udžbenika u tisak, odjednom se pred Ekspertnom radnom skupinom pojavio novi, radikalno drugačiji nacrt. Od trideset pet nastavnih programa, posve novi kurikulum trebao je, jasno, samo predmet povijesti.

Što se pak dogodilo u međuvremenu, jesu li to vlasti u Egiptu na zaprepaštenje međunarodne zajednice uvele robovlasništvo, je li iz grobnice u Jeruzalemu netragom nestao kostur Isusa Krista, jesu li partizani ušli u Zagreb, jesu li britanski znanstvenici i forenzičari rekonstruirali lice Mihovila Pavleka Miškine?

Više o tome čitajte u sljedećem broju udžbenika povijesti za pete razrede osnovne škole.

(Novi list) RIJEKA Ministarstvo znanosti i obrazovanja naložilo je svim osnovnim i srednjim školama da do 4. veljače izrade vlastite pravilnike o zapošljavanju nastavnika i suradnika, a sve s ciljem da se prilikom zapošljavanja poveća transparentnost postupka. Nova pravila zapošljavanja garantiraju i odabir najkvalitetnijeg kandidata, a to će postići provjerom njihovih kompetencija.

Autonomija
Iako većina škola još uvijek intezivno radi na donošenju pravilnika, sasvim je izvjesno da ravnatelji više neće imati diskrecijsko pravo zapošljavanja, već će svi kandidati morati proći pismenu provjeru kompetencija, a sve će to voditi posebno osnovano tročlano povjerenstvo koje će nakon pisane i usmene selekcije ravnatelju na uvid slati rang listu ocijenjenih kandidata. Kandidati za nastavničko mjesto morat će održati i ogledni sat, a neke su se škole, poput Prve riječke hrvatske gimnazije, odlučile za opciju da konačnu odluku ipak donosi ravnatelj i to na prijedlog povjerenstva koje će ravnatelju ponuditi tri najbolja kandidata.

Iako su škole dobile autonomiju u propisivanju postupka zapošljavanja, ravnateljica te škole Jane Sclaunich kaže kako su se tajnici svih primorsko-goranskih srednjih škola usuglasili oko kriterija koje novi pravilnici donose kako bi izbor kandidata među školama bio ujednačen, a u toj školi će konačnu odluku o odabiru kandidata ipak donositi ravnatelj.

– Povjerenstvo će ravantelju predložiti tri kandidata za koje procijeni da su najkvalitetniji, a uz provjeravanje informatičke pismenosti i testa poznavanja djelatnosti provodit će se i test motivacije te osobnosti. Nakon toga će uslijediti intervju i ogledni sat, a to će ujedno biti i drugi krug izbora. Povjerenstvo imenuje ravnatelj, a kod nas će psiholog biti stalni član, dok će se ostali članovi mijenjati ovisno za koje se radno mjesto biraju kandidati – pojašnjava Sclaunich.

Poput srednjoškolskog, i riječki osnovnoškolski sustav zaključio je da potpuna autonomija škola u donošenju pravilnika o zapošljavanju nije baš najsretnija opcija, zbog čega će se idući tjedan održati aktiv ravnatelja riječkih osnovnih škola na kojem će se pokušati uskladiti kriteriji zapošljavanja. Većina ravnatelja stajališta je da je suludo da škole imaju različite kriterije zapošljavanja, pa tako ravnatelj OŠ Pehlin Željko Šimunić ističe kako bi ipak na razini Hrvatske trebao postojati jednak pravilnik za sve škole.

– Još uvijek postoji puno nedorečenosti, a jedno od pitanja je i tko će prihvatiti da bude član povjerenstva, odnosno tko će htjeti ocjenjivati stručnost kandidata – kaže ravnatelj.

Dodatno opterećenje
I ravnateljica OŠ Pećine Jasna Vukonić Žunič članstvo u povjerenstvu vidi kao mogući kamen spoticanja, jer radi se o dodatnom opterećenju učitelja za koje nije predviđena nikakva nagrada.

– Novi pravilnik za svaku struku donosi nešto pozitivno. Za nastavno osoblje to je ogledni sat, a za nenastavno osoblje pisani test. Međutim, za male škole problem bi moglo biti osnivanje povjerenstva, jer radi se o malom kolektivu i učiteljima koji nerijetko rade u više škola kako bi popunili normu, a rad u povjerenstvu neće im biti dodatno plaćen. Neka se za jedno radno mjesto javi 40 kandidata s kojima treba obaviti razgovore u trajanju minimalno 5 do 10 minuta, za učitelje je to velik posao. Većim će školama biti lakše, jer imaju velike kolektive – ističe Vukonić Žunič.

Ujedno dodaje da ravnatelji na razini Rijeke, ali i cijele Primorsko-goranske županije, timski rade na donošenju pravilnika upravo kako bi se izbjegli nejednaki kriteriji zapošljavanja u školama. Najveća riječka osnovna škola, OŠ Srdoči, pravilnik je već usvojila, jer kako navodi ravnatelj Ivan Vukić, prijedlog tog dokumenta dobio je zeleno svjetlo Školskog odbora.

– Pravilnik je jasan, a napravili smo ga na osnovi oglednog primjera Udruge tajnika i računovođa te Zajednice osnovnih škola. Novim se pravilnikom vraća nešto što smo davno imali, a to je svojevrsna kadrovska komisija. Tročlano će povjerenstvo provoditi pisanu provjeru kandidata, a potom će se obavljati intervju te u konačnici i ogledni sat. Na temelju procjene povjerenstva za odabir kandidata napravit će se rang lista – navodi Vukić.

Novi selekcijski postupak provodit će se i za kandidate koje upućuje Ured državne uprave, a primjena će započeti osam dana od objave u Narodnim novinama, pa bi se već do kraja veljače u školama mogla uvesti nova pravila zapošljavanja.

Potvrda školskih odbora i Ureda državne uprave
Do sada se u natječajnom postupku nije provodila daljnja selekcija kandidata koji ispunjavaju zakonski propisane uvjete, nego je ravnatelj diskrecijskom ocjenom odabirao, a ukoliko je škola i provodila neki postupak radi provjere kompetencija, to nije bilo u skladu s uvjetima iz zakona i takav natječaj mogao je biti poništen u slučaju provođenja inspekcijskog nadzora. Međutim, ono što je do sada bilo gotovo protuzakonito, uskoro će postati jedini put dobivanja radnog mjesta, a nakon što škole donesu pravilnike, moraju ih potvrditi školski odbori, a potom i Ured državne uprave.

piše: Mara Modrić, magistra edukacijske rehabilitacije

Kad god čitam neki članak o obrazovanju u socijalno, gospodarski i na mnoge druge načine naprednijim zemljama, stisne mi se želudac, a prsti me zasvrbe. Odlučila sam reagirati na dijelove članka Hrvatski nastavnik iz Finske otkriva sve tajne najboljeg školstva na svijetu koji je objavljen na index.hr, a sve u nadi da otkrijem dio tajni o inkluziji u hrvatskom školstvu.

Novinar se u jednom dijelu razgovora dotaknuo uključivanja učenika s teškoćama u Hrvatskoj te pokušao usporediti s inkluzijom u Finskoj. Pri tome mu kao stručnjak zaista zamjeram sugestivna pitanja i navođenje nekih poluinformacija, pa krenimo redom.

Da ne mislite da je Hrvatska tako nazadna zemlja, imamo i mi stručnjake koji se bave uključivanjem djece s teškoćama u razvoju u redovno odgojno-obrazovni sustav. Ti stručnjaci su edukacijski rehabilitatori. Obrazuju se na jednom od tri smjera Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta.

U Hrvatskoj je osmišljen način potpore i podrške uključivanju učenika s teškoćama u razvoju u redovni sustav, ali je pitanje kako to izgleda u praksi. Neću vas gnjaviti inim Konvencijama, strategijama, zakonima, pravilnicima, napucima, Državnim pedagoškim standardom.Vrlo jasno ću napisati što se u Hrvatskoj očekuje od odgojno obrazovnih djelatnika.

Kao u većini specifičnih poslova i projekata, očekuje se da djelatnici inkluziju provode nekritično, bezpogovorno, volonterski i bez potpore stručnjaka. Ne postoji vlast koja se ozbiljno u koštac uhvatila sa izazovima inkluzije, osiguravanjem podrške djeci, roditeljima, učiteljima. Također, godinama se ukazuje na potrebu povećanja upisnih kvota za sva tri smjera Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Ništa ozbiljno nije napravljeno po tom pitanju. Veliki broj učenika s teškoćama u razvoju je uključen u redovne razrede, a da te škole uopće nemaju zaposlenog edukacijskog rehabilitatora koji bi bio podrška. Ako je edukacijski rehabilitator i zaposlen, broj učenika s rješenjima o primjerenom programu školovanja nema gornju granicu. Donja granica za zapošljavanje rehabilitatora je 20 rješenja, a za gornju je samo nebo granica. Tako postoje škole koje imaju po 120 učenika s navedenim rješenima. Kako sve učenike obuhvatiti edukacijsko rehabilitacijskom podrškom, ne pitajte.

Neke škole imaju posebne razredne odjele u kojima su zaposleni edukacijski rehabilitatori. Takvi odjeli mogu biti odjeli djelomične integracije. Obrazovne predmete predaje učitelj edukacijski rehabilitator, a odgojne predmete učitelji RN ili predmetne nastave. Posebni razredni odjeli dobro rješenje za odgojno-obrazovni rad s učenicima s intelektualnim teškoćama. Učitelji edukacijski rehabilitatori u takvim odjelima pišu posebne programe, procjenjuju napredak, programi se evaluiraju, nastava se diferencira, sadržaj je usmjeren na individualne potrebe djeteta. Vidite, nismo mi u Hrvatskoj tako nazadni, samo se treba informirati što se nudi.

No, da se vratimo na redovnu nastavu, inkluziju i redovne učitelje. Sramotno je napisati da ˝u Hrvatskoj nije lako dobiti nastavnike da se pridržavaju propisanih pravila…ima ih čak koji smatraju da su disleksija, ADHD i sl nekakva izmišljanja roditelja….˝ Ovakvim sugestijama se moje kolege učitelje nepotrebno demonizira i prestavlja zatucanim spodobama koje se ne educiraju i ne žele obavljati svoj posao. Ne mogu dovoljno naglasiti nedostatak edukacijskih rehabilitatora u redovnim školama koji bi bili potpora redovnim učiteljima. Zar zaista očekujete da učitelji pružaju podršku za ono o čemu se nisu formalno educirali? Naravno, postoji i dodatno, cjeloživotno usavršavanje. Vjerujte, učitelji se educiraju, ali to nije dovoljno. Nemaju luksuz fleksibilnog planiranja, malog broja učenika u razredima, podrške stručnjaka edukacijskog rehabilitatora. A ono što im najviše nedostaje je povjerenje javnosti u njihov rad. Nisam sigurna želim li vam pisati o tome koliko su za ovaj dio posla plaćeni i redovni učitelji i učitelji edukacijski rehabilitatori. Za individualne programe redovni učitelji dobiju 0 bruto kuna, za prilagođene programe nešto sramotno bruto kuna, a učitelji edukacijski rehabilitatori su nagrađeni smanjenjem plaće novim Granskim kolektivnim ugovorom.

Kolega učitelj u razgovoru navodi da ˝U Hrvatskoj, kada se kaže da neka djeca imaju poteškoće u učenju, ili posebne potrebe, odmah se misli da su to djeca koja imaju neki defekt.˝ Vjerojatno postoje učitelji koji koji su u manjini i izražavaju se na neprimjeren način te imaju ovakve stavove. Ne pada mi na pamet takve braniti. Zapamtite, takvi su u manjini. Ono što je u Hrvatskoj inačici inkluzije defektno je količina birokracije, nefleksibilnost nametnuta od sustava, nepovjerenje u stručnjake te manjak podrške.

Mreža Nastavnici organizirano oštro osuđuje nedavne napade na liječnike i ostale zdravstvene djelatnike te traži od nadležnih institucija da u ovakvim slučajevima hitno reagiraju i prestanu tolerirati sve učestalije napade na djelatnike zdravstva, ali i ostalih javnih službi u Republici Hrvatskoj. Vrijeme je da se sve učestalije nasilje nad ljudima koji, u ponekad nemogućim uvjetima, skrbe o najosjetljivijim članovima ovoga društa, počne oštro i dosljedno kažnjavati. Ovim putem podržavamo sve zdravstvene djelatnike u nastojanjima da se izbore za dostojanstveno i sigurno obavljanje svojeg plemenitog posla.

(Slobodna Dalmacija) Prosvjetna inspekcija danas nas je izvijestila o rezultatima nadzora u Ekonomsko-birotehničkoj i trgovačkoj školi Zadar nakon incidenta u kojem je učenik žigosao kolegicu u školskoj klupi.

“S obzirom na utvrđeno stanje, školskom odboru upućen je prijedlog za razrješenje ravnatelja, dok je za dva zaposlenika predloženo izdavanje pisanog upozorenja uz mogućnost otkaza ugovora o radu

Inspekcijskim nadzorom utvrđene su i druge nepravilnosti u radu ustanove zbog čega je škola dobila novčanu kaznu, a izrečene su joj i naredbe za ispravljanje propusta i nepravilnosti. S obzirom na to da se radi o inspekcijskom postupku, nismo u mogućnosti izlaziti s više detalja u javnost.

Kao što sam već nekoliko puta naglasila, ponovit ću da škola mora biti mjesto nulte tolerancije na bilo koji oblik nasilja ili diskriminacije, a svi dionici u sustavu, prije svega učitelji i ravnatelji, imaju odgovornost štititi sustav od nasilja i prevenirati ovakve situacije”, stoji u priopćenju Blaženke Divjak, ministrice znanosti i obrazovanja.

piše: Žukov!

Recite, onako iskreno i po duši, i prije nego ste počeli čitati ostatak, ima li prikladnijeg naslova koji bi bolje mogao opisati svakodnevicu hrvatske prosvjete i društva uopće? Parafraziram Šijana često, znam, ali čovjek je jednostavno bio genij,vizionar; mi kao da živimo pomaknutu situaciju iz kojeg od njegovih filmova. Sjetim se tako ponekad studentskih dana i osobito noći na Alma Mater Iadertina, prije bolonjske reforme i svih inih reformi koje su domaći obrazovni sustav pretvorile u zgarište. Sjetim se tu i tamo kolege s geografije, prilično antuntunovskih manira, ali i valjanog cuga; on je skriptirao skripte, uredovao po mjestima gdje su boce pune, a žene prazne, redovito noseći u džepu Peptorane za dan poslije, dočim je lokalnog pipničara, barba Ratka, nazivao drugim ocem. Sjećam se k’o danas dana kad smo polagali latinski – ušao je u kabinet gordo poput kakova burgundskog vikonta, da bi izletio koju sekundu potom i zavapio – kako sam, dovraga, pao, pa nisam znao samo A deklinaciju! Nimalo me ne bi začudilo da je kolega danas ugledan član akademske zajednice, pomoćnik ministra ili barem kakav gradski vijećnik s pristojnom državnom apanažom, kako i priliči vikontu, pardon, vitezu hrvatskom. Takovi ne traže funkcije; funkcija pronađe njih, i upravo takvi, pametniji od pameti, već frtalj stoljeća mjesečarskom sigurnošću vode ovu zemlju u svjetlu budućnost.

Željezna zavjesa na mozgu

Otad do danas raznorazne reforme, kako rekoh, pretvorile su hrvatsko školstvo u zgarište; ova aktualna, kurikularna, karikatura sustava koji je karikatura sam po sebi, nastoji tek da se oganj ne utrne. Civilizacija i sifilizacija (moralna, duhovna, društvena, obrazovna, vi recite) išle su u hrvatskoj državi ruku pod ruku, rezultirajući sistematskom idiotizacijom društva kojoj danas svjedočimo na svim razinama. Reformu školstva ne lajka nitko osim HNS-ovih on-line hordi, pa je MZO reklamira na način da vam ih dođe bit žao. Ja uistinu ne razumijem kako struka ne uviđa da kurikularnom reformom svi dobivaju – stranka koja polaže autorska prava na nju dobiva predizbornu navlakušu, nastavnici dodatni besmisleni posao i obaveze (tako, naime, u resornom ministarstvu shvaćaju rasterećenje), određeni krugovi involvirani u proces dobivaju materijalnu satisfakciju, učenici dioptriju, a glupost dobiva novi smisao.

A pogodite gdje ste vi u tom hranidbenom lancu.

Eklatantan egzemplar ovoga o čemu vam pišem jest situacija s, pogađate – kurikulom povijesti. Na svom otoku ja sam sasvim jasno vidio, kad sam iščitao pojedina imena koja o ovom dokumentu odlučuju, kako će stvar završiti. U pristojnim zemljama, naime, učeći povijest učenici uviđaju kako su povijesne teorije obojane različitim vrijednosnim tonovima, rasuđuju kako postoje manipulacije povijesnim činjenicama, kritički propitkuju povijesne izvore i izvlače zaključke; rječju, uče kritički promišljati i biti odgovorni građani koji aktivno sudjeluju u društvenom i političkom životu. Budući da u nas vladajuće strukture od kritičkog promišljanja i bilo kakvog građanskog aktivizma bježe k’o vrag od tamjana, dobili smo dokument kojeg se ne bi postidjele historiografske škole s onu stranu Željezne zavjese; povijesne istine propisane su odozgo, a nastava povijesti u zadanom bi okviru trebala prije svega afirmirati konzervativni narativ političkog hrvatstva koji se ne propitkuje.

Povratak u povijest

Ovih je dana, naime, Ekspertna radna skupina s devet glasova za i pet protiv usvojila novi prijedlog kurikula povijesti. Izvorni Jokićev dokument, nastao još 2016. godine, koji je prošao stručnu i javnu raspravu i dobio domaće i međunarodne recenzije istisnut je i u dvadeset je dana napravljen posve novi prijedlog. Umjesto mitskog rasterećenja dobili smo prenatrpani dokument (28 obaveznih i 10 izbornih tema za 70 sati nastave) prema kojem, ako bude prihvaćen, klinci i dalje moraju učiti masu činjenica s vrlo suženim okvirom za analizu i razvoj povijesnog i kritičkog mišljenja. Uz određene početničke greške (renesansa i barok strpani su u srednji vijek), ne mogu se ne zapaziti određene deluzije koje sasvim sigurno nisu plod slučajnosti; riječ je prije svega o ubikaciji i razradi holokausta na području Jugoslavije umjesto na teritoriju NDH. Daleko od toga da konc-logora i strahota holokausta nije bilo i izvan NDH, ali ovdje nije riječ o tome. Ne, kolege, ovdje je riječ o smišljenom državotvornom lupingu koji za cilj ima reviziju povijesti i relativizaciju ustaških zvjerstava jer, kako kaže pjesma …“svako pleme crta granicu, svi bi hteli svoju stranicu“… Ovdje, naime, svatko ima svoju verziju povijesti, ali malo tko ima budućnost, a s ovakvom reformom školstvo budućnosti sasvim sigurno nema. Kad se ovome pridoda i ukidanje povijesti u srednjim strukovnim školama prema dualnom programu, u režiji Gospodarske komore, razvidno postaje kako je aktualna reforma nastavu povijesti vratila u epohu Komenskoga, da ne kažem de Montaignea.

Sve što imaju su ukrali, samo su diplome kupili

Sve gore opisano ne događa se slučajno; Hrvatska već dugo klizi u klerikalizam, konzervativizam, revizionizam i sve slične –izme koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik primitivizacije i društvene degeneracije koja je uzela toliko maha da, kad je stavite u kontekst aktualne reforme obrazovnog sustava teško je više razlučiti što je uzrok, a što posljedica. Kojekakve bitange i probisvjeti koji su nekad krali šarafštuke po tvornicama devedesetih su privatizirali iste te tvornice, spustili se s brda i postali „elita“; sve što imaju su ukrali, samo su diplome kupili. Polusvijet amputiranog ukusa s petka na subotu raširenih ruku pada na koljena oduzet libretom Mile Kitića, da bi u nedjelju u domoljubnoj ognjici progonio po Splitu vaterpoliste s krivim domovnicama. U zemlji vitezova minezinger iz Čavoglava godinama pjeva o mesarima iz kuće Maksove prkoseći i preambuli Ustava i zdravom razumu dok glazbeni ukus definiraju likovi koji ne razlikuju barsku opajdaru od mezzosopranistice iz crkvenog zbora. Kurikul povijesti kao da je rađen po narudžbi bolesnika koji neumorno broje kosti po Jasenovcu licitirajući žrtvama za svoje pozemljarske interese – s jedne strane tvrde kako je riječ o, maltene, radničkom odmaralištu, dok su s druge strane došli do brojke od milijun žrtava iako je znanost zaokružila taj broj na približno 83 tisuće.

Zakoni su, očito, za budale

Kakva sjetva, takva i žetva; odavna sam čitao o ravnatelju neke zadarske škole koji je u ustanovi kojom ravna otvorio kapelicu (!), kao da sveta voda ionako ne teče u potocima po hrvatskim školama, dok ovih dana čitamo o jednoj drugoj školi u istom gradu u kojoj se klinci, iz razbibrige, žigosaju fašističkim simbolima. Ravnatelja koji je sve nastojao minorizirati čeka noga u krmu, za razliku od učenika s žigom koji, valjda, zaslužuje drugu šansu. Dijete je to, reći ćete? Nije to dijete, to je…, rekao bi Šijan, ali nek vam bude. U Vukovaru kolega profesor, u slobodno vrijeme tamošnji gradonačelnik, na službenu gradsku stranicu stavlja fotografije učenika čije domoljublje mu se čini suspektnim, kršeći pritom barem pola tuceta zakona, ali zakoni ionako služe kako bi ih se držale budale.

Tko tebe kamenom ti njega kruhom, međutim u zemlji bogobojaznih kršćana kruha je sve manje, pa je tako ovih dana i fasada jedne splitske osnovne škole osvanula išarana parolama iz junačkih starih oratorija. Nastojeći toj eskalaciji nasilja stati na kraj, resorno je ministarstvo, nema tome dugo, oformilo stručno povjerenstvo za suzbijanje nasilja po školama i kao član povjerenstva umalo se potkrao čovjek svojedobno osumnjičen za, ajde pogodite – nasilje u školi! Kolegica koja je na taj apsurd upozorila i spriječila totalni blam ministarstva u normalnim bi okolnostima umjesto prijetnji tužbom primila pohvale ili barem zahvalu ministrice. Međutim, u normalnim se okolnostima ovo ne bi ni dogodilo. Likovi koji odlučuju u svim segmentima i porama hrvatske zbilje plešu po ivici zakona, umjesto da plešu u marici. Nije, kao što se obično drži u stručnim krugovima, krucijalni problem domovine odljev mozgova – mozgovi bi se rado vratili kad bi idioti otišli.

Nakon svega, dati HNS-u još jedan mandat u ministarstvu znanosti i obrazovanja bilo bi, slikovito rečeno, kao da slona po drugi put pošaljete u staklanu, i to istu. Trinaestogodišnje iskustvo u obrazovnom sustavu govori mi da se to ipak neće dogoditi. Dogodit će se još gore. Ne slažete se? Živi bili, pa vidjeli!

piše: Sanja Lukić

Svako malo pojavi se komentar u smislu negodovanja u vezi nastavnih sadržaja koje uče djeca u nižim razredima OŠ pa se to nastavi i sa sadržajima u višim razredima. Kao, u gimnazijama uče neshvatljivo, neviđeno, krajnje nepotrebno i nepojmljivo, primjerice, kamo smjestiti Schrödingerovu mačku…gimnazije su škole prepune terora i bezličnih sadržaja… Nekad davno davala sam instrukcije, nikad više, nikad, jer se vratim na sedmi razred kemije i počnemo od nule. Nemam više živaca ni strpljenja

Nije problem u sadržajima, problem je u totalno debilnim, aj da kažem promašenim PITANJIMA koja djecu tjeraju na bubanje, dopunjavanje nesuvislih rečenica, povezivanje pojmova točno onako kako to piše u nekom udžbeniku (i nikako drukčije), u pitanjima višestrukog izbora koja su često neshvatljiva inteligentnom čovjeku, često ima više od jednog točnog odgovora, ali treba izabrati “točniji” pa je i obrazovan čovjek zbunjen zadacima koji toleriraju samo jedan jedini način dolaženja do rješenja. Pitanja ne stimuliraju i ne potiču na razmišljanje, dvojbe, trojbe, eliminaciju i logičko zaključivanje.

“Reprodukcija je majka znanja.” To je moto obrazovnog sustava koji imamo i onoga koji se nameće.

Nameće se prvo nama, prosvjetarima, a onda se to reflektira i na djecu. Strogi teror pojmova i sintagmi, strogi teror riječi i složenica čije značenje malo tko zna ili nitko ne zna prepričati.

Ne trolam, ne šalim se, ali provociram. I pitam se što je učenje učenja, što su ishodi, što je škola za život, a što za smrt, što je paradigma, što su ciljevi, a što strategije, što sve te riječi znače, trebam li u svoj posao sve to ugraditi ili smijem nastaviti onako kako radim 27 godina, smijem li odstupiti i ignorirati besmislice i nazivati ih imenima koja su mi poznata, a krajnji je rezultat dobar, smijem li nešto nazvati ciljem, a da to nije formalni cilj, nego nešto “odbačeno i ukinuto befelom”, neka riječ čije značenje ne razumijem u cijelosti (a mogu za sebe kazati da sam načitana, u svakom pogledu, stručnom, rekreativnom i kojekako)…smijem li se osloniti na svoju praksu, iskustvo i zdravu pamet ili se moram podrediti trendovima.

Eto, o tome pišem, kad pišem, a svi neka razmisle je li bitnija terminologija ili praksa, ponekad bez termina i ponekad takva da ne možeš sve opisati jednom riječju.

Živjela autonomija!

Nastava je “zdravoseljačka”. I dok je učitelj onaj koji poučava i koji je primarni izvor informacija, džaba svi ti termini, mudre i nerazumljive riječi i sav trud “svirača”.

piše: Tamara Šoić

Počela mi je ozbiljno ići na živce ova drama s lektirama.

Svi kolektivno padaju u nesvijest na tzv. izbacivanje nekih lektirnih naslova, a meni generacije i generacije učenika (koje su navodno stasale na djelima koja sad svi kolektivno oplakuju) na pitanje – koja vam je najdraža knjiga iz osnovne škole, odgovaraju – niti jedna, sve su bile dosadne pa ih nismo čitali.

A oni koji su ipak nešto čitali, ne sjećaju se niti jednog podatka iz “omiljene” knjige.

Jednom me jedan tata oprao jer mu je sinčić dobio 1 iz lektire, a jučer ga je vlastitim očima vidio kako čita kratki sadržaj.

Ljudi dragi, pomirimo se da nam djeca ne čitaju. Ni Pipi Dugu Čarapu ni Hajdi ni Kekeca ni Koka u svim mogućim varijantama.

Ne zanimaju ih lektirna djela na kojima smo mi odrasli i za kojima naričemo.

To padanje u nesvijest zbog izbacivanja jedne, a uvrštavanje druge lektire, neće promijeniti ničije čitateljske navike.

Nitko živ (ili barem golema većina) ne čita ni Zločin i kaznu, ni Kiklopa ni Filipa ni Anu Karenjinu.
Koliko god mi voljeli te naslove.

Ako mi se posreći, pročitaju dijelove i pogledaju film, a ako naletim na lošu generaciju – niti to.

Kad sljedeći put netko padne u nesvijest zbog “izbačene” lektire, neka se pokuša prisjetiti kada je zadnji put vidio svoje ili tuđe dijete kako u gluho doba, kraj noćne lampe, grozničavo čita neki roman.
Ili barem novelu.

Potpuno mi je svejedno što će moji učenici čitati. Želim ih vratiti knjizi i čitanju (iako mislim da je to gotovo izgubljen rat).

I služim se svim mogućim i nemogućim metodama u postizanju tog cilja, (pardon, ishoda), a izbor i naslovi lektirnih djela, najmanji su problem na tom putu.

Pa umjesto vrištanja zbog lektirnih naslova, predlažem roditeljima neka fino posude iz gradske ili vlastite biblioteke, knjigu po svom izboru.
I zamole dijete neka pročita knjigu koju toliko žele u lektiri.
Čisto za probu.
I uvida u situaciju.
A i nama će svaka pomoć biti dobrodošla.

(Telegram) Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja (UHSR) i Ogranak Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja Zadarske županije uputili su ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak dopise vezane uz smjenu ravnatelja Ekonomsko-birotehničke i trgovačke škole u Zadru, Joze Dragića u kojima, uz ostalo, traže izmjene Zakona o prosvjetnoj inspekciji kako bi se izbjeglo njezino, kako navode, subjektivno i netransparentno postupanje.

Zadarski ogranak Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja ne slaže se s Dragićevom smjenom te poziva ministricu da još jednom analizira prijedlog prosvjetne inspekcije. Ističući kako jasno i nedvosmisleno iskazuju “nultu stopu tolerancije prema bilo kojem obliku i vrsti nasilja, a pogotovo vršnjačkog”, iz udruge navode kako se ne mogu oteti dojmu da je Dragić “proglašen krivim prije nego što mu se krivnja dokazala te da su javni pritisci uvelike utjecali na to”.

Cijela je situacija, smatraju, “poprimila razmjere neozbiljnog i neodgovornog pristupa važnom problemu koji postaje marginalan u odnosu na panično traženje krivca”, te je, navode, “stvoreno ozračje javnog straha koje nije dobro ni za jednog dionika društva, a posebice ne za djecu odnosno učenike”.

BRANE RAVNATELJA ZADARSKE ŠKOLE

“Pitamo se koga zaista zanimaju razlozi zbog kojih je došlo do spornog događaja, tko zaista promišlja o problemu, a tko brzopoteznim reakcijama i izjavama potiče neosjetljivost i destruktivne oblike ponašanja. Kad je riječ o školama pojedinci bez uporišta uzimaju sebi za pravo formirati mišljenje i stav javnosti, donositi sudove i procjene o stručnosti i ispravnosti postupaka profesora, stručnih suradnika i ravnatelja”, ističe se u dopisu Ogranka UHSR Zadarske županije koji su potpisali predsjednik ogranka, Rade Šimičević i dvadeset ravnatelja, članova ogranka.

Događaj vršnjačkog sukoba koji se dogodio u zadarskoj školi smatraju “temom o kojoj bi se dalo još puno raspravljati”. No, u ovom trenutku je, ističu, “najbitnije uočiti propuste koji su učinjeni, a ne dopustiti da nespretne i nesmotrene izjave koje je ravnatelj Jozo Dragić izrekao budu temeljna vodilja u procesu smjene ravnatelja, koji nakon više desetljeća predanog rada u školi sigurno nije zaslužio ovakav odlazak”. Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dodaju, nije propisalo za koje se prekršaje izriče koja mjera.

“Zakon o prosvjetnoj inspekciji nije ni funkcionalan niti transparentan. Ostavlja prostora za neke subjektivne procjene i neutralnom promatraču nudi dojam kako škole i Ministarstvo znanosti i obrazovanja nisu ni u kakvoj sinergiji, iako je to nužno i jedino moguće”, smatraju. Ministricu pozivaju da što hitnije izmijeni Zakon o prosvjetnoj inspekciji, ubrza donošenje Akcijskog plana za prevenciju nasilja u školama te, kako navode, olakša svima rad iz pozicije krovne institucije odgoja i obrazovanja, kako ne bi bili “prepušteni sami sebi i u konačnici sankcionirani ili pak smijenjeni bez jasnih i transparentnih kriterija”.

TRAŽE HITNU IZMJENU ZAKONA O PROSVJETNOJ INSPEKCIJI

Na hitnu izmjenu Zakona o prosvjetnoj inspekciji poziva i Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja (UHSR), upozoravajući usto da u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu ne postoji sustav osiguranja kvalitete niti propisani stručni kriteriji za izbor i smjenu ravnatelja.

“Dok god se to ne učini, poruka je obrazovne politike da joj nije važno kako se rukovodi odgojno-obrazovnim ustanovama. Dok god se to ne učini i dalje će se u svakoj situaciji ravnatelji proglašavati jedinim krivcima za sve. Pitamo se kome je to i zašto u interesu. Tražimo od Vas da učinite sve da se situacija razjasni i da se prema svim nastavnicima i ravnateljima u Republici Hrvatskoj postupa na isti profesionalni način”, ističe se u dopisu UHSR koji je potpisala predsjednica Suzana Hitrec.

‘INSPEKCIJA DOBILA UPUTE DA IZDA NALOG ZA SMJENU’

Kada je riječ o vršnjačkom nasilju u zadarskoj školi, iz UHSR ističu da je on nedopustiv te da na svaki način osuđuju sve koji su sudjelovali u njemu. U javnosti je, napominju, poznat dio činjenica o tom slučaju. Iz medija su, kažu, saznali da je ravnatelj, po vlastitim izjavama, postupio po protokolu te da je “prosvjetna inspekcija hitno izašla ispitati krivnju škole i ravnatelja te brzinski ustanovila da je škola u prekršaju te da će platiti novčanu kaznu, dvoje zaposlenika će dobiti pisano upozorenje iz radnog odnosa, a za ravnatelja je predložena smjena”.

Dodaju kako su iz anonimnih izvora saznali da je “prosvjetna inspekcija prije odlaska na uvid dobila upute da pronađe razloge i izda nalaz za smjenu ravnatelja”. UHSR traži objašnjenje zbog kojih je točno prekršaja predložena smjena ravnatelja Ekonomsko-birotehničke i trgovačke škole iz Zadra. “Koji su to točno prekršaji za koje prosvjetna inspekcija donosi nalaz u kojem predlaže smjenu ravnatelja”, pitaju i ističu da nikome “nije u interesu da to ostane tajna”.

PRIJAŠNJI SLUČAJEVI KOJI NISU ZAVRŠILI OTKAZIMA

Usto podsjećaju da je posljednjih godinu dana bilo nekoliko događaja iznimno neprihvatljivog i agresivnog ponašanja, a niti jedan nije završio otkazom zaposlenika ili prijedlogom za smjenu ravnatelja te da su u posljednjih deset godina nekoliko puta upozoravali Ministarstvo da treba jasno i transparentno propisati u kojim slučajevima, odnosno za koje prekršaje se izriče koja mjera.

“S obzirom na nefunkcionalan Zakon o prosvjetnoj inspekciji poznato je da za ista ponašanja ili prekršaje različiti inspektori donose različite mjere. Ništa nije niti standardizirano niti transparentno. Zbog svega navedenog može se posumnjati da postoje različiti politički, lokalni i javni pritisci da se ‘iskoristi prilika’ da se pojedine ravnatelje smjeni ili da se na ovaj način umjesto stručnog argumentiranog postupanja donose subjektivne odluke kojima se dobivaju podrške neupućene javnosti”, upozoravaju iz UHSR.

Sve vrste i oblici nasilja, uključujući i nasilje koje se događa u školi nad nastavnicima, drugim učenicima i svima ostalima uključenima u odgojno-obrazovni proces, pa tako i obiteljsko nasilje, zaslužuje svaku osudu. Slijedom toga, podržavamo svako ukazivanje na važnost sprječavanja istoga. Pozdravljamo i dajemo podršku organizaciji prosvjeda #spasime 16.3., 5 do 12 na Tomislavovom trgu, jer žrtvama nasilja potrebna je zaštita, a cijelom društvu stalno podizanje svijesti o štetnosti nasilja i dugoročnim posljedicama koje proizlaze iz njega, gdje god se ono odvijalo.
S nadom u sigurne obitelji i sigurne škole,
Mreža Nastavnici organizirano.

piše: Žukov!

Desilo vam se zasigurno (a kome nije) da se kadgod malo opustite s prijateljima, pa vas boli glava drugi dan? Zalomilo se i meni tu i tamo, što da krijem; sukob s centrom za ravnotežu bio sam sklon pripisivati djelovanju Coriolisove sile, kako i priliči geografu, iako sam u sebi bio svjestan te samoobmane. Osjećaj je otprilike ekvivalentan onome kad analizirate stanje sigurnosti u hrvatskim školama i nastojite proniknuti u problematiku nasilja u obrazovnom sustavu – ne možete se oteti mučnini i nagonu za povraćanjem, a glava vam puca momentalno, a ne tek drugi dan! Da, dragi moji, u hrvatskom školstvu mutno je kao u pijančevoj glavi, sustav (ako se to uopće može nazvati sustavom) baulja od pravilnika do pravilnika, a oni koji ih pišu očito ne vide dalje od nosa, i još očitije, s nastavom nemaju baš puno zajedničkog (u svakom zlu, eto, barem nešto dobroga). U hrvatskoj je prosvjeti više divljaka nego u VIP loži maksimirskog stadiona, a da je takav trend nešto imanentno i sveučilišnoj zajednici potvrđuje ovih dana i dodjela počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta tamošnjem gradonačelniku, što zdušno podržava rektor sveučilišta, isti onaj koji se zalaže za uvođenje biblijskih vrijednosti na sveučilište. Kao što znate, zagrebački je gradonačelnik utjelovljenje tih vrijednosti. Teško je ne zapaziti ironiju u činjenici da počasni doktorand titulu prima od sveučilišta koje nije ni među prvih 600 na rang-listi svjetskih sveučilišta, dok ista ta ustanova naslov dodjeljuje osobi protiv koje se vodi tko zna koliko sudskih procesa (nakon desetog prestali smo brojati); počastvovani, sudeći po rječniku, prije djeluje kao kočijaš ili štalski momak nego kao gradonačelnik metropole, na ponos Zagrepčana (uvjetno rečeno, dakako, jer Zagrepčani su kao i PDV, negdje na 25%). Ako to nije školski primjer nasilja nad zdravim razumom i elementarnim osjećajem za dobar ukus onda ne znam što je.

Obrazovni, dakle, sustav, kao sustav-slučaj, funkcionira od slučaja do slučaja. Netom nakon što je nekako probavila slučaj žigosanja u zadarskoj školi i fašističku ornamentiku na fasadi one splitske, bogobojaznu su hrvatsku javnost oduzeli slučajevi nasilja u Zadru (opet) i u Goli, koji su ogolili prosvjetu kao zimsku živicu. Pomirite se s notornom činjenicom kako vam je dijete sigurnije na glavnom kolodvoru u gluho doba noći nego na školskom hodniku pod velikim odmorom. S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo; put od ognjišta do centralnog grijanja u nas je bio kraći od tri desetljeća, a posljedice kolektivne barbarizacije gledamo svakodnevno. Poremećen sustav vrijednosti i jednako takvi poluinteligenti koji ih nameću, ruku pod ruku s pedocentričnom pedagogijom koja već četvrt stoljeća počiva na polazištu o učeniku kao centru univerzuma s neupitnim pravima i vrlo upitnim obavezama doveli su do toga da sve češće u školama nalazimo sociopate u nastajanju lišene ikakve empatije i tolerancije, djecu kojoj je šutirati ježića do smrti ili brutalno ismijavati nekoga kome roditelji kupuju odjeću u Lidlu naprosto modus vivendi. Gore spomenuta dva slučaja razinu devijantnosti podigli su u stratosferu – u osnovnoj školi u Goli riječ je o učeniku koji je prijetio da će doći u školu naoružan nožem zbog čega su ostali učenici te škole odbili doći na nastavu. Kao posljedica takve situacije, problematični je učenik privremeno hospitaliziran, ali trajno rješenje problema, barem ako je suditi prema ponašanju društva s neograničenom neodgovornošću iz resornog ministarstva, ne nazire se ni u tragovima.

U Zadru je pak na stvari situacija s devetogodišnjim učenikom trećeg razreda koji na nastavi crta genitalije, skida se, simulira seks i pokazuje naglašenu sklonost samoozljeđivanju. Usto, vreba na parkiralištu ispred škole te se pokušava bacati pod aute roditelja koji dolaze po svoju djecu, jednog učenika silom je poljubio u usta, kolegici iznuđivao novac za užinu… Na novinarski upit resornom ministarstvu o rješenju ovog nemilog stanja s obrazovnog su Olimpa odgovorili u svom stilu, valjajući uobičajene birokratske besmislice lišene ikakvog suvislog rješenja. Birokracija ili mediokracija, prosudite sami. Riječ je, naprosto, o skupini ljudi koji pojedinačno nisu u stanju učiniti ništa i to, otprilike, i rade. Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo; alanfordovska deviza i više je nego primjenjiva u alanfordovskom tipu države u kakvom, očito, živimo.

Upravo zbog problema nasilja u hrvatskim školama mreža Nastavnici organizirano je u suradnji sa Školskom zbornicom i sindikatom Preporod organizirala veliki skup u Zagrebu 15. prosinca prošle godine. Brojka od približno tri tisuće okupljenih prosvjetara više je nego jasan indikator neizdrživog stanja u sustavu. Iz resornog ministarstva nije se ukazao nitko; nisu imali hrabrosti stati pred te ljude i pogledati ih u oči, ili im je bilo hladno te subote, ili pak jednostavno imaju obitelji s kojima su željeli provesti vikend, za razliku od vas koji ste bili tamo – vi osim Škole za život života nemate. Budući da znamo da je riječ o ljudima koji se ne razumiju u obrazovni sustav, na skupu smo im jasno ukazali što bi trebali poduzeti – ostaviti se jalovih edukacija, doškolavanja, tečajeva i pravilnika i napokon riješiti problem izmjenama Pravilnika o pedagoškim mjerama, uvođenjem mjere suspenzije i ukidanjem brisanja mjera završetkom školske godine. Budući da se bližimo kraju nastavne godine, dakle periodu kad se mnogi hrvatski roditelj ne uspijeva othrvati starohrvatskoj navadi da oštema prosvjetarsku neman koja maltretira njegovo čedo, sjećam se kako smo tražili i status službenih osoba za nastavnike. Digla se velika medijska pompa, ministrica je promptno najavila rješenje, et voila – napisan je pravilnik kojemu čak ni naslov nije upotrebljiv, o ostatku da i ne govorimo. Zbog čak 26 riječi u naslovu nazvali smo ga jednostavno P26. Riječ je o dokumentu koji ne samo da nije riješio nijedan problem već je stvorio i nove – zamislite da, ukoliko bude usvojen, na nekom obrascu trebate nekoliko puta napisati njegov puni naziv, ili na sjednici Učiteljskog vijeća pozvati se na njega svaki put kad citirate neki paragraf! Zamislite da u medijima trebate dati izjavu; ta kad dođete do kraja naslova nitko se više ne sjeća što je bilo na početku. Jednostavno, P26 upotrebljiv je otprilike koliko je Đuro Utješanović bio erotičan. Riječ je, međutim, o dokumentu koji jasno pokazuje A je to metodologiju kojom resorno ministarstvo pristupa problemu nasilja u školama. Ministri u Vladi, kao da su dementni, zaboravljaju produžiti osobne dokumente ili pravilno ispuniti imovinske kartice, ali diže se kuka i motika ako učitelj u nekakvom formularu zaboravi ispuniti i predati nekakvu tablicu ili prijeko potrebno izvješće. Ako ništa, ohrabrujuća je spoznaja da se u hrvatskoj državi tako vodi računa o prioritetima. Nije ni čudno da se ovamo, kako sam ovih dana pročitao, vraća samo Klepetan, i to jedino radi seksa.

Vratimo se ipak slučajevima iz Gole i Zadra. Pitam se, a i vas – na koji način bi konkretno P26 trebao pripomoći u rješavanju ovakvih situacija? I tri mjeseca nakon nastanka dokument se nije maknuo dalje od javne rasprave (na kojoj je inače pristiglo oko 1300 primjedbi na isti, mahom negativnih)! Na koji točno način će ispunjavanje suludih obrazaca i tablica, evaluacije i izvješća podići razinu sigurnosti po školama? Od nastavnika se očekuje da, uza sve ostalo, ispravljaju devijacije i odgovaraju za nesposobnost onih koji su u hranidbenom lancu daleko iznad njih, a pritom su im oduzeti svi alati, svaki oblik podrške i zaštite! Vidite li to, ministrice? Jeste li svjesni kako se djecu s evidentnim problemima nasilu gura u redovnu nastavu, pri čemu su svi ostali učenici i učitelji žrtve takve forsirane inkluzije? Jeste li? Do kada će pravo jednog učenika na redovito obrazovanje biti pretpostavljeno pravu svih ostalih na nastavu u normalnim i sigurnim uvjetima? Znate li kako se na postavljanje dijagnoze čeka po godinu, godinu i pol dana? Znate li koliko se čeka na osobnog asistenta, koliko traje proces opservacije? Jesu li Vam rekli kako Vam sustav puca po šavovima? Kako su u škotskim školama roditeljima zabranili svaki oblik razgovora s nastavnicima bez izričite dozvole uprave škole kako bi ih zaštitili od roditeljskih pritisaka i prijetnji? Jesu li Vam ingeniozni pomoćnici i savjetnici koji pišu budalaštine poput P26 rekli kako je sigurnost u školi važnija od isforsirane digitalizacije? Čujem ovih dana pitanja jesu li takvi službenici teret ministarstvu? Reći ću Vam – da imalo drže do sebe, ovakvo ministarstvo bilo bi teret njima! Planirate novu mrežu škola, i pripajanje manjih škola većim matičnim školama? Eto, reći ću Vam i to da kod nas na otoku postoje tri srednje škole, ali pet jedinica lokalne samouprave! Pet, ministrice, na otoku reda veličine 17 000 stanovnika! Koji pravilnik pokriva takvo nasilje nad elementarnom logikom? Danonoćno smo bombardirani konfabulacijama o obrazovnoj revoluciji koje moramo biti dio. Revolucija počinje kad se bijes gladnih ne može kupiti novcem sitih! Vidite li vi u Hrvatskoj bijes? Ja vidim samo gustu maglu, a gusaka nam ionako nikad nije falilo…

Mreža Nastavnici organizirano podržava reakciju ravnatelja Galića koji je zaštitio drugu djecu, ali i učitelje na iznimno profesionalan način. Žalosti nas što su ovom policijskom djelovanju prethodila čak 33 različita pedagoška djelovanja i što je izgubljeno dragocjeno vrijeme. Iako policijskom pretragom nije pronađeno ništa što bi se smatralo oružjem za realizaciju prijetnje, moramo biti svjesni stvarne mogućnosti da je ishod mogao biti suprotan. Struka, ali i cjelokupno društvo mora postaviti pitanje je li zaista potrebno proći kroz, u ovom slučaju, 33 različita koraka kako bi se stvarima posvetila ozbiljna pažnja? “Pravilnik 26″ bi taj broj još i povećao jer se istim inzistira na ignoriranju učenika koji ne pokazuju probleme u ponašanju, dok se onima s problemima posvećuje svekolika pažnja. Nastavnicima, stručnim službama i ostalima uključenima u odgojno-obrazovni proces su potrebna konkretna rješenja i mehanizmi za zaštitu druge djece i učitelja. Kako sva djeca imaju (ili bi trebala imati) pravo na sigurno odrastanje i obrazovanje, tako bi i svi učitelji trebali imati pravo na siguran rad.

piše: Tamara Šoić

Jednom je netko prvi pljunuo na nastavnika.
I prošao lišo.
Pa je pljunuo sljedeći. Ni njemu se nije dogodilo ništa.
Nakon višegodišnjeg pljuvanja, postao je to općeprihvaćeni sport.
Kad nemaš nešto pametno kazati – udri po bagri.
Nitko ti se neće suprotstaviti, nikom se nećeš zamjeriti i svima ćeš biti drag.

Posve je normalno ušetati u studio i u prime timeu reći, onako s visoka kako nastavnici mogu zaraditi koju kunicu viška radeći tijekom godišnjeg odmora poslove sobarica ili čistačica bazena.
I nikom ništa.
Vuk pojeo magare.
Netko je pozvao autora ovih riječi u emisiju.
Netko ga je poslao tamo. U nečije je ime govorio.
Bez posljedica.

Danas sam bila naručena u bolnicu na pregled koji sam čekala par mjeseci.
Doslovno 5 minuta prije pregleda, kada sam već stigla u bolnicu, pregled je otkazan. Za tko zna kad.

Pobunila sam se jer me kod kuće čekala hrpa posla, neispravljenih zadaćnica, neriješenog Loomena, nesastavljenih kontrolnih, neobavljenih razgovora s roditeljima, učenicima i svega onoga što čini našu svakodnevicu.
Sve je to trebalo pomaknuti zbog pregleda.
A onda su odgodili mene ne poštujući moje vrijeme.
Jer zašto bi itko poštovao vrijeme nekoga koga ni njegovi ministri ne poštuju?

Odgodili su me s prilično jednostavnim objašnjenjem – Ako niste zadovoljni našim uslugama, uvijek možete otići negdje drugdje!
Kao da sam nezadovoljni korisnik bezobraznog teleoperatera pa svoju pretplatu mogu preusmjeriti na drugog teleoperatera!
Ali ne mogu.
Moja pretplata za usluge kojima nisam zadovoljna iznosi mjesečno 1. 838,31 kn.
Nakon 24 godine plaćanja ove usluge koju ne mogu preusmjeriti, šef odjela mi kaže: Idite ako niste zadovoljni!

Gdje točno?
S kojim novcima?
Dakle, nešto što redovno plaćam moram još jednom platiti.
Ali privatniku.
Pa čemu onda ovih 1. 838,31?

Pitam se kako bi izgledala situacija u kojoj roditelju, nezadovoljnom zbog mog neodržavanja ili odgađanja nastave kažem: Niste zadovoljni uslugom? Prošećite u drugu školu i platite ono što već plaćate!

Koju bi količinu pljuvačke zaradila nakon toga?
Stajali bi u redovima i naguravali se tko će prvi baciti kamen.
Možda zato jer nismo deficitarni.
Ne prijetimo odlaskom.
Nitko izvan ove zemlje ne traži naše usluge.
Odlučili smo ostati pa se nitko ne treba ustručavati gaziti nas.
Ne treba s nama obzirno.
Pristali smo na smiješnu plaću, ne bunimo se, ne prijetimo, prilagođavamo se svim eksperimentima politike i vlasti i sad bi se netko trebao bojati pljunuti na nas?
Bilo da je riječ o bivšem ministru ili deficitarnom kadru koji prijeti odlaskom.
Sasvim svejedno.
Sezona natjecanja u pljuvanju otvorena je davnih dana i netko je zaboravio oglasiti kraj.
P. S.
A kad nekome sljedeći put sine genijalna ideja masovnih prekvalifikacija u sobarice tijekom turističke sezone, neka pokuša taj poziv uputiti… recimo liječnicama.
Eksperimenta radi.

Ovih dana svjedočimo zbivanjima u OŠ Smokvica o kojima su izvijestili i mediji, a zorno pokazuju očigledan raskorak između ciljeva odgoja i obrazovanja koje promiče Škola za život (razvoj kritičkog mišljenja i odgoj za demokratsko građanstvo) i surove realnosti koja vlada u hrvatskim školama. Naime, nakon što je učitelj likovne kulture u navedenoj školi oslikao školski hodnik portretom Franje Tuđmana, reagirao je učitelj povijesti i geografije, Ivan Plantić, smatrajući kako učenike s djelom prvog hrvatskog predsjednika treba upoznati na nastavi povijesti, dok je postavljanje slika, portreta, bisti ili kipova političara bilo koje političke provenijencije u hrvatskim školama neprimjereno, te kako je svaki oblik političke reklame i promocije u školama zabranjen.

Zbog ovakvog stava kolege Plantića reagirao je lokalni općinski odbor jedne političke stranke, vršeći rijetko viđeni politički pritisak na školu i ravnatelja i zahtijevajući sankcije za učitelja povijesti, samo zbog izraženog mišljenja.

Smatramo kako je verbalni delikt relikt nekih prošlih vremena, pogotovo u situaciji kad profesor Plantić nije prekršio nijedan zakon ni propis.

Stoga Mreža Nastavnici organizirano ovim putem najoštrije osuđuje svaki oblik političkog pritiska na školske ustanove i pruža bezrezervnu podršku profesoru Ivanu Plantiću.

U iščekivanju zaključaka sa skupa posvećenom stranim jezicima 29. ožujka 2019., Mreža NO daje svoj doprinos popisom problema prikupljenim iz iskustava učitelja i nastavnika stranih jezika u hrvatskim školama.

Dana 29. ožujka u Ministarstvu znanosti i obrazovanja održani su znanstveno-stručno predavanje i panel rasprava pod nazivom „Učenje i poučavanje stranih jezika u hrvatskome obrazovnom sustavu.“ Skupu se obratila ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak te njezina pomoćnica, profesorica Ivana Franić.
U prvome su dijelu skupa naglasci stavljeni na važnost poučavanja i usvajanja stranih jezika od najranije dobi, prijedlog o uvođenju i drugog stranog jezika, no i na probleme s kojima se učitelji i nastavnici susreću, naročito oni koji strani jezik predaju kao izborni predmet.

Hrvatska se, nažalost, svrstala među zemlje s nepovoljnom statistikom. Iako smo jedna od rijetkih zemalja u kojima se strani jezik obavezno uči od 1. razreda, u većini je županija (nekima i 100%) to engleski jezik, za što zakonski ne postoji nikakav razlog. Nadalje, status izbornog stranog jezika u osnovnim školama godinama je degradiran do te mjere da postaje upitan njegov smisao i opstojnost. Također, 2017. Ministarstvo je donijelo Odluku kojom proizlazi da učenici srednjih strukovnih škola u okviru općeobrazovnog modula, uče samo jedan strani jezik, engleski ili njemački, dok izborni modul obuhvaća isključivo strukovne predmete bez mogućnosti učenja drugoga stranog jezika.
Sve su predavačice upozorile na ove probleme, a oni su bili i okosnica panel rasprava u drugom dijelu programa, za vrijeme kojih je u fokusu bio upravo izborni strani jezik i svi problemi koji ga u hrvatskim školama prate.
Osim toga, i europski dokumenti odnosno preporuke upozoravaju na važnost drugoga stranog jezika, a među zaključcima sastanka Europskog vijeća iz 2017. godine jasno se preporučuje učenje dva strana jezika i to od najranije dobi, što je nekoliko puta naglašeno od strane predavača, među kojima svakako treba istaknuti predavanje prof. dr. sc. Yvonne Vrhovac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu te uvod u panel raspravu rasprave dr. sc. Irene Horvatić Bilić s Pravnog fakulteta u Zagrebu i predsjednice Hrvatskog društva učitelja i profesora njemačkog jezika.

Problemi nastave stranih jezika
kao izbornih predmeta

1. Broj učenika
Borba za svakog učenika: na kraju svake nastavne godine učenici se mogu ispisati (uz opravdane izvanredne razloge i tijekom školske godine), a gubljenjem učenika gubi se i broj grupa, odnosno sati nastave.
Spajanje grupa učenika iz više paralelnih odjela istog razreda kako bi se dobilo magičnih 14 učenika za grupu.
Kombinirane grupe sastavljene od učenika različitih razreda.
Grupe sastavljene od učenika paralelnih odjela koje premašuju maksimalan broj učenika prema Pravilniku o broju učenika u razrednom odjelu.

2. Organizacija nastave
Nastava zadnje sate, u međusmjeni (7. i 8. sat) ili u suprotnoj smjeni (učenici ujutro imaju nastavu, odlaze kući, popodne se vraćaju na strani jezik, ili ujutro dolaze na nastavu stranog jezika, vraćaju se kući pa popodne opet u školu na redovnu nastavu).
Nastava organizirana u blok satima jednom tjedno (prvi problem: teško je održati koncentraciju u kasnim terminima – nabrojani gore – 90 minuta; drugi problem: 7 dana razmaka između dva sata stranog jezika ne pogoduje kontinuitetu učenja).
Popodnevna nastava je brojnim učenicima u koliziji s izvanškolskim aktivnostima (sport, glazbena škola i drugi sadržaji), te se zbog toga ispisuju.
Učenici putnici se ispisuju jer nemaju kako doći u školu u popodnevnim terminima.
U srednjoj školi u istoj skupini učenici početnici i nastavljači koji su strani jezik već učili u osnovnoj školi.
U nekim strukovnim školama ukinuta je mogućnost učenja drugog stranog jezika.

3. Pritisci i problem ocjenjivanja
Očekivanje dobrih ocjena automatizmom: ukoliko je ocjena niža od četiri, učenici i roditelji prijete ispisivanjem.
Očekivanje igre i zabave cijelo vrijeme: to je izborni predmet, što ćemo za njega još učiti?!
Učenici koji iz stranog jezika nemaju ocjenu odličan su u konačnici kažnjeni prilikom upisa u srednju školu: ne samo da im pet godina učenja stranog jezika ne donosi nikakvu prednost, već im, ukoliko je ta ocjena bila niža od odličan, ruši ukupan prosjek i stavlja ih u nepovoljniji položaj od onih koji drugi strani jezik nisu učili.

4. Plan i program i materijali
Problem kvalitete udžbenika: za drugi strani jezik (izuzev njemačkog) jako je slaba ponuda udžbenika, većinom se radi o udžbenicima koji su metodički i sadržajno zastarjeli, a prvotno su služili učenju prvog stranog jezika, prije uvođenja ranog učenja – što ih čini sadržajno preopširnima jer su rađeni za satnicu od 105 sati godišnje, odnosno 3 sata tjedno. Ponuda se ne proširuje niti poboljšava prvenstveno zbog tržišne neisplativosti.
Plan i program izbornog stranog jezika je također samo prepisan plan i program prvog stranog jezika iz doba prije ranog učenja, predviđen za 105 sati godišnje te ga je zbog toga nemoguće kvalitetno realizirati u 70 sati godišnje.

5. Norma učitelja stranih jezika
Izjednačiti propisanu normu učitelja stranih jezika s učiteljima Hrvatskog jezika: 20+2. Argument koji se uzima da predmet Hrvatski jezik ima više komponenti te brojne pisane zadaće može se u cijelosti iskoristiti i za strane jezike. U stranim jezicima također se vrednuju jezik, govorne sposobnosti, razumijevanje te pisano izražavanje. Pišu se i zadaćnice, diktati, razumijevanje pročitanog teksta te testovi iz gramatike. Uz to, satnica je manja pa učitelji stranih jezika redovito imaju više programa od učitelja Hrvatskog jezika. Držimo da je nužno smanjiti normu i ujednačiti opterećenja učitelja.

6. ZAHTJEVI
bodovati učenje dodatnog stranog jezika pri upisu u srednju školu
omogućiti učenje drugog jezika od 1. razreda OŠ te onemogućiti ispisivanje nakon prvog ciklusa učenja (od 4. razreda nadalje ukoliko je odabran, postaje obavezan)
dopustiti manje skupine učenika (ne spajati učenike iz dva odjela ako ih je manje od 14)
smanjiti normu učitelja stranih jezika na 20+2

O KURIKULIMA:

Kurikuli stranih jezika odjeveni su u lijepe, šarene, dugačke haljine kako bi se prikrile staklene noge na kojima stoje. Ako se ova reforma zaista provodi dubinski, korijenski i ako je zaista namijenjena da traje dulje vrijeme, postavljamo sljedeća pitanja:
– Zašto jezični kurikuli ne postavljaju jasnu strategiju učenja stranih jezika, počevši od početka učenja, obveznosti ili izbornosti učenja te kontinuiteta i dostupnosti odabranih stranih jezika (vertikalna kohezija)?
– Zašto se nisu povezale stručne radne skupine jezično-komunikacijskog područja radi horizontalne kohezije?
– Zašto se, u svjetlu uvođenja informatike kao obveznog predmeta, ne razmišlja o uvođenju drugog obveznog stranog jezika, od 4. razreda npr., s obzirom da je uz digitalnu pismenost druga najvažnija kompetencija poželjna u 21. stoljeću višejezičnost i komunikacijska kompetencija?
– Zašto se nije razmišljalo da MZO propiše minimalnu satnicu, a školama prepusti autonomiju u kreiranju satnice stranih jezika prema zastupljenosti stručnog kadra i afinitetima učenika što je uobičajena praksa u mnogim europskim školama
– Nastava stranog jezika mora se odvijati u skupinama optimalne veličine, kako MZO kani odgovoriti na taj izazov?
Komunikacijska kompetencija i višejezičnost su, uz digitalnu pismenost, kritičko mišljenje i kreativnost, najpoželjnije transverzalne vještine na tržištu rada u 21. stoljeću. U uvjetima globalnog svijeta višejezičnost i interkulturna kompetencija su komparativna prednost svakog pojedinca. Posebno je to važno jer smo mi među prvim državama u Europi koje su uvele obvezno rano učenje stranog jezika zahvaljujući profesoricama Vilke i Vrhovac, a sad očigledno nismo u stanju ni pratiti europske trendove u kurikulskom pristupu poučavanja stranih jezika. Nažalost, ne ulazeći u metodički dio jezičnih kurikula, ova reforma nije uspjela ili se nije htjela hvatati u koštac s ovim pitanjima.

piše: Tamara Šoić

– I, jesu l’ šta našli? Ima li kakvih novosti jutros? – upitao je Mirko, odnedavni ravnatelj jedne srednje škole dok je nervozno lupkao pratima iščekujući odgovor tajnice.
– Ništa za sad. – rekla je tajnica pokušavajući unijeti dozu smirenosti u ovaj razgovor koji je označavao početak svakog radnog dana posljednjih mjeseci.
– A šta kaže Mile, ima l’ kod njega išta? – Mirko je prolazio znojnim prstima po glatko obrijanoj glavi.

– Ništa, ravnatelju moj. Ni kod Jasminke iz osnovne nikakvih novosti. Davorovi gimnazijalci još čekaju. Sumnjiv im je likovnjak. Ali ajde ti znaj te likovnjake. Kod njih nikad ne znaš l’ to studiralo il’ kopiralo. – trudila se smiriti ga kao i svaki put do sad.
– A što ti misliš Jelo, ako bi mi sami prijavili nekog sumnjivog, prije nego stignu informacije s fakulteta, bi li to bilo pametno? Ono, da ostavimo dojam kod ovih iz ministarstva kako se trudimo? – sinula mu je najednom ideja.
– Ne znam ravnatelju. Nije nam to pametno. Pa ne možemo okriviti nekoga onako, nasumično. Tužit će nas, a znate i sami kako te tužbe danas završavaju. – meškoljila se Jela.
– Ma pusti tužbe, Jelo. O tome ćemo misliti kad nas tuži. Šta kažeš na onog malog iz informatike? Je l’ nam bitan? – živahno će Mirko.
– Nije ravnatelju. Nestručna zamjena. Ionako je tu u prolazu. –
– Zovi MZO. Reci im da nam je sumnjiv i da skrećemo pozornost na to. Ne optužuj. Samo sumnjaj i ukaži. Novi mandat je na vratima. Treba pokazati da smo ozbiljni i da se na nas može računati. Osim toga Jelo, bolje da sami ponudimo lažnjaka nego da nas razvlače po novinama. Imaš li pripremljenu izjavu za medije? Kako ćemo objasniti zašto smo ga primili?-
– Ravnatelju, nije do nas. Prebacit ćemo na ravnatelja Juru koji je u mirovini. Nemate vi ništa s malim. Vi ste ga razotkrili. Nek novinari ganjaju Juru s pitanjima o malom. –
– Odlično Jelo. Kako se prije toga nismo sjetili! – razdragano će Mirko.
– Nego ravnatelju, kažu mi maloprije ove iz administracije da je Davor našao jednog sumnjivog i sprema mu otkaz. A Jasminka će primiti jednog lažnog ovih dana pa ga odmah nakon toga sama prijaviti i otpustiti. Treba problem detektirati na vrijeme. –
– Ma nemoj, a je l’ imamo mi nekog takvog Jelo? Nekog koga bi primili pa otkrili da je falsifikator i onda otpustili, a?-
– Ima ravnatelju ona moja rodica o kojoj sam vam pričala. Eno je, čeka poziv iz Irske. Slastičarka. –
– Odlično Jelo. Objavljuj natječaj za engleski. Zna li mala išta? Pitam zbog povjerenstva? –
– Eh, ravnatelju. Pa putuje u Irsku. Snać će se nekako. Ne treba za taj posao puno pameti. –
– I to što kažeš, Jelo. Zovi malu, formiraj povjerenstvo, nek sastave kakav lagan test, kaži ovima iz školskog o čemu se radi, vanjski su naši, oni nikad ne pitaju ništa i reci maloj da je primljena. Nek ne uzima puno k srcu kad otkrijemo da je falsificirala svjedodžbu. Do tad će već biti na putu za Dublin. A i dobro će joj doći u CV-u podatak da je predavala engleski kod nas. Kao da će je tamo pitati kako je završilo. I javi onom tvom s portala da imamo jednog lažnjaka. Nemoj da nas Davor i Jasminka preteknu, Jelo. –
– Šefe, samo da znate, vašu diplomu nisam poslala. Nema smisla. Vi ste provjeren, licenciran kadar. Na koncu, ministrica vas je potvrdila.
– Nda, da… točno, slažem se Jelo. – rekao je tiho, a u tom mu je trenutku ionako pretijesan ovratnik postao još uži, a kravata ga je počela neobjašnjivo stiskati.
– I ne samo vas, šefe. I Davora i Jasminku i Juru. Vaša prosudba nije upitna. A slastičarka i informatičar, šefe…pa oni će samo poslužiti svrsi u ovoj zemlji lažnih diploma i vrijednosti. Kao da itko više vidi razliku. – smirila ga je tajnica.
– U to ime Jelo, natoči nam jednu!

Kad su se ovi skrinšotovi prvi put pojavili, mislili smo da je zajebancija, da nitko ne može biti tako malouman.

Tako mu je to. Htjeli smo biti avangarda, ali zapravo smo naivci. Na žalost, na put nas je izvukao ovaj video. Gledate ga na svoju odgovornost.

I eto, na to se danas svodi obrazovanje u Hrvatskoj. Na promicanje mentalne retardacije kao nacionalnog programa. Ne, nije stvar u tome da “odgajaju birače kakvi će glasati za njih”, da je bar to plan, onda bi bar propao. Ali nije. Ovo je spontana dobrovoljna samoretardacija.

Ovo je stručni skup u organizaciji vrhovne obrazovne institucije u Republici Hrvatskoj. Na OVO je potrošeno milijun kuna. Ljudi u publici su ljudi koji bi trebali obrazovati buduće inženjere, kirurge, tehničare.

Na ovako nešto lako je ostati bez teksta i komentara, ali sva sreća, tu je interent pa prenosimo nekoliko najboljih komentara dosad:

“Dakle. Ovo je stepenica više za ljude koji su završili fakultet od ljudi koji su završili fakultet?”

“Nadam se samo da svi imaju prave diplome. Zamisli bruke da ti plješću neki s lažnima”

“nimalo nisam iznenađena. Da sam ministarstvo, išla bih još niže sa sprdanjem nastavnika, smanjila nam plaće, povećala obaveze. I gledala kako će se dogoditi – ništa.”

Da ne bi bilo zabune, nije toliki problem što je netko napisao idiotske stihove. Problem je što je cijeli događaj koncipiran tako kako je koncipiran i što se u stadu koje i ne zna za drugo nego za striženje, a trebalo bi biti nekakav intelektualni viši sloj, našlo dovoljo ovčica koje su radile ono što im se kaže i same sebe srozale najniže što su mogle, valjda utirući put za dalje, za još veće dubine, kasnije, kad se pokaže potreba.

Umjesto ove pjesmice, za sljedeći skup htjeli bismo predložiti nešto kvalitetnije i svakako adekvatnije trenutku:

“V megli sem videl, videl sem v megli:
seh križneh putov konec i kraj.
V meglenom blatu, v pogrebnom maršu,
otkod nas nigda več nebu nazaj”

piše: Tamara Šoić

Napokon je puno toga jasnije.

U ovoj zemlji svatko može biti sve. Nema više kriterija.
Psihički bolesni ljudi mogu liječiti ozbiljno bolesne ljude.
U razred može ušetati svaka osoba s viškom hrabrosti i manjkom morala pa predavati npr. latinski.

Nitko neće primijetiti.
Nikoga više nije briga.

U omanjem hrvatskom gradu nitko neće naglas reći da je lokalni doktor ozbiljno skrenuo da mu treba pomoć da je u ambulantu doveo psihički bolesnu osobu i dao joj posao.
Štoviše, zaručio ju.
I to traje godinama. Odjednom svi znamo za to.
Sad snimaju emisiju o tome i pompozno ju najavljuju.
Bez emisije – ovaj bi još radio neko vrijeme, onda bi mu se ugasila ambulantq zbog manjka pacijenata.
I to je sve.
A sad ćemo mu se zajednički rugati jer je lud.
Prolupao.
Puknuo.
Prošvikao.
I u njemu je problem?
On je kao lud?
Ili prokleti sustav koji je dopustio da do ovoga dođe?
Ili još gore – mi koji smo sustavu to dopustili, a sad se smijemo jadnom čovjeku koji se nije znao uhvatiti u koštac sa svojim problemima.
Da, ful duhovito!
Opet će ministri nabrzaka oprati ruke i prebaciti lopticu negdje niže.

Gospođa koja predstavlja ravnatelje osnovnih škola, na nacionalnoj će televiziji, mrtva hladna izreći kako u sustav odavno ne ulazi kvalitetan kadar.
I preživjeti.
Jer ona ima pojma tko ulazi u sustav. Da ima ikakvog pojma o tome u sustavu ne bi sjedili ljudi s lažnim diplomama i liječnici pomračene pameti.
Svi su dignuli ruke od kriterija. A sad zdvojno čekaju otkriće petnaeste diplome i novog ludog liječnika kako bi se nacija imala oko čega zgražati ili smijati.
Svejedno.
I onda je problem u likovima s falsifikatima i doktorima s F dijagnozom?
Ma da, ziher.
To je slika i prilika ovog društva.
Lažnjaci i luđaci.
I to u obrazovanju i zdravstvu.
A što je tek negdje dublje, skrivenije, na mjestima na kojima nitko ne glumi da postoje neki kriteriji?
Ništa. Mrak.
Zato je najbolje uhvatiti se za ruke i ekstatično zapjevati.
Ili pobjeći.