Pozivamo kolegice i kolege, da sutra od 11 do 13 sati bojkotiraju virtualne učionice koje će se baš sutra, TOČNO u podne otvoriti na Loomenu, kako bi iskazali nezadovoljstvo načinom na koji nas MZO tretira, ako već nisu
u mogućnosti podržati nas sutra osobnim dolaskom na skup Za sigurnu školu!

Na Facebook stranici Nastavnici.org objavljujemo fotografije koje nam šalju kolege koje su krenuli iz svih dijelova Hrvatske.

Takođe, možda – MOŽDA – ćemo tamo objavljivati i kratke vijesti s prosvjeda. Snijeg, internet, smrznuti prstići pa ništa ne garantiramo.

Mreža Nastavnici organizirano zahvaljuje svima koji su svojim prisustvom i djelovanjem pomogli da subotnji skup Za sigurnu školu protekne uspješno kako je protekao. Hvala vam na vremenu, entuzijazmu i podršci. Svjesni smo da ste dio dragocjenog predblagdanskog vikenda odvojili kako biste bili uz nas i bez vaše prisutnosti ovaj skup ne bi bio ono što jest – dostojanstveno traženje prava na sigurnu školu za sve. Drago nam je da se o problemima u školama sve više govori u medijima i toplo se nadamo da ćemo uskoro vidjeti pozitivne pomake u zakonodavstvu. Hvala i na maštovitim transparentima, vašim snimkama i fotografijama. Posebno veliko hvala svim putnicima iz udaljenih krajeva Hrvatske koji su pokazali da ni vremenski uvjeti ne smetaju ako je srce na mjestu.

Ujedno zahvaljujemo grupi Školska zbornica na pomoći pri organizaciji skupa, prijedlozima i savjetima, a posebno Sindikatu Preporod na pomoći pri organizaciji prateće logistike. Vaši su nam savjeti, podrška i iskustvo bili neprocjenjivi. Također, hvala policiji na odlično obavljenom poslu zbog kojeg je skup prošao bez ikakvih problema i incidenata.

Točan broj prisutnih nikada nećemo doznati i zato ćemo se zadovoljiti procjenama medija od “nekoliko tisuća”. Po tome, ovo je najveći skup učitelja i nastavnika u povijesti Hrvatske, a nakon skupova za Kurikularnu reformu, i najveći javni skup s društvenom temom u proteklih nekoliko godina, što zapravo znači da se najveći skupovi u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina događaju – zbog obrazovanja! Neopisivo nam je drago zbog toga jer je riječ o najvažnijem društvenom sektoru, onom bez kojeg apsolutno svi drugi dugoročno gube snagu i smisao.

I, za kraj, možda je potrebno razjasniti neke nedoumice oko organizatora skupa. Mnogi su postavili pitanje vezano uz sindikate: kako to da je u organizaciji sudjelovao samo Preporod.

Istina je banalna i potpuno tehnička: oko 24 sata nakon što smo na društvenim mrežama najavili da organiziramo skup, javili su nam se grupa Školska zbornica i sindikat Preporod i ponudili pomoć, što smo i prihvatili. Nijedan drugi sindikat se nije javio. Da se javio, naravno da bismo prihvatili. I to je kraj priče.

Još jednom zahvaljujemo svima koji su uložili trud kako bi ovaj događaj postigao ovakav rezultat i doživio ovakav odjek. Bitno je napomenuti da ovim skupom naša aktivnost ne završava. Od jednog prosvjednog skupa ionako ne treba očekivati da išta riješi sam po sebi. Naprotiv, riječ je o uvodu u sljedeće akcije koje planiramo uskoro i nadamo se da ćete nas u njima pratiti.

piše: Blaža

Znate ono: kad, ako ne sad? Ko, ako ne ja?
Znate ono: kad se male ruke slože?
Znate ono: …
Ma, sve znate, jel tako?
Ima i ona: kad želiš, nać’ ćeš načina; kad ne želiš, nać’ ćeš izgovor. Buru. Snijeg. Vrućinu. Cunami. Votevr.

Izašla san od doma preksinoć u 20:50, vratila se sinoć u ponoć manje deset. U tih 27 sati, 15 san provela u hažeovom vlaku bez vode u veceu (skroz zanimljiv događaj kad idete tamo u 3 po noći, mogu i slike stavit da vam dočaram, al miris ne mogu. I bolje) i busu koji dio puta nije moga po A1 pa je trajalo… Srića pa san najveći dio tog autobusnog puta prespavala.

Jučer cili dan na jednoj dozi kofeina od 7 ujutro. Umor osjećala nisam, osim šta san se u par navrata zaljuljala al pripisujem to hladnoći

Kad smo već kod nje, nasmrzavala se ko nikad.

Znam da su neki vozili po ledu ljetnin gumama. Samo da budu tamo.

A posebno znan jenoga I.P. (podaci poznati redakciji al ne znan smin li ih objavit jer neman potpisanu privolu) koji je na put krenija u četvrtak oko 3 popodne i eno ga još na putu. Postoje opravdane sumnje da će doma bit do večeras. Koji je za našu stvar učinija milijun puta više od mene. A ne samo da se time neće hvalit, nego će odmahnit rukom u stilu: ma, sitnica… I nakon toga opet učinit isto, kad bude tribalo. I više od isto. Jer je to tako: počneš činit pravu stvar i onda ne možeš nego nastavit činit tu i druge prave stvari.

Jednostavno ne možeš.

(Index.hr) Profesorica Mirjana Kazija žestoko je reagirala na pobunu dijela profesora zbog slučaja iz čakovečke škole i veliku podršku koju su pružili nastavniku Franji Dragičeviću koji se fizički obračunao s učenicima.

Kazija je viša savjetnica za stručne suradnike pedagoge u Agenciji za odgoj i obrazovanje, a kako je naglasila, radila je i u razredu te kao stručna suradnica pedagoginja.

U svom je osobnom istupu prvenstveno učiteljicama i učiteljima, ali i drugima koji podržavaju Franju Dragičevića, poručila da su u krivu te da stvari nazovu pravim imenom.

U nastavku prenosimo njezino pismo.

“Poštovane kolegice i kolege!

Potaknuta događajima posljednjih tjedana koji su inicirani situacijom nasilja u jednoj srednjoj školi u Čakovcu, obraćam vam se kao jedna od vas.

Trideset godina radim su sustavu odgoja i obrazovanja i prošla sam ga iznutra od dna do vrha. Radila sam u razredu, kao stručna suradnica pedagoginja ( što sam i diplomirala), bila sam ravnateljica, a zadnjih trinaest godina radim kao savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje.

Znam da vam se moje pismo neće svidjeti, ali dopustite mi drugačiju percepciju i pravo na moje osobno mišljenje.

Radila sam u različitim sredinama i različitim uvjetima. Radila sam s romskom djecom, prognanicima i izbjeglicama za vrijeme Domovinskog rata te s djecom iz socijalno depriviranih obitelji. Kao savjetnica, odradila sam više od tri stotine stručno-pedagoških nadzora u školama u kojima su postojali razni konflikti i na koje su ukazivali i učenici i roditelji i sami učitelji, Sve ovo naglašavam kako bi otklonila moguće „argumente“ da nisam informirana ili da nisam iskusila rad u razredu ili školi.

Ovo pišem i za sve one Učitelje i Učiteljice, ali i pedagoginje/ pedagoge te ostale stručne suradnike koji se trude pomoći svima. Pišem onima koji su uzori svojim učenicima, koje učenici ne zaboravljaju i javljaju im se godinama kasnije. Onima koji su ostavili trag u svojim učenicima i pomogli im da postanu bolji ljudi. Ima ih, ali sve manje!

Poštovani učitelji, razumijem vaš revolt i vaše strahove, ali se bojim da ste duboko pogrešno postavili priču. Mislim da je, na početku važno razjasniti neke tvrdnje i pojmove, jer, pogrešne premise rađaju i pogrešne odluke/zahtjeve. Idemo redom!

Po definiciji, nasilje je nešto što čine oni koji su u poziciji moći, a prema nekome tko je slab i bespomoćan. Dakle, u ovom su slučaju učitelji u poziciji moći. Oni su odrasli, obrazovani za posao koji rade te plaćeni profesionalci. „Druga strana“ su djeca koja su u razvoju, imaju svoje uzrasne karakteristike pa se opiru autoritetima, isprobavaju granice ili, doista imaju određene teškoće koje ih sprječavaju da budu uspješni. Kako to učenik prvoga razreda osnovne škole može „zlostavljati“ svoga učitelja?

Može, zato jer učitelji, pa i u ovom slučaju, definiraju nasilje kao neposluh, disciplinski „nered“, žamor, tzv. ometanje nastave koja ima biti mirna, tiha i bez upadica, pitanja i sl.

To nije nasilje! Situacija koja se dogodila u školi u Čakovcu, kada su, prema navodima iz medija, dvojica učenika kredom gađali ploču dok je profesor pisao po istoj, je vid ometanja nastave, ali nikako nije nasilje!

Druga, potpuno promašena teza je da su učenici „nemogući“ te da učitelji ne mogu s njima izaći na kraj zbog toga što su neodgojeni, a odgovornima se imaju smatrati roditelji!

Moje pitanje, koje sam često postavljala u školama jest – Čija je odgovornost ponašanje učenika u razredu? Čija su odgovornost ocjene? Može li učitelj pozvati roditelja da mu dođe umiriti svoje dijete za vrijeme nastavnog sata? Neki su učitelji to i činili, vjerovali ili ne!

Dinamika odnosa u razrednim odjelima stvar je vještine i znanja učitelja da motivira, zainteresira i uspostavi kvalitetnu suradnju sa svojim učenicima. Potencijalna ekstremna ponašanja doista su rijetka i rješavaju se na druge načine.

Nikada nećete dobiti skupinu od tridesetak učenika koji vam dolaze „odgojeni“ i „spremni za rad“! Oni dolaze iz najrazličitijih obiteljskih situacija i s različitim predispozicijama i sposobnostima, a učitelj im mora pomoći da se formiraju u zajednicu koja je funkcionalna.

Jedan od zahtjeva učitelja koji su prosvjedovali je i da im se osiguraju uvjeti za miran i siguran rad te da se moraju zaštititi dobra djeca. Pod dobra djeca, uvjeravam vas, podrazumijevaju se ona koja šute, sve poslušno prihvaćaju, ne opiru se autoritetima, bubaju i reproduciraju sve što im se kaže. E pa to nisu dobra djeca. To je odgajanje poslušnika. A uvjeti koje učitelji očekuju za miran rad su upravo razredi puni poslušnika kojima će oni biti vrhunaravni autoriteti koji se ne propituju.

Autoritet i poštovanje proizlaze iz percepcije učenika da ih „vidite“, da imate puno znanja i razumijevanja, da ste dobronamjerni i da im nastojite pomoći.

Djeci su “uzori” oni koji prepisuju diplomske radove, novcem kupuju sudske presude, novcima drugih grade sebi spomenike

Sljedeći zahtjev pobunjenih učitelja je da se tretiraju kao službene osobe poput npr. policajaca te da se svaki „napad“ na njih tretira kao kazneno djelo! Pazite, riječ je o odgojno-obrazovnim ustanovama. Znači li to da ako prvašić gurne učiteljicu njegovi su roditelji nadrapali?

Takav pristup neće razriješiti ništa nego će samo produbiti konflikte. Svaki učitelj i bilo koji djelatnik u školama može pozvati policiju ako se osjeća ugrožen od druge odrasle osobe, roditelja, kolege i sl. Ali osjećati se ugrožen od učenika koje trebaš obrazovati i odgajati, zastrašujuće je!

Zar doista mislite da će policijske intervencije u školama i pravilnici putem kojih ćete moći izbaciti djecu, osigurati mir i vaš nesmetani rad? Uvijek će biti „jednakijih“ čiji su roditelji moćni i koje nećete moći izbaciti!

I ono što je posebno žalosno, a pisalo je na jednom prosvjedničkom transparentu „Tko tebe kredom-ti njega radionicom!“. Kao, nemamo mi što učiti, samo nam ih maknite iz razreda! Učitelj koji ne želi učiti, onaj kojemu su djeca smetnja, a ne izazov i koji ne propituju svoje poteze i rad – nije učitelj!

Podsjećam na rezultate nedavnih istraživanja u našoj zemlji koji govore da je više od trećine školske djece depresivno, a gotovo 15% pomišljalo je na suicid. Naš su djeca usamljena, nesretna, socijalno duboko raslojena, a društvo im za uzore nudi osobe koje su svoje pozicije stekle na nepošten način, i vrlo često, upotrebom sile. „Uzori“ koji prepisuju diplomske radove, koji novcem kupuju sudske presude, novcima drugih grade sebi spomenike….

Nije vaš neprijatelj učenik koji gađa kredom ploču, nego ravnatelj koji je postavljen tamo politički

Pravi su „neprijatelji“ drugdje, ali ih, dragi moji učitelji, ne smijete imenovati.

Nije vaš neprijatelj učenik koji gađa kredom ploču, vaš je neprijatelj ravnatelj koji je postavljen tamo političkim križaljkama bez ikakvih kompetencija… Možda su vaši neprijatelji političari koje novce troši na silne „reforme“ svakih nekoliko godina dok vi ne možete dobiti novce za prekovremeni rad ili pristojno povećanje plaće s kojim biste dosegli makar prosjek.

Možda je problem u tome što od fakulteta niste imali suvislu edukaciju koja bi vam pomogla da se nosite s poteškoćama koje imaju učenici, a koje nisu ni postojale u „vaše vrijeme“. Možda imate roditelja koji ima veze i moćan je pa se ravnatelj ne želi sukobiti s njim te mu dijete može raditi što hoće i ne smije dobiti kaznu i ne smije ga se nazvati nasilnikom?

Možda vas zlostavljaju u kolektivu jer ste entuzijastični i trudite se, a svi smo isto plaćeni radili ko ludi ili radili na minimumu.

Možda je problem strah da se stvari nazovu pravim imenom? Isti onaj strah koji osjećaju i učenici i koje učite da se ne suprotstavljaju i da budu „dobra djeca“.

Strah je duboko u korijenima ovoga društva i zato oštricu osude upiremo u pogrešnom smjeru.

Ne znam koji je točno vaš, konkretan, problem i strah, ali uvjeravam vas da to nisu djeca!

Nazovite stvari pravim imenom ili zauvijek zašutite!”, napisala je Mirjana Kazija u svom otvorenom pismu.

Mnogi su primijetili u globalnoj slici stvari jednu ne pretjerano bitnu, ali svakako zanimljivu stvar: da su mnogi mediji imali koliko-toliko korektan odnos prema upravo održanom prosvjedu, ali Index.hr, koji neprestano vodi propagandnu kampanju protiv “uhljeba”, zanimljivo, ovaj se put svrstao uz vladajuće. Tako je na dan prosvjeda o najvećem prosvjednom okupljanju građana u proteklih puno mjeseci prenosio samo kratke telegrafske crtice i, poput još nekih mreža, live streaming bez komentara, dok je, na primjer, “prosvjed žutih prsluka” na kojemu se skupilo nekoliko desetaka ljudi, imao pravo profesionalno praćenje s poduljim tekstom te analizom uzroka i posljedica. Također, odgovor Mreže Nastavnici organizirano učenici Ani Novosel (čije je pismo uredno objavljeno na Indexu) tamo nije ugledalo svjetlo dana, iako bi to bilo postupanje po osnovnim pravilima novinarske profesije.

Istovremeno, ako je netko negdje napisao pismo protiv učitelja, ma koliko isto bilo u suprotnosti sa zdravim razumom, možete biti sigurni da će se to naći na Indexu i pritom se ovaj portal čak najviše oslanja na one koje bi u bilo kojoj drugoj situaciji sasjekao optužbama da su “uhljebi”, pri čemu je današnje pismo agencijske savjetnice Mirjane Kazije samo najnoviji primjer.

Mržnju koja se s portala Index.hr širi prema školstvu i obrazovanju je prilično teško objasniti. Neki su čak i pomislili da je vlasnik, Matija Babić, bio zlostavljan u školi i da je ovakva uređivačka politika rezultat njegovih osobnih frustracija. Je li to tako, vjerojatno nikad nećemo doznati, ali izgleda da je Babić bio jednostavno – loš učenik, osoba kojoj školstvo djeluje kao potpuno nepotrebna aktivnost. Jer jedno je kritizirati loše strane sustava (jer, kad govorimo o sustavu, gotovo da je u svojoj cijelosti taj sustav jedna velika rupetina), a drugo provoditi sustavnu kampanju protiv kompletnog sektora.

Stvar postaje jasnija kad se pogledaju neke činjenice. Naime, Matija Babić je po struci “tehničar fine mehanike”, a on sam o svom obrazovanju kaže:

“Bio sam najgori učenik generacije, mislim da je to bilo u šestom razredu osnovne. Jedva sam se upisao u srednju školu, a na fakultet još teže, pa mi je otac, koji je iz Sinja, stalno ponavljao da ću završiti čuvajući ovce. Zato je on od mene vječno htio napraviti dobrog zidara ili dobrog mesara ili dobrog finog mehaničara, iako za to apsolutno nisam imao interesa jer niti znam nešto s rukama niti sam dobar u matematici. Napokon sam uspio upisati tu Politologiju i našao u životu nešto što me zanimalo.”

Plansko upropaštavanje sustava od strane državne vrhuške, “prosvjetnih vlasti” i jednog dijela struke čije ideje nisu samo u suprotnosti sa svime što struka zna u proteklih pola stoljeća, nego i sa zdravim razumom, nekoliko smo puta nazvali “osvetom loših đaka”, čiji je cilj upropastiti i ono malo dobroga što je ostalo u hrvatskom školstvu. Ono što je neočekivano je da je najtruliji, najkorumpiraniji i najnesposobniji dio sustava svog saveznika u Koaliciji loših đaka pronašao upravo u osobi koja se grčevito bori protiv tog sustava.

Život je očito pun velikih ironija, a budimo iskreni, ovo i nije najveća od njih. Ali eto, dodiruje naš kutak svemira.

Hrvatska komora socijalnih radnika na svom Facebook profilu objavila je poruku pod oznakom #svismomifranjo. Poruku prenosimo u cijelosti.

OTVORENO PISMO O NASILJU U ŠKOLAMA
#svismomiFranjo

Hrvatska komora socijalnih radnika ovim putem daje javnu podršku svima koji su doživjeli nasilje u školskom okruženju, neovisno o tome da li su zaposlenici škola, učenici ili roditelji.

Ovom prilikom skrećemo pozornost kako je djeci s poteškoćama u ponašanju potrebno posvetiti posebnu pažnju i to u svim sustavima koji se ovom problematikom bave. Činjenica je kako određeni broj djece u adolescenciji pokazuju u značajnoj mjeri određena odstupanja u ponašanju koja su potencijalno opasna i delinkventna. Na žalost, rijetko se udovoljava zahtjevima struke za većim brojem stručnjaka kako u sustavima prosvjete i zdravstva tako i socijalne skrbi.

Posebno skrećemo pažnju na činjenicu kako su iz prosvjetnog sustava nestali socijalni radnici. Socijalni radnici su stručnjaci koji posjeduju znanja i vještine za rad s djecom koja iskazuju poteškoće u ponašanju, a zapravo se idealno nadopunjuju sa psiholozima i socijalnim pedagozima, zaposlenim u sustavu prosvjete. Određene poteškoće u ponašanju djece i mladih postaju nevidljiva te postaju „normalna“, a na ta bi ponašanja socijalni radnici u sastavu stručnih službi škola mogli svojim vještinama dati adekvatan odgovor, budući su educirani u svim oblicima nasilja, kako među djecom, tako i nasiljima među odraslima te između djece i odraslih.
Sveobuhvatan i sustavan rad s obitelji je sastavni dio poziva kojim se bave socijalni radnici.

HKSR ukazuje i stalno će apelirati na potrebu uključivanja struke socijalnih radnika u sustav prosvjete i to na svim razinama. Socijalni radnik sagledava ukupan način života, svjetonazor, kontekst društva, probleme na sistemski način, te intervenira specifičnim metodama, ne samo u radu s učenikom, već cijelom njegovom obitelji. Učenje i odgoj su procesi koje socijalni radnici mogu moderirati s pozicije svoje struke, znanja i vještina. Izgovori o tome kako usluge socijalnog rada pružaju druge ustanove, jednostavno ne stoje, jer je vrlo važno da je socijalni radnik uključen direktno u sustav prosvjete kako bi djelovao iz njega i u njemu, upravo zbog mogućnosti sveobuhvatnih radnji sa cijelom obitelji, što nije trenutna praksa u školama.

Povjerenstvo za odnose s javnošću HKSR

Reakcija Tamare Šoić na otvoreno pismo i intervju više savjetnice Mirjane Kazije. Mreža Nastavnici organizirano pruža punu podršku kolegici i stoga objavljuje njezino pismo u cijelosti.

Poštovana,

temeljem otvorenog pisma objavljenog na portalu Index, 17. prosinca 2018., dotakli ste se problematike vezane za posao nastavnika i nasilja u školama pa osjećam potrebu odgovoriti Vam na jednak način, otvorenim pismom.
Radim u srednjoj, strukovnoj školi 23 godine. Nastavnica sam hrvatskoga jezika.
Osvrnut ću se na Vašu tvrdnju o “odgajanju poslušnika”.
Malokoji nastavnik voli šutljivog učenika.
Šutljiv učenik je neaktivan učenik.
Malokoji nastavnik voli poslušnika.
Ali većina nastavnika voli red u razredu.
Ne voli istovremenu buku i žamor dvadeset i petero učenika jer tada informacija ne stiže niti do jednog od njih.
Prošećite ponekad do razreda i uđite u razred.
Učenici su živa bića, oni nisu samo anonimni podnesci koje čitate. A ako im dopustite, znaju biti jako glasni dok istovremeno pričaju, uglas.
Odabrala sam ovaj posao jer volim djecu.
Volim rad s djecom. Nećete vjerovati, ali imam beskrajno puno razumijevanja za njihove probleme, pitanja, strahove, želje i sve ono čime nas zasipaju tijekom nastavne godine.
I nisam u razredu slučajno, ničijom tuđom željom – već vlastitom.
A moji učenici nisu moji neprijatelji, koliko god se Vi trudili dokazati tu tezu i stvoriti nepostojeće neprijateljstvo između njih i nas nastavnika.

Ako ste već odlučili postaviti “neprijateljske” strane u ovoj priči, onda ste odabrali pogrešne skupine.
Točno je, postoje dvije strane, ali one u ovom slučaju predstavljaju nas, nastavnike i sustav koji onemogućuje, usporava, nameće, brani, izmišlja, promišlja, stagnira i silno želi nastavnika i učenika na suprotnim stranama, a tom sustavu pripadate baš Vi.
Otvorenim nas pismom pozivate na šutnju.
A istovremeno izjavljujete kako nastavnici vole učenike koji šute, učenike poslušnike.
I sada to isto tražite od nas.
Tražite šutnju i tražite poslušnost.
Kritizirate nas zbog stvaranja učenika – poslušnika, a istovremeno tražite od nas, nastavnika – poslušnike.
Nastavnike koji će (zauvijek) šutjeti.
Otkako je započela akcija #ijasamfranjo, pitaju nas zbog čega kolege svoja svjedočanstva pišu anonimno.
Upravo zbog ovakvih kao Vi, viša savjetnice Kazija.
Upravo zbog onih koji će odgovornost za sve loše što se događa u razredima prebaciti na nastavnika.
Kada bih bila zlonamjerna, poštovana savjetnice, pomislila bih da je ovo pismo naručeno, diktirano i napisano samo s jednim ciljem – zavadi pa vladaj!
Kada bih bila zlonamjerna, zapitala bih se, zbog čega jedna viša savjetnica, ničim izazvana, stvara neprijateljsko ozračje između nastavnika i učenika?
Ali nisam zlonamjerna pa ću Vaše pismo shvatiti kao iskrenu namjeru poboljšanja i unapređenja sustava koji neumitno tone, kao želju za promjenom, kao nastojanje da stvari učinimo boljima i kao jednostavnu, ljudsku potrebu ostavljanja traga u kaosu poznatom kao obrazovni sustav Republike Hrvatske.
I za kraj, poštovana savjetnice, kritika onog što se dogodilo 15. prosinca 2018.,nije ništa drugo do neznanje, zlonamjernost i silna potreba da idućih 20 godina stojimo na mjestu.
Ali mjesto na kojem se sada nalazimo, više ne može istrpjeti stajanje.
Samo propast u provaliju ili korak naprijed.
Pa neka svatko sam odabere kojim putem želi.
Mi smo već odavno odabrali svoj put.

Tamara Šoić, prof.

(Jutarnji list) Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su supervizori odgojno-obrazovnog procesa kojem su podvrgnuta njihova djeca. Oni misle da mogu dovoditi u pitanje njihove jedinice. Ili da učitelje mogu kriviti za te jedinice

Sav taj gnjev i jad hrvatske prosvjetne čeljadi, koji je izbio nakon što je jednome od njih pukao film, pa je na jedini raspoloživ način reagirao na višemjesečno nasilje kojem su ga izložili njegovi učenici, svoj izvor i svoje podrijetlo nalazi u nečemu što se počelo događati već jako davno, još početkom osamdesetih, u vremenima prvih jugoslavenskih kriza, ekonomskih, političkih i svjetonazorskih.

Od tada traje urušavanje onoga tradicionalnog, generacijama nasljeđivanog sustava u kojemu su liječnik, učitelj (nastavnik, profesor) i advokat bivali ono troje ljudi na čijem je autoritetu počivala društvena zajednica. Države su dolazile i prolazile, mijenjale su se, reformirale i preimenovale, ali njih troje, liječnik, učitelj i advokat, bili su jamci povijesnog i životnog kontinuiteta.

Liječnici su se održali zahvaljujući bolestima. Ugled im je, zahvaljujući kapitalističkim reformama, ali i globalnim modama epohe, barem isti onakav, ako ne i veći, kakav je bio i prije pedeset godina. Advokati su se održali upravo zahvaljujući društvenoj entropiji, a onda i saznanju da slavni advokat i zločinca može proizvesti u nedužna čovjeka. I odvjetnički i liječnički autoritet i danas je, kao i u posljednjem desetljeću socijalizma, neovisan i slobodan od autoriteta države i vladajuće partije.

Učitelji, osmoškolski i srednjoškolski nastavnici u međuvremenu su svedeni na razinu konobara i kuharica u restoranima društvene ishrane, kojima se ne ostavlja ni tringelt, jer se sve plaća bonovima iz poduzeća. Prije trideset-četrdeset godina liječničke i nastavničke plaće bile su skoro jednake. U međuvremenu su nastavnici postali najgora činovnička sirotinja. Ali ni to nije najvažnije. U ono su vrijeme nastavnici u obavljanju svoje službe imali neusporedivo širu autonomiju nego liječnici, i u velikoj su mjeri slobodno kreirali svoje odgojno-obrazovne procedure.

Evo kako je to znalo izgledati: početkom petog razreda, nakon što smo istjerani izvan majčinskih učiteljičinih skuta, dočekao nas je strašni nastavnik materinjeg jezika od čijeg je mračnog autoriteta premirala cijela škola. Na prvom dvosatu iz lektire – obrađivao seIvan Cankar – podijelio je trideset jedinica, dvije trojke, jednu četvorku i jednu peticu. Prestravljena je četa đaka, blijedih i okamenjenih, izlazila iz njegova kabineta. Prestravljen je bio i onaj s jedinom peticom.

Toliko da evo sad osjeća taj strah. Toliko da mu se i sad ta petica čini većom od svih književnih priznanja što su ga kao pisca sustigla. Ali, eto, bile su dovoljne dvije rečenice koje sam izgovorio o Cankarevoj pripovijeci, prije nego što me je nastavnik strogo prekinuo da se nađem tu gdje jesam. A moglo je, naravno, biti i drukčije. Kao što je kod drugih učitelja i u drugim školskim predmetima i bivalo.

Drugi nastavnici nisu bili takvi. Bili su redom blaži. I bilo ih je manje briga za nas, kao i za ono što su predavali. Ali nikome nije na um padalo da se buni ili da, ne daj Bože, dovodi u pitanje sve te jedinice, koje su se do kraja godine uzdigle jedva do dvojki i trojki. U to je vrijeme, kao i danas, postojala mogućnost, istina samo teoretska, da se na nastavničkom vijeću mijenjaju i popravljaju prethodno zaključene ocjene. Ali to se, naprosto, nije događalo.

Autoritet svakog nastavnika – uključujući i autoritet onih koji nisu raspolagali osobnim autoritetom – bio je nedodirljiv. I ne samo da učenicima nije na um padalo da se bave nastavničkim nadležnostima, nego to nije padalo na pamet ni njihovim roditeljima. Nije se događalo da za jedinicu bude okrivljen nastavnik. Ili možda i jest. Ali u tom slučaju bi roditelji uzeli svog đaka za ruku i prepisali bi ga u drugu školu. Samo im je to bilo na raspolaganju.

Možda takav način nije bio dobar, možda ni naš nastavnik koji je na Cankaru proveo pogrom u školskom imeniku nije bio dobar, možda je to bila neka kriva i zastarjela pedagogija, ali bolje je bilo nego što je danas. Bolje za učitelje, ali bolje i za učenike.

Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su učitelji dužni njihovu djecu nečemu naučiti, te da je na njima sva krivnja ako djeca ostanu nenaučena. Pa ako, recimo, podijele trideset jedinica u razredu od trideset i pet učenika, onda su sami sebe diskvalificirali za odgojno-obrazovni rad. Nije, međutim, tako. Učitelji su tu samo da djeci pokažu kako se nešto uči, te da, eventualno, onih nekoliko zainteresiranih i darovitih nečemu izravno i nauče. Na ostalima je da uče sami. Ako to žele, ako su to u stanju, ali i ako im roditelji to omoguće.

Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da djecu dovode u školu na čuvanje. Ali učitelji nisu isto što i odgojitelji u vrtiću ili u jaslicama. Za razliku od vrtića, škola nije simulacija stvarnosti ni mjesto za igru. Škola je stvarnost sama. Od toga kakav ćeš biti u školi ovisi ti kako ćeš proći u životu. Barem bi tako trebalo biti, a učitelji su tu da uvjere učenike u to. Oni su prvi ozbiljni čuvari sustava u našem životu, čuvari onoga što je pravedno i ispravno, čuvari Republike u idealnom smislu te riječi. Ali učitelj nije čuvar nijednoga svog učenika pojedinačno. On to ne smije biti. I to je ono što bi roditelji morali znati prije nego što svoju djecu dovedu u školu.

Roditelji današnje djece žive u kolektivnom uvjerenju da su supervizori odgojno-obrazovnog procesa kojem su podvrgnuta njihova djeca. Oni misle da mogu dovoditi u pitanje njihove jedinice. Ili da učitelje mogu kriviti za te jedinice. Pogotovo to misle roditelji po gradovima, naročito ako su visokoobrazovani i ako zarađuju više od učitelja svoje djece. Prvih, istina, nije mnogo, a drugih je golema većina. Jedva da ima roditelja koji su siromašniji od učitelja svoje djece.

Mojoj majci, koja je bila ekonomistica, kao ni mom ocu, liječniku, nikad ne bi na um palo da dovedu u sumnju sve one bezbrojne jedinice iz matematike i fizike, što sam ih nadobivao prije nego što su me moji učitelji propustili u život, darujući mi, više iz sažaljenja nego iz znanja, prolazne ocjene. Svaka od tih jedinica bila je samo moja i zaslužena. Njih dvoje su to znali, ali ne zato što su bili jako pametni i čestiti, nego zato što ih je u to uvjeravao nedodirljivi autoritet učitelja i nastavnika. Onaj autoritet koji im je kao cehu bio društveno delegiran.

U posljednjih tridesetak godina zajednica je učinila sve da taj autoritet bude do kraja poništen i negiran. Došlo se na kraju do toga da svi mogu imati sve petice, a da svaka jedinica najviše košta onoga koji je jedinicu dao. Od učitelja se očekuje da budu defektolozi i odgojitelji u domu za maloljetne delinkvente – koji se, naravno, iz razloga političke korektnosti ne zove baš tako. Osim što su dužni nositi se s učenicima, oni se moraju nositi i s njihovim roditeljima. I kako da ti ljudi ikoga ičemu nauče?

Vaša djeca su samo vaša. Drugi se, izvan svojih profesionalnih ovlasti, nisu dužni brinuti o njima. Na liječnicima je da ih liječe, advokati će ih braniti kad vršnjaku bejzbol palicom razbiju glavu, učitelji će ih učiti što je to sonet i tko je bio Krsto Frankopan – vjerojatno uzalud, ali ni jedni, ni drugi, ni treći nemaju životnu misiju da vašu djecu izvedu u život. To je, gospodo roditeljska, samo na vama i na vašoj djeci.

Zajednica ne može vratiti učiteljima, nastavnicima i profesorima ono što im je trideset-četrdeset godina sustavno oduzimala. To nije moguće između ostaloga i zato što je uništen onaj vrijednosni sustav u kojem su to bili poštovani ljudi. U zamjenu im, međutim, moraju, ali doista moraju omogućiti status službene osobe. Onaj status koji, iz manje dramatičnih razloga, već imaju liječnici. (Za razliku od učitelja oni imaju i status i ugled). Status koji, posve logično, imaju policajci.

Smisao nije da se učitelji, nastavnici i profesori zaštite od podivljalih učenika, nego je smisao da se zaštite od njihovih roditelja. Dogodi li se to, i učenici će se pripitomiti. Osim što će se tako ovim ljudima omogućiti da rade svoj posao, bit će, makar i napoprijeko, zaštićen njihov autoritet. Učitelj bez autoriteta je školska luda. Ali, dok vaša djeca nisu i naša djeca, pa ne možemo za njih snositi ovako široko postavljenu odgovornost, njihovi učitelji jesu i naši učitelji. Ako su oni jadne i bijedne lude, tada smo lude svi.

AUTOR: Miljenko Jergović

piše: Žukov!

Nesumnjivo, kraj je vremena; ako još niste napisali oporuku, trk do bilježnika, pohodite i svog ispovjednika, obavezno pogrebnika da vam uzme mjeru, a potom lezite i čekajte the end. Apokalipsa je pred vratima, jer ovih dana svjedočimo neviđenom nečemu – četiri milijuna Hrvata koji inače žive na stand by principu napokon je uvidjelo da ih ova država sustavno tretira kao idiote, te su se odlučili pokrenuti. U Metkoviću se tako organiziraju prosvjedi zbog tragične smrti dječaka koja se nije trebala desiti i koja pokazuje kako je zdravstveni sustav bolesniji od onih koje bi trebao liječiti. Par sto kilometara sjevernije, u Zadru, građani se već drugi puta okupljaju na prosvjedu zbog divljaka koji je premlatio jedva punoljetnu djevojku. Divljak do divljaka – hrvatsko pravosuđe, na koje ovom prilikom uopće ne želim trošiti riječi jer, naprosto, nije vrijedno toga.

Divljaka, razumije se, ne nedostaje ni u obrazovnom sustavu; naprotiv, imamo ih na lageru. Upravo zbog takvih u subotu je u Zagrebu organiziran veliki skup „Za sigurnu školu“. Već sama činjenica da je mreža Nastavnici organizirano, potpomognuta nastavničkom grupom Školska zbornica i sindikatom Preporod, u samo tjedan dana priprema, unatoč lošem vremenu i teškoćama u prometu uspjela na zagrebačkom glavnom trgu okupiti nekoliko tisuća prosvjetara iz svih dijelova zemlje pokazuje kako je hrvatski obrazovni sustav dotaknuo dno. I javnost i mediji shvatili su kako je stanje u školstvu postalo neizdrživo, a da bi takvo i ostalo, pobrinuli su se, jeste li uopće sumnjali, u ministarstvu hrvatske pameti.

Nitko od odgovornih iz Ministarstva znanosti i obrazovanja nije se pojavio na subotnjem skupu; treba imati obraza stati pred tri tisuće ljudi i čuti što ti imaju za reći gledajući ih u oči. Iako i prosječni kavanski analitičari znaju što bi trebalo poduzeti da se nasilju po hrvatskim školama stane na kraj, ljudi koji kreiraju hrvatsku obrazovnu politiku to nikako da shvate. Budući da se radi o ekipi koja se jednostavno ne razumije u školsku svakodnevicu i koju su u obrazovnu orbitu lansirali neki duboko pogrešni kriteriji, trebalo im je s bine na Trgu polako i natenane objasniti kako se ovaj problem treba riješiti. Sa skupa „Za sigurnu školu“ jasno je poručeno kako hrvatski nastavnici više ne žele slušati o preventivnim programima, evaluacijama istih, edukacijama, doškolavanjima, kursevima, programima potpore i inim kamiličastim mjerama za kojima posežu oni koji ne znaju ili se ne usude riješiti problem. Istaknuta je nedvosmislena potreba izmjena Pravilnika o pedagoškim mjerama i status službenih osoba za učitelje i nastavnike, te najodlučnije suzbijanje svih oblika nasilja po školama.

Broj okupljenih kolega i medijska prašina koja se podigla u resornom ministarstvu očito nije prošla ispod radara; odlučili su djelovati brzo i sa stilom poput Monsieura Alphonsea, pogrebnika iz ‘Allo ‘Allo, i sahraniti hrvatsku prosvjetu. Vireći negdje iz prikrajka, ministričinu se timu, po svemu sudeći, ukazao gorući grm, čuli su Glas i vođeni Silom, umjesto da odu na wc i olakšaju se, poduhvatili su se tipkovnice i nadrobili Pravilnik (i inače hodaju naokolo s kojekakvim pravilnicima na gotovs). The Pravilnik. Dokument kojem se neću ni potruditi napisati puni naziv, jer kad pročitate do kraja, zaboravite što je bilo na početku. Očekivale su se konkretne mjere za suzbijanje nasilja po hrvatskim školama, smjernice su dobili na subotnjem skupu, ali očekivati od birokrata sa Svetica da shvate što im struka govori značilo bi precijeniti ih. Umjesto toga dobili smo još jedan besmisleni kupus, isprazan i šupalj poput njegova naslova, koji će problemu nasilja u školama doskočiti otprilike kao kad biste požar gasili benzinom.

Pravilnik se ovih dana pušta u e-savjetovanje; iščitao sam sažetak tog dokumenta i pritom si pripremio škaf, za svaki slučaj. Jedini zaključak koji se čovjeku nameće čitajući ovaj biser hrvatske birokracije (ili mediokracije, eto, vi recite) suštinski se može svesti na pomisao kako Kafka jamačno centrifugira u grobu. Subotnju devizu „I ja sam Franjo“ slobodno možete prilagoditi iščašenoj stvarnosti u „I ja sam Josef K.“! Pravilnik, naime, propisuje uvjete, načine i oblike stručne potpore učenicima devijantnog ponašanja, te tretmane koji mogu biti redoviti, produljeni ili intenzivni. Program potpore izrađuje, tko bi rekao, razrednik, a program stručnog tretmana stručnjak za rad s učenicima s problemima u ponašanju. Ostaje, dakako, otvoreno pitanje tko je takav stručnjak i gdje da škole takve stručnjake nađu?! Odgovornost za to je, po svemu sudeći, na ravnateljima, odnosno na županijama kao osnivačima škola, a kad su županije u pitanju to najčešće znači da nikakve odgovornosti nema. Pritom je, dakako, u Pravilnik ubačena neizostavna formulacija kako su škole dužne voditi računa o „najboljem interesu učenika, socijalnim uvjetima, obiteljskim prilikama“ i još neizostavnija, kako sve aktivnosti razrednika i ostalih učitelja pritom ulaze u redovite tjedne radne obaveze. Ona prva pritom obično biva ubačena u pravilnike s ciljem da onemogući ili barem maksimalno oteža izricanje bilo kakvih mjera i sankcija učeniku, dok je druga tu s ciljem da sankcionira i demotivira razrednike i predmetne učitelje.

Očito, hrvatski obrazovni sustav ima zadatak da brižno odnjeguje generacije budućih nasilnika, dočim ih danas-sutra, kao što to pokazuje gore spomenuti zadarski slučaj, hrvatsko pravosuđe ima zadatak štititi od njihovih žrtava. Što se hrvatskog nastavnika tiče, stvar je prilično jasna – Pravilnik ga nije volio. Nakon svega, nameće se dojam kako je krajnje vrijeme da odgovorni za ovakve budalaštine ponude hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu jedino što još ponuditi mogu – vlastite ostavke!

U samo 24 sata pismu kolegice Tamare Šoić, kojim odgovara na tvrdnje i stavove više savjetnice Mirjane Kazije, punu podršku, imenom i prezimenom, dalo je preko 400 kolega i kolegica! Ovo pokazuje kako kolegica Šoić nije usamljena u svojim stavovima i razmišljanjima, nego je samo naglas izrekla ono što je i mnogim drugim kolegama i kolegicama na srcu.

Novi potpisi i dalje pristižu i u trenutku objavljivanja ovog teksta još nisu svi ni popisani tako da je ukupan broj još i veći.

1. Dajana Vidaković, profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti
2. Tvrtko Pleić, student
3. Ružica Mikić, prof. matematike
4. Ivana Valjak Ilić, prof. njemačkog jezika i književnosti
5. Tihana Magaš, prof. povijesti i sociologije
6. Svjetlana Subašić, prof. engleskog jezika i književnosti
7. Željka Winkler, prof. povijesti i filozofije.
8. Sanja Mamić, diplomirana učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz hrvatskoga jezika
9. Vedrana Ćosić, prof. engleskog i njemačkog jezika i književnosti
10. Sanja Utrobičić, prof.engleskog i njemačkog jezika i književnosti
11. Jelena Rožić, prof. engleskog jezika i književnosti i pedagogije
12. Martina Vujnović, mag. knjižničarstva
13. Ivan Bilobrk, magistar edukacije matematike i informatike
14. Tomislav Sorić, prof. matematike i fizike
15. Marija Jelinić, mag. prim. ed.
16. Diana Hrsak, prof. engleskog jezika i knjizevnosti i ruskog jezika i knjizevnosti
17. Josipa Klemić, prof. filozofije i povijesti
18. Lovro Šverko, prof. pedagogije i informatike
19. Vedran Laković, prof. hrvatskog jezika i književnosti i povijesti
20. Anita Raljević Špralja, nastavnica zdravstvene njege
21. Željka Novak Božić, mag. educ. engleskog i ruskog jezika i knjizevnosti
22. Edita Mrkonjić, prof. matematike
23. Draženka Maričić, prof. fizike i kemije
24. Barbara Sklepić, magistra edukacije matematike
25. Dominika Papić Kukić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
26. Sanjin Sorel, sveučilišni profesor hrvatskog jezika i književnosti
27. Denise Defranza, prof. hrvatskoga jezika
28. Sanja Vujić, magistra primarnog obrazovanja
29. Martina Vičić Crnković, prof. hrvatskoga jezika
30. Željka Vranaričić, prof. hrvatskoga jezika
31. Ivan Bažulić, magistar edukacije fizike i informatike
32. Tanja Cvijanović Stipić, prof. matematike i informatike
33. Nikolina Nakić, prof. povijesti i dipl. komparatist književnosti
34. Kristina Lukačić, prof. matematike
35. Ivica Ušljebrka, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
36. Sanja Džalto, mag. educ filozofije i engleskog jezika i književnosti
37. Jelena Longin, prof. matematike i informatike
38. Mejra Uglešić, učiteljica razredne nastave
39. dr. sc. Lovre de Grisogono
40. Marija Galović, prof. njemačkog jezika i književnosti i povijesti
41. Viktorija Balog Mikac, prof. likovne kulture
42. Tanja Grčić, prof. matematike i informatike
43. Terezija Ferić, dipl. učitelj
44. Ivan Bošković, prvostupnik edukacije matematike
45. Katarina Sušanj Gregorović, dipl. učiteljica razredne nastave
46. Marko Vrebac, magistar edukacije povijesti i engleskog jezika i književnosti
47. Romana Rusek, prof. ekonomske grupe predmeta
48. Ivana Marijanovic, prof. latinskog i grčkog jezika
49. Nataša Ilić Agatić, prof. hrvatskoga i talijanskog jezika
50. Mirela Krešić, učiteljica razredne nastave
51. Brankica Grgic Elzner, prof. engleskog jezika i književnosti
52. Zdenka Baković, prof. hrvatskog jezika i književnosti
53. Gordana Toht, dipl. ing. kemije s položenim pedagoško psihološkim
54. Dinka Pavić Rosandić, diplomirana učiteljica
55. Ivana Novosel, prof. povijesti
56. Monika Ljubic, mag. ang.
57. Marijana Berać, prof. engleskog i hrvatskoga jezika i knjizevnosti
58. Morena Rumora, prof .hrvatskoga jezika i književnosti
59. Maja Matko Ešpić, dipl. učitelj
60. Marijana Markoč, prof. fizike i kemije
61. Višnja Galović, dipl. uč. razredne nastave
62. Dolores Jaman,učiteljica razredne nastave
63. Valentina Japec, prof. geografije i geologije
64. Branka Beltram Topličanec, prof. njemačkog jezika i književnosti i sociologije
65. Antonija Klobučić, dipl. uč. razredne nastave
66. Lidija Čujić Živković, glazbena kultura, OŠ, učitelj mentor
67. Bernarda Pintar, učiteljica razredne nastave
68. Dragana Bašić, prof. matematike i fizike
69. Maja Šimić, prof. hrv. jezika i književnosti
70. Krunoslav Gazdović, mag. educ. math. et inf.
71. Petra Radošević, magistra primarnog obrazovanja
72. Anita Čakarun, prof. matematike
73. Vedran Kosovac, prof. engleskog jezika i književnosti i informatike
74. Blaženka Kunac, prof.
75. Ksenija Županić, mag. prim. educ.
76. Sanja Kosanović, mag. edu. mat. i inf.
77. Snježana Pavić, prof. hrvatskoga jezika
78. Marija Čarija Agoli, prof. engleskog i talijanskog jezika i književnosti
79. Martina Brkljačić, mag. Educ. biol. et chem.
80. Blaženka Matijević, prof. biologije i kemije
81. Dubravka Bilic
82. Iva Cvijetić Kovačević, mag. Educ. angl. philol. et paed.
83. Vedrana Pintaric Vetma, nastavnica hrvatskoga jezika i knjizevnosti
84. Sanja Puškarić Delač, učiteljica razredne nastave
85. Marija Dianežević, učiteljica razredne nastave
86. Ivana Raljevic, učiteljica razredne nastave.
87. Maja Vonić, mag. edukacije povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti
88. Jelena Kolić, prof. hrvatskoga jezika povijesti
89. Sara Rahelic, prof. matematike i fizike
90. Marina Crvelin, prof.
91. Mara Modrić, magistra edukacijske rehabilitacije
92. Marijana Munitić, prof. engleskog jezika i književnosti i prof. povijesti.
93. Koraljka Pejić, prof. engleskog i talijanskog jezika i književnosti
94. Andreja Pevec, prof. hrvatskoga jezika i komparativne književnosti
95. Sanja Frigan Ciuha, prof. povijesti
96. Zdenko Lovrić, prof. informatike
97. Maja Mitrović Laškarin, prof. engleskog i njemačkog jezika i književnosti
98. Ana Serenčeš, prof. engleskog jezika
99. Krešimir Grubanović, prof. povijesti i filozofije
100. Nika Kosanovic, prof. latinskog jezika i rimske knjizevnosti i grčkog jezika i književnosti
101. Iva Rozic, prof. engleskog jezika i knjizevnosti
102. Alenka Miljević, prof. eng. i njem. jezika i književnosti
103. Maja Fatuta, prof. kemije i biologije
104. Petra Katarinčić, prof. povijesti
105. Melita Polić, učiteljica razredne nastave, savjetnica, voditeljica ŽSV-a
106. Ivana Milas, mag. philol. angl. i mag. educ. philol. croat.
107. Katja Skarpona, učiteljica razredne nastave
108. Ana Kozlek Ćosić, prof. njemačkog jezika i književnosti
109. Vedrana Marić, magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti
110. Domagoj Rapčak, magistar edukacije povijesti i engleskog jezika i književnosti
111. Ana Lončarić Kostrenčić, prof. engleskog i talijanskog jezika i književnosti
112. Maja Ivišić, prof. matematike
113. Sunčica Lakoš, dipl. učiteljica razredne nastave
114. Martina Koritic Wytwer, prof. njemačkog jezika
115. Ana Lojen, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
116. Helena Strugar, prof. povijesti i goo
117. Ana Eterović, prof. engleskog i njemačkog jezika i književnosti
118. Željka Kišić, prof. biologije i kemije
119. Leonija Laktić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
120. Goran Rukavina, profesor francuskog i talijanskog jezika i književnosti
121. Maja Ervaćinović, prof. matematike
122. Tamara Mikša, mag. educ. hrvatskoga jezika i književnosti i filozofije
123. Helena Nazlić, prof. talijanskog i francuskog jezika i književnosti
124. Andrea Thes, prof. njemačkog jezika i književnosti
125. Ivana Brnadić Pavić, učiteljica razredne nastave
126. Tamara Rabuzin, prof. matematike
127. Ana Šare, prof. hrvatskoga i njemačkog jezika i književnosti
128. Martina Milinković, dipl. učiteljica razredne nastave
129. Ivana Pulja, prof. matematike i fizike
130. Nataša Čajić Kresonja, prof. geografije
131. Zineta Džebo, prof. geografije
132. Nataša Ostojić, prof. matematike
133. Duška Nazor, prof. hrvatskoga i češkog jezika i književnosti
134. Aleksandra Martinović, prof. engleskog i francuskog jezika i književnosti
135. Irena Primc Lulić, prof. engleskog jezika
136. Mirta Matoković, učiteljica razredne nastave.
137. Danijela Lacković, učiteljica razredne nastave
138. Boris Kerum, prof. likovnog odgoja i likovnih umjetnosti
139. Natalija Kurjaković, prof. engl. i njem. jezika i književnosti
140. Margareta Malogorski Smoljak, diplomirani teolog
141. Vedrana Franovic, prof. francuskog i talijanskog jezika
142. Dragana Franjić, prof. njemačkog jezika i književnosti i pedagogije
143. mr. sc. Irena Kopić, prof biologije
144. Tanja Sarjanović, prof. geografije
145. Martina Banovac, prof. matematike i informatike
146. Mira Racić, prof. povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti
147. Goran Komericki, prof. povijesti
148. Ivanka Augustin Brkić, nastavnica ekonomske grupe predmeta
149. Ivana Kolarić Lončar, prof. povijesti
150. Lidija Branilović, prof. engleskog jezika i književnosti i prof. pedagogije
151. Lana Gotal, prof. hrvatskoga jezika
152. Ivana Kopjar Vašak, prof. njemačkog jezika i književnosti
153. Josip Akmačić, prof. fizike i informatike
154. Ivana Kotarski, mag. edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i mag. komparativne knj.
155. Jasmina Sverić, prof. hrvatskoga jezika.
156. Mirna Teodorović, prof. engleskog jezika i kniževnosti i prof. pedagogije
157. Goran Šimić, mag. math.
158. Rahela Kusturić Žigić, prof. informatike
159. Lidija Križanić, dipl. učiteljica
160. Helena Karlić Mujo, prof. geologije i geografije
161. Darija Šantić, nastavnica matematike i fizike
162. mr. sc. Tihomir Rosandić, dipl. Ing. šumarstva, viši šumarski inspektor
163. Ana Đurđević, dipl. učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz engleskog jezika
164. Višnja Zec, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
165. Slavica Serenčeš, profesorica klavira
166. Nađa Bojić-Kesar, prof. hrvatskoga jezika
167. Žana Majić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
168. Tatjana Maršić, prof. prim. educ.
169. Tihana Opetuk Živković, vjeroučiteljica
170. Biba Pučak, prof. hrvatskog jezika i povijesti
171. Milan Ivanić, dipl. Prof. engleskog jezika, književnosti i povijesti
172. Iva Lednicki, prof. njemačkog jezika i književnosti
173. Romana Špehar Krstić, prof. kemije i biologije
174. Tanja Vranešević, dipl. ing. matematike
175. Branka Lasić, dipl. učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz engleskog jezika
176. Iva Hodak, prof. pedagogije
177. Dubravka Lajtman-Janci, prof. hrvatskoga jezika i komparativne književnosti
178. Mara Marasović, prof. pedagogije i prof. talijanskog jezika i književnosti
179. Melita Trupković, dipl. Učiteljica razredne nastave
180. Marijana Šimić, prof. hrvatskoga i turskog jezika i književnosti
181. Maja Talkovic Sikić, učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz hrvatskoga jezika
182. Nada Lovrić, nastavnik informatike SŠ
183. Janko Aluga, nastavnik ekonomske grupe predmeta
184. Tena Lončarević, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
185. Blaženka Čović, prof. hrvatskoga jezika i književnosti i sociologije
186. Marijana Ivanković, prof. matematike i informatike
187. Laura Lonzar
188. Zdenka Biliškov, prof. hrvatskoga jezika i književnosti i prof. povijesti
189. Danka Duvnjak, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
190. Ivana Caban Augustić, dipl. učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz matematike
191. Iva Starčević Gudelj, prof. geografije
192. Sara Vrbaški, mag. talijanske knjizevnosti
193. Danijela Draganić, dipl. učiteljica razredne nastave s pojačanim programom iz prirodoslovlja
194. Lucija Krivić Morović, prof. pedagogije i talijanskog jezika i književnosti
195. Tea Varaj, prof. engleskog jezika
196. Andrea Grkovski-Zimet, prof. hrvatskoga jezika
197. Davor Stipić, prof. pedagogije i informatike
198. Mirna Brunčić, prof. engleskog jezika i književnosti i dipl. knjižničar
199. Darija Trošelj, prof. matematike i fizike
200. Ivana Volarević, prof. likovne kulture
201. Tamara Ručando, prof. engleskog i talijanskog jezika s književnostima
202. Jelena Šaban, mag. bibliotekarstva i mag. edu. engleskog jezika i književnosti
203. Adela Papić, prof. matematike i fizike
204. Antonija Dujmovic, dipl. uciteljica razredne nastave s pojačanim predmetom engleski jezik
205. Olga Bančić, prof TZK
206. Igor Šoštar, prof. geografije i povijesti
207. Davorka Radovanović, prof. engleskog jezika i književnosti
208. Marija Dimović, studentica UF-a
209. Tomislav Anžlovar, dipl. teolog, vjeroučitelj
210. Irena Slovaček, prof. engleskog i njemačkog jezika i književnosti
211. Melita Pesek, prof. hrvatskoga jezika
212. Ksenija Perišić
213. Morana Sunara, prof. hrvatskoga i engleskog jezika i književnosti, knjižničarka
214. Mirela Mandac, učiteljica razredne nastave s pojačanim programom engleskog jezika
215. Katarina Kovač, prof. engleskog jezika i sociologije
216. Mia Mihaljević Ivančić, prof. engleskog i talijanskog jezika s književnošću
217. Ivana Kovacevic Opacic, prof. Hrvatskoga jezika
218. Julijana Jozanović, prof. engleskog jezika
219. Lucija Dražić-Šegrt, prof. hrvatskoga jezika i književnosti i dipl. knjižničarka
220. Šime Šuljić, prof. matematike
221. Tamara Keglević, prof. njemačkog jezika i književnosti i povijesti
222. Morana Sunara, prof. hrvatskoga i engleskog jezika i književnosti, knjižničarka
223. Renata Pintar, prof. matematike i informatike
224. prof. dr. sc. Vesna Bilic, UFZG
225. mr.sc. Zlatko Norac, prof. fizike i politehnike
226. Vlatka Šalić Dujmić, prof. biologije i kemije
227. Dijana Dvornik, dipl. uč. Razredne nastave s pojačanim programom iz hrvatskoga jezika, savjetnica, voditeljica ŽSV-a
228. Tajana Kunjko, prof. povijesti i sociologije
229. Nikolina Nikolić, prof. Hrvatskoga jezika
230. Ankica Golubić, Markač, prof. hrvatskog jezika i književnosti
231. Sanda Plenković, prof. hrvatskoga i talijanskog jezika
232. Petra Jakovčević Šimundić, prof. hrvatskoga i talijanskog jezika i književnosti
233. Danijela Štefan, prof. povijesti
234. Sonja Novak Mijic, prof. engleskog i talijanskog jezika
235. Sanja Tomašek Jukić, prof. njemačkog i francuskog jezika i književnosti
236. mr. sc. Sanja Merdić, prof. biologije i kemije
237. Jelena Strišković, mag. edukacije fizike i informatike
238. Silvija Bartulović, prof. biologije i kemije
239. Josipa Tomičić, prof. biologije i kemije
240. Ivana Kovac, prof. engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti
241. Ružica Mikić, prof. matematike
242. Hrvojka Ivkošić Rubelj, prof. matematike i informatike
243. Tea Lovrić, prof. njemačkog jezika
244. Mirela Vukman-Ivezić, prof. njemačkog jezika
245. Nikolina Primec, prof. geografije i povijesti
246. Ana Bekavac, prof. geografije
247. Nataša Ivanov, učiteljica razredne nastave
248. Andrijana Zec-Peškirić, prof. engleskog i talijanskog jezika i književnosti
249. Maja Čatlak, prof. engleskog jezika
250. Nedeljko Mandić, prof. Matemtike i fizike
251. Ivana Nenadić, prof. matematike i fizike
252. Ana Kozić, mag. matematike i informatike
253. Božica Mandić, dipl. učiteljica
254. Andrea Katarić, mag. edukacije matematike
255. Katarina Tomić, prof. fizike i tehničke kulture s informatikom
256. Dubravka Hrček, prof. povijesti
257. Marija Matijević, učiteljica matematike
258. Ivana Koletić, mag. edukacije hrvatskoga jezika i književnosti
259. Ozana Bijelonjic, prof. glazbene umjetnosti
260. Danijela Erceg, prof.engleskog jezika
261. Irena Mikulčić, prof. engleskog jezika
262. Juraj Šutalo, mag. edukacije matematike i informatike
263. Lahorka Havranek Bijuković, prof. matematike i fizike
264. Mirjana Fric, učiteljica razredne nastave
265. Marina Čerina, prof.matematike
266. Sanja Dragić, prof. hrvatskoga jezika i njemačkog jezika
267. Dijana Mišević, mag. edu. engleskog i njemačkog jezika i književnosti
268. Silvana Piljić, prof. njemačkog jezika i pedagogije
269. Tatjana Plantak, prof. matematike i informatike
270. Ivana Gudić, dipl. knjižničar i prof. hrvatskoga jezika
271. Alen Turjak, prof. filozofije i pedagogije
272. Senija Komić, prof. hrvatskoga jezika
273. Tamara Lajtman, prof. hrvatskoga i mađarskog jezika
274. Marcela Sapina Sarkotic, prof.glazbene kulture
275. Kornelija Drokan, prof. njemačkog jezika
276. Melanija Klarić, prof. njemačkog i francuskog jezika
277. Jelena Mesić, mag. Philol. anglistike i pedagogije
278. Mladen Sosić, prof. fizike i tehničke kulture s informatikom
279. Aleksandra Njegovan-Kos, prof. matematike i fizike
280. Aleksandra Salontai Pavković, prof. edukator rehabilitator
281. Vlatka Golub, mag. edukacije hrvatskoga i francuskog jezika i književnosti
282. Binasa Selmanović, prof. matematike
283. Nina Savić, prof. pedagogije i talijanskog jezika i književnosti
284. Marija Veraja, prof. matematike i informatike
285. Julijana Novaković prof. matematike i informatike
286. Ines Gojsović, dipl. informatičar
287. Alenka Radišić Tasić, prof. engleskog jezika i dipl. povjesničarka umjetnosti
288. Martina Štefanović, dipl. učitelj razredne nastave
289. Natasa Klasni, mag. educ. biol. et chem.
290. Marija Wolf Drozdek, prof. matematike i fizike
291. Boris Pein, mag. educ. math. et inf.
292. Stjepan Koren, mag. paed. i mag. edu. phil.
293. Katarina Tabak, prof. povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti
294. Ružica Čeme, mag. edukacije matematike i informatike
295. Mirela Klarić, prof. hrvatskog jezika i književnosti
296. Sanja Špoljar, prof. fizičke kulture
297. Maša Mikšić, prof. fizike
298. Lucija Nikičić, dipl. učiteljica razredne nastave s pojačanim engleskim jezikom
299. Želimir Humski, prof. fizike i politehnike
300. Srđana Obradović, mag. edukacije matematike i informatike
301. Marija Cvek, mag. informatologije
302. Mirjana Mikec, mag. edukacije matematike i informatike
303. Martina Štimac, mag. edukacije biologije i kemije
304. Ana Popović, profesorica geografije
305. Josip Klaić, dipl. Teol.
306. Dalibor Perković, prof. fizike
307. Natalija Kapović, prof. politehnike
308. Kristina Pešut, magistar primarnog obrazovanja
309. Zrinka Šamec, prof. biologije i kemije
310. Snježana Stojaković, prof. glazbene kulture
311. Antonija Krišto, diplomirana učiteljica razredne nastave
312. Maja Đorđev Valenta, prof. geografije
313. Vlatka Glumac Vučković, prof.engleskog jezika i geografije
314. Milana Arbutina, prof. matematike i fizike
315. Antonija Horvatek, dipl. ing. matematike
316. Silvija Soušek, prof. engleskog i hrvatskoga jezika i književnosti
317. Sonja Perković, prof. hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti
318. Snježana Pepl Sekulić, prof. fizike i politehnike
319. Jasenka Detling, prof. matematike i fizike
320. Marija Rubčić, prof. engleskog i talijanskog jezika i književnosti
321. Marija Balić, prof. engleskog i hrvatskoga jezika i književnosti
322. Marinela Stanić Rusev, prof. fizike i tehničke kulture s informatikom
323. Mirjana Kuić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
324. Dražena Potočki, prof. matematike i fizike
325. Karmen Kanižaj, magistra edukacije engleskog jezika i književnosti
326. Tea Antunović, mag .educ. Philol. croat. i mag. phil.
327. Martina Podnar Bočkaj, prof. engleskog jezika i književnosti
328. Jelena Konjevod, prof. matematike
329. Valentina Grubačević, mag. educ. art.
330. Jasminka Nikolić, prof. geografije
331. Ivan Plantić, prof. povijesti i geografije
332. Slavica Šakić Matić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti i dipl. knjižničar
333. Andrea Rašić, mag. fizike i informatike
334. Ozana Mirosavljev Grgić, dipl. teolog, vjeroučiteljica
335. Marijana Filipovic, uciteljica razredne nastave
336. Melita Griparić, diplomirani učitelj
337. Maja Matković, učiteljica razredne nastave
338. Jasna Šarić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti
339. Zorana Brodarić, prof. engleskog jezika i književnosti i filozofije, ravnateljica
340. Mirela Munta, mag. primarnog obrazovanja
341. Adriana Babok, mag. francuskog i engleskog jezika i književnosti
342. Elvira Macan, mag. Educ. phys. et inf.
343. Karnel Ivišić, prof. informatike
344. Petra Štrbac, prof. kineziologije
345. Lidija Balić, mag. psych.
346. Sanja Pejčić, dipl. učiteljica razredne nastave
347. Martina Kranjc, mag. prim. educ.
348. Ines Gašpert Junek, prof. engleskog i njemačkog jezika i književnosti
349. Vanja Miškić Srb, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti
350. Adrijana Roždijevac, prof. engleskog jezika i književnosti i prof. filozofije
351. Tereza Pišković, prof. matematike
352. Maja Junašević, prof. latinskog jezika
353. Sanja Portnar, nastavnica likovne kulture.
354. Željka Horvat Damjanić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
355. Vesna Filipčić, prof. matematike
356. Katarina Stojic, prof. engleskog i njemačkog jezika
357. Kristina Lovković, magistra pedagogije i edukacije povijesti
358. Darko Ciglenečki, prof. filozofije i religijske kulture
359. Darija Rajković, nastavnica matematike
360. Ivana Hartek, mag. educ. math.
361. Snježana Zubčić, prof. njemačkog i talijanskog jezika i književnosti
362. Radmila Zaletel, prof. hrvatskoga jezika
363. Danijela Šumić, prof. fizike
364. Alison Mavrić, prof. likovne kulture
365. Martina Rupe Cestar, prof. kroatologije i sociologije
366. Koraljka Bogdanović, prof. informatologije
367. Ljiljana Bilanović, prof. hrvatskoga jezika
368. Davorka Andrić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
369. Silvija Mašaberg, dipl. teolog
370. Ivan Švaganović, mag. educ. phys. et inf.
371. Mirela Dješka, dipl. učiteljica razredne nastave s pojačanim engleskim jezikom
372. Hanna Klein, mag. edu. germ.
373. Nikola Vasilek, univ. bacc. elektrotehnike
374. Ivana Sukačić, učiteljica matematike
375. Marijana Gudić, prof. biologije i kemije
376. Ivana Čović, prof. hrvatskoga i engleskog jezika i književnosti
377. Adriana Acketa, mag. theol., prof. katolickog vjeronauka i etike
378. Marija Milavić, dipl. anglist i talijanist
379. Carolina Sepic, mag. prim. educ.
380. Nilda Bilan prof. engleskog jezika i pedagogije
381. Sanja Krešić, prof. njemačkog i hrvatskoga jezika i književnosti
382. Saša Peričak, dipl. ing. biol.
383. Maja Potočki, mag. educ. chem.
384. Domagoj Šesto, prof. matematike i informatike
385. Inge Marković, prof. pomorskog prava
386. Marina Marega Selecki, prof. matematike i informatike
387. Tamara Pungeršek, prof. talijanskog jezika
388. Marija Božičević, prof. hrvatskoga i njemačkog jezika
389. Diana Greblički-Miculinić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
390. Andriana Kapelan Matjašić, prof. povijesti
391. Jelka Škoton, prof. biologije, dipl. ing. ekologije
392. Jelena Vranić Horvatiček, prof. biologije i kemije
393. Nikolina Barbalić, prof. engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti
394. Vida Bilogrević Gatolin, prof. biologije i kemije, mentor
395. Tomislav Tuškan, prof. fizike i politehnike
396. Katja Čagalj, prof. njemačkog i engleskog jezika i književnosti
397. Vlatka Hrkać
398. Dragica Gajšak, dipl. učitelj razredne nastave i hrvatskoga jezika
399. Ljupka Đurić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
400. Božica Filipović Veg, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
401. Andrea Lučić, mag. educ. chem.
402. Aida Vidolin Dekanić, prof.engleskog jezika i književnosti
403. Martina Butković, prof. hrvatskoga i njemačkog jezika i književnosti
404. Univ. spec. philol. angl. Anita Damjanović
405. Ines Filipas, mag. edukacije fizike i tehnike
406. Gordana Ljubas, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
407. Ivana Troha Pirš, prof. biologije
408. Sanja Cepić, prof. biologije i kemije
409. Nikolina Štiglić, prof. biologije i kemije
410. Sanja Mishadze, mag. educ. math. et inf.
411. Renata Bešić, prof. matematike i fizike
412. Prof. dr. sc. Zlatko Trobonjača, red. prof. fiziologije, imunologije i patofiziologije
413. Prof. dr. sc. Goran Kutnjak, redovni profesor, Ekonomski fakultet u Rijeci
414. Jadranka Šoić Karuza, dr.med.
415. Smiljka Lerga, prof.fizike i politehnike
416. Dijana Malinić, mag.edu. politehnike i informatike
417. Barbara Čandrlić, dr.med
418. Glorija Mavrinac, mag. educ. phil. croat
419. Ana Šimunović, prof.mat. inf.
420. Martina Pavletic, dr.med.
421. Marin Karuza, izv. prof. dr. sc.
422. Anamarija Prepelec, dr.med.
423. Ena Filipović Ferenčić, dr.med.
424. Tanja Ivanović, dipl.oec.

Anketa postavljena na grupi “Nastavnici.org” pokazala je da su prosvjetari gotovo jednoglasno protiv novog pravilnika koji bi, kao, trebao “smanjiti nasilje u školama”. Trenutni rezultati ankete postavljene jučer su sljedeći: da je pravilnik “Neupotrebljiv, beskoristan i besmislen” misli ukupno 393, ili 96,3 posto od 408 prosvjetara koji su se uključili u anketu. Da je pravilnik “Loš, ali se može popraviti” misli njih 13 ili 3,2 posto, dok njih dvoje, ili 0,5 posto, misli da je pravilnik “U redu“.

Naime, nakon prošlotjednog prosvjeda nekoliko tisuća prosvjetara, roditelja i svih ostalih koji su se došli usprotiviti sustavu koji potiče nasilje u školama, Ministarstvo obrazovanja odgovorilo je pravilnikom nemogućeg imena: “Pravilnik o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne potpore i stručnoga tretmana učenika u riziku za razvoj problema u ponašanju i učenika s problemima u ponašanju”, kojeg su nastavnici odmah prozvali “Pravilnik nerazumljivog imena” ili “Pravilnikom od 26 riječi”, skraćeno “Pravilnik 26″, za prijatelje “PONIOPOOPISTUURZRPUPIUSPUP”.

Ocjene su prilično jednodušne: dodatna birokracija, dodatno otežavanje ikakve procedure, dodatno otežano rješavanje problema, a najjezgrovitiji komentar dao je jedan kolega:

U praksi neprovedivo, nejasno… Jedno je, pak, jasno – ovime su nasilni i problematični učenici još više zaštićeni, tek im se sad, u raljama nejasne birokracije, neće moći stati na kraj, jer je ovo što ovaj pravilnik predviđa jednostavno NEIZVEDIVO. Otvara beskonačne mogućnosti inspekcijama da obore bilo kakve pedagoške mjere jer ih je nemoguće sprovesti. Tko će nastradati? U prvom redu dobra djeca koju će biti još teže zaštititi, razrednici u drugom redu jer će oni biti krivci za sve, a potom stručna služba te ravnatelji. A tko neće moći snositi posljedice – nasilnici. Još jedan dokaz što se događa kada kancelarijski moljci koji nemaju doticaja sa stvarnošću pišu pravilnike, pravila i zakone!”

Anketa još traje pa su moguće manje oscilacije, ali vrijedi napomenuti da je, kako je broj anketiranih rastao od jučer ujutro, kad je anketa postavljena, do trenutka pisanja ovog teksta, rezultat bio poprilično konzistentan. Rasprava je tek počela, oni koji misle da se pravilnik može popraviti – ili žele jednostavno službenim kanalima izreći svoje mišljenje – mogu se priključiti na e-savjetovanje, a o pravilniku u cjelini još će itekako biti govora.

(24 sata) Pohađa zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju, a samo je lani imala više od 700 opravdanih izostanaka s nastave. Učenici su mogli zaključiti samo dvije ocjene, ostalih 13 nisu. Tri je predmeta ‘pala’, pa je išla na popravni, dva je prošla, ali nije treći.

– Ne znam više što da radim – kaže Josip Tičić, profesor povijesti u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji. Njega smo kontaktirali nakon što smo saznali kako je njegova učenica već nekoliko puta izostajala sa zakazanog popravnog ispita.

Učenica (podaci poznati redakciji) prošle je godine imala više od 700 opravdanih sati, zbog čega su joj profesori na kraju godine zaključili samo dvije ocjene. Kako u tijeku školske godine nije sakupila dovoljno ocjena, ostalih 13 predmeta polagala je pred povjerenstvom. Dio je uspjela položiti u ljetnom, dio u jesenskom roku, a tri predmeta je pala. Roditelji su tek naknadno, izvan predviđenog roka, tražili preispitivanje tih ocjena.

Nije donijela ni ispričnicu

Prosvjetna inspektorica je nakon toga ustvrdila da je škola krivo postupila jer im nije objasnila njihova prava. Školi je naredila da učenici omoguće ponovno polaganje predmeta. I tad su počeli problemi.
- Sve upućuje na zaključak kako je rješenje Službe prosvjetne inspekcije nezakonito – piše tridesetak nastavnika Gornjogradske gimnazije ministrici Divjak. U dopisu, do kojeg su 24sata uspjela doći, ministrici znanosti i obrazovanja kažu kako je takvim postupanjem poslana izrazito negativna poruka svim učenicima Gornjogradske gimnazije.

– Ispada da se nepoželjno ponašanje i nikakvo znanje nagrađuju posebnim povlasticama – smatraju nastavnici. Svrha takvog rješenja je, ističu, bila neutemeljena i bez ikakvog uporišta favorizirati jednog roditelja i jednu učenicu te je tako njihov rad diskreditiran.

Škola je učenici ipak dopustila ponovno polaganje ispita i dopunsku nastavu prije samog ispita. No učenica nije pristupila svim dodatnim satima. Otac bi joj donio ispričnice. Druga dva predmeta uspjela je položiti, a ostala joj je povijest. Nakon što je završila dopunsku nastavu iz povijesti, na kojoj nije dobila prolaznu ocjenu, nastavničko je vijeće pet puta sazivalo ispit, na koji učenica najčešće ne bi izlazila. Posljednji put je ispit bio zakazan danas.

Inspekcija bez kontrole?

– Mi, članovi povjerenstva, stajali smo izvan učionice, a tata i učenica su prošli kraj nas i ušli u administraciju. Tata je rekao da se ispit neće održati jer mu je kći bolesna te da će ispričnicu donijeti naknadno. Mi smo ispali budale – kaže profesor. Ravnatelj je, prepričalo nam je nekoliko članova Nastavničkog vijeća, na sjednici rekao kako mu je inspektorica rekla da se dotičnoj učenici ispit može odgađati koliko god puta treba.

Naravno, kao ni u slučaju učenika Treće ekonomske škole u Zagrebu, nitko ne zna koja je učenica razred. Jer, prvi nije završila, ali ni drugi.
I njezin kolega iz Treće ekonomske danas je trebao pristupiti popravnom ispitu, no ni on se nije pojavio. Profesori nam pričaju kako više ne znaju što učiniti. Učenikove roditelje smo nekoliko puta kontaktirali, no na naša pitanja nisu imali komentara.

Komentirati slučaj učenice nije željela ni Služba prosvjetne inspekcije.

– S obzirom na to da inspekcijski postupak o kojem je riječ u Vašem upitu nije završen, ne možemo prejudicirati događaje niti o istom iznositi podatke – kažu. Naglašavaju da se protiv rješenja prosvjetnog inspektora može izjaviti žalba Ministarstvu znanosti i obrazovanja u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.

U ministarstvu, pak, objašnjavaju da je škola učeniku koji zbog bolesti ili drugog opravdanog razloga ne pristupi popravnom ili predmetnom, odnosno razrednom ispitu u propisanim rokovima dužna omogućiti polaganje ispita nakon prestanka razloga zbog kojeg nije pristupio ispitu. Koliko puta učenik može odgađati ispit, ne odgovaraju.

Ne odgovaraju ni na pitanje tko kontrolira rad prosvjetne inspekcije.

Pitali smo ih i hoće li učenik i učenica, ako naknadno polože predmete koje moraju, moći upisati sljedeće razrede. Dobili smo samo generički odgovor.
- Svaki učenik koji s prolaznim ocjenama položi sve ispite jednog razreda upisuje se u sljedeći razred – objašnjavaju.

Papir je očito važniji od realne situacije.

Iz pera nastavnika Ilije Barišića koji je eksperimentalni program upoznao temeljem vlastita iskustva i iz prve ruke.
Naime, interes je nastavnika za ovu temu velik pa pismo kolege prenosimo u cijelosti.

S obzirom da se informacije o Školi za život javnosti dobrim dijelom prenose na nepotpun i propagandistički način, mnogi su nastavnici iskazali interes za konkretnim osvrtima i iskustvima profesora koji su neposredno uključeni u samu reformu. Stoga sam odlučio podijeliti s kolegama dio svojih iskustava i dojmova o tome kako je raditi po eksperimentalnom programu i što mogu očekivati sljedeće godine kada će, po najavama, taj program biti uveden u sve škole. Moja se iskustva odnose prije svega na 1. razred gimnazije i na nastavu Hrvatskoga jezika.
Krenuo bih od problema, s obzirom da se u javnosti plasira slika kao da su oni minorni i da sve ide kao po špagi. Rekao bih da su tehnički problemi s udžbenicima i tabletima na koje se ložila javnost sporedni u cijeloj stvari, premda sigurno ne pomažu. Jezgreni su i ključni problemi s kurikulom, vrednovanjem, edukacijom.
Jasno da novi program zahtijeva i novi način planiranja rada. Višak radnih sati i višak truda, koji i sve vas očekuje, neću navoditi kao problem. Više rada, a motivacija i plaća jednako niska – nema veze, to je za drugu raspravu. Problem je kako se tu snaći i kako planirati.
Što nam je na raspolaganju? Kurikul – prilično apstraktan, nedorečen, pisan ‘zamornim didaktičkim metajezikom’ (iz Recenzije HAZU, gdje je Kurikul Hrvatskoga ocijenjen prosjekom od dva cijela nešto i skoro srušen). Mentori ga na edukaciji ne znaju pretočiti u sustavno i jasno formuliran okvirni plan ili u neke upute koje treba predočiti u konkretne nastavne sate i aktivnosti za učenike. Nešto su sklepali na brzinu, neke su im ideje dobre, ali tu se nigdje ne vidi glava i rep. Nedostaje cjelovitost i sustavna preglednost. Nema okvira za vrednovanje (nije usvojen) niti naznaka kako će izgledati nova državna mature. To su orijentiri prema kojima svaki savjesni profesor prilagođava svoje podučavanje, osobito kada ima Kurikul koji je nemoguće ostvariti s postojećom satnicom i s obzirom na sve propisane ishode, kao što je slučaj s Hrvatskim jezikom. Iskreno se nadam da će NCVVO što prije objaviti neki katalog za državnu maturu za eksperimentalce koji će nam biti orijentir u kupusari od Kurikula i ishoda koju imamo sada. Ili da će srediti Kurikul nakon e-savjetovanja. Ne znam, odvažno se nadam pozitivnim pomacima.
Edukacija – nedostatna. Nešto se može naučiti, ali ne puno. Dosta je zadataka po principu ‘evo ti formula divnoga kroja kurikula, da vidim što ćeš sada sašiti od toga’. Kao ono kad ti profesor da formulu za rješavanje zadatka i zadatak, a sam ti prije toga ne pokaže kako ga riješiti. To je edukacija. Sami nisu puno toga ponudili. Ne zato što ne žele, nego zato što ni sami nisu razradili. Trude se i pružaju podršku, ne mogu reći, ali kad im se postavi neko jače i konkretnije pitanje – jednostavno šute. Čim me seenaju, znam da ni sami ne znaju kako. Ili nisu ovlašteni dijeliti neke delikatne informacije. Ili imaju svoja opravdanja tipična za reformu: “pravom profesoru nije važno, on sve može sam, to je sad po novom, ne razumijete novi sistem, previše ste u starom, što ste negativni, treba nam pozitiva, više sami radite, nema gotovih recepata, novi kurikul znači slobodu, autonomija itd.” To je repertoar opravdanja svih nedoumica i svih nelogičnosti. Možete nasumično izabrati svoj odgovor za bilo koji prigovor koji imate ili bilo koji problem. Ili jednostavno seenanje.
Edukacija je usto korjenito pogrešno (i podcjenjivački prema nastavnicima) usmjerena na nove metode podučavanja. Kao da svi mi radimo samo frontalno i ne znamo bolje. Kao da nismo prošli pedagoške predmete na fakultetima i ne usavršavamo se na stručnim skupovima. Škola za život pokazuje nam svjetlost, put i istinu u nastavni proces koji nam je prije svima bio skriven. Prije Škole za život nije bilo života, a škola je bilo tamno i mračno mjesto u kojemu se nastavnici nisu trudili i nisu znali za bolje. Eto nam svjetlosti Ministrice koja će prosvijetliti nas zaostale i lijene prosvjetare.
Uostalom, edukacija je većinom prijevod onoga što je priredio British Counsil, ista za sve predmete, za sve razine osnovne škole, za srednje strukovne, gimnazije. Sami mi krojimo razliku. Eto, tako je postavljena edukacija. Jako je malo razlikovno oblikovanih zadataka, po predmetima, uzrastu učenika, usmjerenju. Vidjet ćete sami, ako već ne vidite na Loomenu. Ne znam hoće li nešto promijeniti nabolje. S obzirom na obujam posla, sumnjam da stignu. Ne zato što ne bi htjeli. Bitno je unijeti birokratsku kvačicu da je odrađena reforma, ne i sam sadržaj. Reforma i edukacija tako se provode na papiru, ne i u stvarnosti. A znamo da je ionako bitna slika reforme za javnost, ne i sam sustav školstva.
Evaluacija programa, suvisla strategija provođenja reforme – dojam je da se o tome nije ozbiljno razmišljalo. Nisu stigli, jer se cijeli proces morao ubrzati za potrebe politikantske promocije. Neki se problemi dijelom rješavaju u hodu, neki se guraju pod tepih. Mogao bih još nabrajati, ali dosta o problemima.
Da ne bude sve u negativnom tonu – stvari idu. A ono, što ne bi išle. Pripremiš se, uđeš u razred i radiš s djecom. Djeca uče, neka bolje, neka lošije, kao i uvijek.
Teško je procijeniti zadovoljstvo učenika novim u odnosu na stari program. Skoro su svi gimnazijalci orni za rad i dokazivanje kada tek dođu u prvi razred, odnosno barem orniji nego što će to biti kasnije. Mnogim učenicima tek u drugom polugodištu ili kasnije splasne interes, vjerojatno i zbog starog programa koji je svakako trebalo mijenjati, no treba proći više godina i pomno osmišljena opservacija da se utvrdi ima li tu napretka.
Zadovoljstvo učenika i roditelja, kao i uvijek, ovisi dobrim dijelom o nastavniku. Nijedan program tu neće činiti presudnu razliku. Nadalje, problem je procijeniti iskustva učenika u eksperimentalnom programu s obzirom da su prvaši uvijek pogubljeni kada dođu iz osnovne škole. Što oni znaju koja je razlika u odnosu na prije? No generalno, nema većih prigovora. Neki su malo iznenađeni što ipak moraju raditi, jer mislili su da eksperimentalni program znači da će sada sve biti laganini. Neki roditelji također. Mislili su da će im sada u školi sjati vječna duga, a oni će bez prevelikog truda i s osmijehom na licu samo odjahati na jednorozima u bolju budućnost i sretan život obasut novcem i mogućnostima. To je, valjda, rezultat intenzivne propagande iz Ministarstva.
Ono što pouzdano znam, to je da učenici ne mogu smisliti tablete. I ne samo zato što su spori i nikakvi. Premda oni imaju ograničenu uporabnost u nastavnom procesu i neke je stvari zgodno odraditi preko njih i e-udžbenika, generalno su suvišni. Ako je nešto promašaj u ovoj reformi, a od početka je jasno da je to samo slika iz razglednice za Ministričin PR, to su tableti
Kao nastavnici možete očekivati više priprema i rada nego prije, a nije da smo prije zabušavali. Da imamo jasnije smjernice i orijentire glede rada po novom programu, taj dodatni rad većini ne bi bio velik teret, jer je u interesu i nas kao nastavnika i same djece. Ovako smo dobrim dijelom prepušteni sami sebi u osmišljavanju nastavnog procesa i pogađanju onoga što je kurikulski pravovjerno i ispravno, a gdje možda griješimo dušu prema Kurikulu. U tom smislu, prekovremeni koje dobijemo ne pokrivaju stvarnu vrijednost i količinu dodatnoga rada.
Pozitivna je stvar s autonomijom (koja, kao što smo vidjeli, lagano vodi i do anarhije i kaosa, osobito bez Okvira za vrednovanje koji nije usvojen) to što u svome predmetu mogu odabrati lektire koje više odgovaraju recepcijskim sposobnostima učenika. No s druge strane, problem je što je književnost prilično srezana novim Kurikulom, a to ne odgovara interesima učenika. No ne bih vas zamarao problemima Hrvatskoga jezika, o tome bih mogao napisati još puno, puno više. O tome su već napisane studije, a o tome svjedoče i stotine komentara na e-savjetovanju o Kurikulu.
Uglavnom, ima nekih pozitivnih pomaka, no u svemu pozitivnom problem je što sjena neizvjesnosti sve nadvija, sjena politike, spinova, PR-a i poluistina koje se manipulatorski plasiraju javnosti.

piše: Mate Milas

Započeo bih jednom parabolom o sretnom učitelju. Bit će to učitelj sviranja gitare, ali, neka vam ne bude teško, vi zamislite da govorim o učitelju hrvatskoga jezika i o nastavi predmeta Hrvatski jezik.

Recimo, dijete vam se dočepa neke stare gitare koja je samo skupljala prašinu na ormaru. Tupka, lupka, svirucka i primijetite da s vremenom sjajno oponaša neke skladbe koje čuje iako mu/joj je tek šest–sedam godina. Bez ikakve poduke. Nesumnjivo je riječ o glazbeno talentiranome djetetu. (Parabole radi, podsjećam da djeca kojima je hrvatski materinski jezik, u prvi razred osnovne škole dolaze s izvrsnim znanjem hrvatskoga jezika za svoju dob.)

I tako, odlučite da bi bilo dobro dijete upisati u školu gitare, gdje će s njim raditi jedan učitelj koji ima sve moguće diplome, preporuke i slično. I bilo je doista povoljno: 50 kn po satu… I ide dijete godinama u školu, povratne informacije su izvrsne, nakupilo se s vremenom već oko 1500 sati poduke. Izračunati nije teško: oko 1500 x 50 = oko 75 000 kn. (Naši učenici do kraja srednje škole imaju više od 1500 sati Hrvatskoga jezika.) Voziš raspalog Clija iz 1999., iza kojeg, kad ide uzbrdo, ostaje trag ko iza mlaznog aviona, ali dobro, kad je nešto za djetetovu budućnost, valja se žrtvovati.

Jednom prilikom roštiljaš iza kuće s kumom iz Požege i rodijakom iz Imotskog i baš naiđe dijete s gitarom nakon nastave. Kum zamoli da im štogod odsvira.

„Ajde nešto od rane Azre“, kaže kum.

I dijete počne, ali sve to zvuči prilično jadno. Svi se pogledavaju, ali ne žele ništa reći da ne povrijede dijete. Majka ulijeće kazavši kako se tamo nisu vježbale takve pjesme nego klasična glazba.

„Ma ne,“ kaže dijete, „sve smo mi to obrađivali.“

I započne onda klapske pa tamburaške hitove itd., ali sve to zvuči nikako. Rodijak iz Imotskog smijulji se kod roštilja, a kum ulovi jednu stanku i započne s djetetom razgovor o glazbi. I stvarno, dijete izvrsno poznaje povijest glazbe svih žanrova, biografije poznatih gitarista, zna sve živo o načinu izrade gitare, akustici, materijalima, ma svašta… ali svirati, brate, ne zna. U ocu cijelo vrijeme kuha, samo što ne uzavre. Gleda Clija iz ’99. parkirana u dvorištu (već desetak dana nije u voznom stanju) i zamišlja onog učitelja gitare, hipstera s fensi naočalama… a još zna točno gdje stanuje. Žena mu prilazi i stavlja ruku na rame, znajući dobro što mu sad pada na pamet.

„Čovjek je samo radio po nastavnom planu i programu“, kaže kum pomirljivo kad je dijete otišlo…
E dobro, završio bih ovdje s pričom jer se poslije zapravo ništa bitno nije dogodilo. No dužan sam razjasniti zašto je ovo bila parabola o sretnom učitelju gitare. Naime, otac je imao gadnu žgaravicu, još od neke svadbe prije dva dana, tako da, za divno čudo, nije bio okusio ni kumovu slavonsku šljivovicu ni rodijakovu imotsku kujundžušu. Ali da je bio u svojoj uobičajenoj formi, učitelju gitare, vjerujte mi, ne bi pomoglo ni da je brži od antilope.

Da, znam da su mnogi profesori hrvatskoga koji ovo čitaju već ljuti na mene. „Što ti hoćeš reći, da mi naučimo učenike kad se rodio Krleža, kakav je prsten Judita nosila, naučimo ih podcrtavati subjekt i predikat, razliku između alofona i alomorfa; ali da ih ne naučimo dobro pisati niti dobro govorno izlagati na standardnome jeziku?! To je pretjerana i neprimjerena optužba!“

Dobro, možda sam ponešto pretjerao, ali evo malo sam proguglao ovu temu pa poslušajmo što o tome kažu puno veće face od mene:

„Nisam mogla shvatiti što studenti uopće pišu jer se puno njih uopće ne zna izražavati pa sam se odlučila za ispite ‘na zaokruživanje’ i ‘dopisivanje’ te na usmeno ispitivanje. Ono što me posebno začudi jest (…) da puno takvih studenata dolazi iz elitnih gimnazija, u kojima su imali petice. (…) …a nisu na prvoj godini fakulteta kadri napisati seminarski rad…“ (Marija Boban, Pravni fakultet, Split).

„Moje iskustvo pokazuje da je kod svakog drugog akademski obrazovanog građanina, bez obzira na to je li riječ o liječniku, pravniku ili ekonomistu, pismenost na razini osnovne škole.“ (Nives Opačić, bivša profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu).

„…Hrvati postaju nepismen narod. Imate dio studenata koji nisu dorasli tome da uopće završe srednju školu.“ (Milivoj Solar, bivši profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu).

I sad da vam ispričam jedan svoj slučaj. Nakon neke priredbe u mojoj osnovnoj školi prilazi mi čovjek i nosi neke papire. Bio sam njegovu djetetu razrednik i predavao mu Hrvatski četiri godine. Otac nije gotovo nikad dolazio na razgovore sa mnom ni na roditeljske, no odmah sam ga prepoznao. Snažan čovjek, ko od brda odvaljen, obrijane glave, vlasnik teretane u susjednom kvartu. Nisam bio baš siguran kako se zove, ali znao sam da ga zovu Hrđa i da je nezgodan lik. A sin mu je Marko bio sušta suprotnost: sjajan, miran učenik, izvrsno je znao gramatiku i pisao najbolje pjesničke radove.

Neki me neugodan osjećaj presjekao kad sam susreo Hrđine oči.
„Jeste vi prof. Milas?“
„Je… je, da, jesam.“
„Šta je ovo?“ kaže Hrđa i rastvara papire. Vidim tekst izmasakriran crvenom profesorskom olovkom. Osjetim zadah alkohola.
„Moj Marko je na prvoj godini Prava. Profesorica kaže da ne zna napisat najjadniji seminarski rad!“
„Da, ali…“
„Šta ali, šta ali! U tebe je imo uvijek peticu. Kako to!? Ajde mi reci kako to!“
Ne znam što bih mu rekao, ne mogu sad reći da je mali dobro pisao pjesme jer će na to poludjeti.
„Ali da samo znate kako vam je on dobro znao gramatiku…“
„Ma šta gramatiku!?“
„Znate, gospon Hrđa, samo je on u razredu znao podcrtat subjektne rečenice uz obezličene glagole!“
„E ako te ja obezličim“, kaže ljuto Hrđa, primi me za ovratnik, priljubi uza zid i odigne od zemlje ko da imam 15 kila. „Ako te ja obezličim, dom zdravlja te neće sastavit!“

Hajde dobro, ovu sam priču izmislio radi dramatike teksta i da zaokružim parabolu o sretnom učitelju. Ipak, u priči nije izmišljeno da učenici podcrtavaju subjektne surečenice uvedene uz obezličene glagole glavne surečenice. Ne vjerujete? Zavirite u udžbenike i radne, u natjecanja iz Hrvatskog jezika.
I sad, je li dobro što se u okviru kurikul(ar)ne reforme krenulo u promjene u nastavi Hrvatskoga jezika? Pitajte Hrđu.

Piše: Tamara Šoić

Svi koji su napredovali u zvanje mentora i savjetnika (ili barem razmišljali o napredovanju) znaju kakvu su pustu papirologiju, dokazivanje učinjenoga, zbrajanje bodova i printanje svega navedenog, trebali pripremiti nakon što su uopće stekli uvjete za taj sudbonosni korak.

Potom slijedi blagoslov ravnatelja i nastavničkog/učiteljskog vijeća pa pravac AZOO.

Zašto ovo pišem?

Danas sam ispred ljekarne (a gdje drugdje?) srela dragu, dugogodišnju kolegicu.

Ako postoji vrh u mom/našem poslu, onda ovu kolegicu smatram najvišim od svih vrhova.
No, nebitno.
To je samo moj dojam.

Kolegica je već godinama savjetnica.
Radi u gimnaziji više od 30 godina.

Da ne duljim, u razgovoru s njom saznajem kako je nakon prikupljenih bodova i papirologije, škola zakasnila predati papire za obnovu zvanja.
Jedan dan.
I sada, AZOO – ne želi prihvatiti papire.

Kažu da može “napredovati”, ali ispočetka, dakle ponovno od mentorstva.

Pitam je, zbog čega ne tuži školu i onoga tko je trebao sve to uredno poslati?
Kaže – nemam volje.
Idem za dvije godine u mirovinu.

I to je točno ta nepravda, taj nehumani, činovničko-birokratski odnos prema nama protiv kojega i dižemo glas.

Dok s jedne strane inspekcija i agencija imaju prilično rastezljive okvire tumačenja slova zakona kada treba ići u korist učeniku (a nikad ili rijetko učitelju), s druge strane, osobu koja je u sustavu preko 30 godina, koja ima dovoljno bodova za trostruko savjetništvo, koja je vrijedno odslužila ( niti jedna druga riječ mi ne pada na pamet) svoj radni vijek – kažnjava.

Zbog jednog dana i zbog tuđeg propusta.
Pa čak i ako je riječ o njezinom propustu.
Je li to način?
Je li to način na koji sustav treba nagrađivati najbolje i opraštati se od najboljih?
Moraju li ljudi koji su stasali u najbolje od nas, poučavajući bezbrojne generacije učenika – na ovakav način privoditi kraju svoj radni vijek?

Ne moraju i ne smiju.

Ako se ikome sustav treba pokloniti i zahvaliti, onda je to nastavnik koji je 35 godina proveo u razredu.

Ali izgleda da je jedino nagrađivanje koje taj nastavnik na kraju balade priželjkuje – nekažnjavanje.

Otići što tiše, što brže i što poniženije – postaje i naš cilj i cilj sustava.

A sve je to oslikano u samo jednoj, jedinoj rečenici te divne, drage nastavnice, rečenici izgovorenoj danas, na odlasku ispred ljekarne – nemam volje!

piše: Žukov

Ljubitelji klasika među vama zacijelo su se odmah dovinuli kako je spomenuti naslov veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji postavio na ulazu u pakao. Majstor iz Firenze nesumnjivo je bio vizionar jer isti taj naslov mogao bi se danas, umjesto onog ofucanog „Dobro došli“ postaviti na Breganu sa zapadne strane, a sasvim pristojno bi stajao i na ulazu u bilo koju instituciju ove mitske države. Možda najprikladnije bi ga ipak bilo zakucati poviše ulaza u ministarstvo obrazovanja, čisto da se narodnjaci, koji su ga privremeno privatizirali, od vremena do vremena podsjete koga je Dante sunovratio u deveti, najdublji krug pakla.

Fata je Fata, al’ Hektor je Hektor

Gospodin Alighieri, aktivni sudionik borbe gvelfa i gibelina u Firenzi, svjedok sukoba papinstva i carstva u borbi za investituru, puno manje nadaren za politiku nego za pero, neshvaćeni ljubavnik i prognanik, imao je peh; da je bio manolićevskih gena i poživio još kojih sedamstotinjak godina da doživi aktualni hrvatski obrazovno-politički trenutak, njegov bi Pakao, jedan kroz jedan, imao barem par sto stranica više. Osvjedočio bi se, primjerice, zgodi koje se i danas živo sjećam, u kojoj je uvaženi gospodin K., u slobodno vrijeme ondašnji splitski gradonačelnik i glavni kadrovik po tamošnjim školskim odborima, novinarima u jednoj prilici ispalio kako je satrao šest tanjura kaštradine i potom isto toliko puta opalio svoju družicu, poput Hektora! Na ljubaznu novinarsku opasku kako je Hektor u antičkoj književnosti ostao upamćen kao veliki ratnik, a ne ženskar, učeni je gradonačelnik odgovorio na sebi svojstven način, koji ovdje ne mogu vjerno prenijeti, ali možete pretpostaviti i sami. Eto vam božanstvene komedije na hrvatski način; ne zna čovjek samo bi li se više smijao K.-u ili njegovu biračkom tijelu! Hrvatsko je biračko tijelo prilično, hm, osebujno, a kad ga netko tako ingeniozno, da prostite, zajebe kao što to učiniše prvaci stranke kojoj sudjelovanjem u obrazovnoj „reformi“ odrađujete predizbornu kampanju, što učiniti nego lupiti im cijenu na čelo i reći – hvala ti, Svevišnji, što si ovu zemlju napučio takvima i dao im da vode obrazovni resor. Budući da, kao što vjeran čitatelj zna, imam specifičnu povijest i fenomenologiju odnosa s autoritetima i „veličinama“, moram njihovu reformskom potencijalu udijeliti laude u još jednoj kolumni.

… i digitalizacija

Obrazovna je reforma, da budemo iskreni, hrvatski klišej; analizirajući je, shvaćate zašto je ova država svakim danom sve manje država, a sve više groblje. Kako to u nas ide, pokazala je farsa s nabavkom stare krame, u stručnim krugovima poznate kao F16. Likovi kojima je ratovanje fetiš u depresiji su dubljoj od Mrtvog mora, jer ih je ekipa s Mrtvog mora izradila k’o šmrkavce; tako to bude kad se drže Amera k’o Šeks šanka. Da strateške partnere traže na istoku (nema tome dugo u službenom posjetu Hrvatskoj boravio je katarski šeik Al Thani), mogli bi po povoljnoj cijeni za potrebe ratnog zrakoplovstva nabaviti eskadrilu letećih tepiha i dvije-tri nove metle za potrebe mzo-a, što je i ekološki prihvatljivije od američkog poluproizvoda. Iako su iskustva razvijenijih od nas pokazala svu štetnost digitalizacije, iako je toga svjestan ogroman dio struke, iako toga vjerojatno nisu nesvjesni ni na obrazovnom Olimpu, s vrha je stvar postavljena kao da s vama nešto hereditarno nije u redu ako niste oduševljeni besmislicama koje vam serviraju. Ako ste konzumirali siječanjsku dozu terapije s Loomena siguran sam da razumijete što vam pokušavam reći – prosvjetarski je život u Hrvatskoj stvaran i surov, daleko od sterilnih uvjeta virtualnih učionica; kome to predstavlja stručno usavršavanje sasvim je dovoljno usavršen da preuzme kakvu zvučnu funkciju u ministarstvu, učini uslugu obrazovnom sustavu i makne se iz nastave.

Rasterećenja nema!

Potkrijepit ću vam to primjerom iz prakse; pohodio sam, ima tome koji dan, stručni skup Škole za život u Dubrovniku. Iznenadit će vas kad kažem da je bilo i svijetlih trenutaka – bilo je lijepo, sunčano vrijeme, predavači su bili izuzetno simpatični i ugodni, a dobili smo čak i ručak. Sve ostalo bilo je u skladu s očekivanjima – promašeno i porazno, dakle, sasvim nalik reformi. Nakon uvodnog slova, ponuđena nam je anketa u kojoj se tražilo da odgovorimo na pitanje što očekujemo od reforme; sva četiri ponuđena odgovora, poput EPP-a državne televizije, predstavljala su promidžbu reforme i prisiljavala kolege da je ocijene pozitivno. Ukratko, nije bio ponuđen blasfemičan odgovor tipa – ne očekujem ništa, nisam zadovoljan, kao da klince vrtićke dobi navodite na odgovor koji želite dobiti. Zar je uistinu potrebno pribjegavati ovakvim šupljim i vulgarnim oblicima manipulacije; čega se to u ministarstvu toliko boje? Odgovor na to pitanje, iako svima poznat, nije trebalo dugo čekati; u drugom dijelu prezentacije, koji je govorio o ciljevima reforme, kao jedan od glavnih istaknuto je administrativno rasterećenje nastavnika. Sjetit ćete se one karikaturalne reklame reforme s televizijskih ekrana koja je govorila o rasterećenju, iako, naravno, nitko nije razložio u čemu se ono točno sastoji. Ekipa je naglavačke skočila, ali predavač je odgovorio i prije nego su postavili pitanje (očito mu nije prvi put da prezentira) – rasterećenja nema! Eto čega se boje – istine; istina oslobađa, a slobodnomisleći ljudi u hrvatskom školstvu poželjni su kao pornić na radiju, dakle nimalo. Istina je da bajke koje prodaju o reformi počivaju na laži, istina je da je sama reforma u svojoj suštini laž i prevara. Onaj tko je tako blesav ili tako bestidan, ili oboje, da javno reklamira rasterećenje kojeg nema ne bi trebao biti pripušten ni na kakvu javnu funkciju, pogotovo ne u ministarstvu znanosti. Nauljite strojeve za maglu, očito je da rade danonoćno.

Škola za poluživot

Jedno od pitanja u toj magli, negdje pri kraju, bilo je otprilike ovakvo – zamislite svijet sutrašnjice, svijet u kojem neće biti zanimanja koja danas postoje (vozač, prodavač, konobar), ali će biti atraktivna zanimanja poput programer, digitalni instalater, nanomedicinski stručnjak, cloud-broker… Zamislio sam, a onda i naglas izgovorio – to je svijet u kakvom sasvim sigurno ne bih želio živjeti! To je svijetla budućnost koja nas čeka, to je taj progres, to nam nudi Škola za život? Digitaliziran i automatiziran svijet lišen bilo kakve spontanosti, topline, djecu koja bleje u ekrane umjesto da se druže, ljude koji žive virtualne živote? Budućnost kao iz Matrixa? Kojekakve agente Smithe iz AZOO s očalama iz programa za zaštitu svjedoka koji vam upadaju u učionice ukoliko niste umreženi, ko jeftina šunka iz Konzuma? Skup je zatvoren savršenom parolom za kraj, koja upotpunjuje dojam manipulativnosti – kad zapuše vjetar promjene, neki grade zidove, a neki vjetrenjače! Slažem se da bi hrvatski obrazovni sustav valjalo temeljito provjetriti, ali sve što taj vjetar promjene donosi jest vonj truleži i devastacije. U to sam postao siguran kad sam u razgovoru s kolegama uvidio kako ih je nemali broj došao na skup o svom trošku, jer im ravnatelji nisu isplatili ni dnevnice ni putne troškove. To je škola za život kakav vas čeka do penzije. U međuvremenu, što je škola za život u Hrvatskoj pokazao je ovih dana potomak uvaženog saborskog zastupnika, viteški sin, mali od buzdovana; provukli su kablove i do njegove špilje, pardon, hotela, dečec se umrežio i ispostavilo se kako se od jasličke dobi odricao i otkidao od usta kako bi s dvadeset i dvije njegov poslovni genij došao do izražaja. U precijenjenom svijetu narodnih mudrosti ima jedna baš za ovakve situacije – tko ne ulaže u obrazovanje, ulagat će u zatvore. Hrvatska, očito je iz navedenog, ne ulaže ni u školstvo ni u zatvore, pa se ne treba čuditi što i sama pazi od zatvora. Ne treba našem školstvu loomenizacija, kolege; treba mu jedan dobar klistir!

Che crettino, che imbecili!

Meanwhile, za dobrobit prosvjete i vas nezahvalnih čangrizala radi se na donošenju xy novih pravilnika (trenutno su in onaj o pedagoškim mjerama i napredovanju). Tvorci obrazovne politike u Hrvata paradiraju naokolo s pravilnicima na gotovs; problem se ne stigne pošteno ni pojaviti, a oni već vade pravilnik. Pravilnik, istina, s problemom najčešće veze nema, ali zato redovito ima naslov od kog vam iskoči žulj na mozgu. Ono što dođe iza naslova obično je još gore; iskreno suosjećam s tipkovnicom kad vidim što pišu. I sad, recite da Škola za život nije komedija, i to božanstvena? Kako bi poentirao veliki poznavaoc Dantea, legendarni dotur Luigi – che crettino, che imbecili… A ja? Ja mogu samo ponoviti još jednom, u originalu, tekst koji bi valjalo otisnuti na diplome svih koji završavaju nastavničke smjerove – voi ch’entrate, lasciate ogni speranza!

Piše: Tamara Šoić

Svatko tko je ikad, nabrzaka želio zgrnuti hrpu novca ili steći ugled u društvu , trebao je samo kupiti diplomu nekog filozofskog, učiteljskog ili bilo kojeg drugog fakulteta koji školuje nastavnički kadar i preko noći postati bogat i ugledan.

Naime, nastavnički je posao toliko jednostavan i lagan pa nije čudno što je ministrica najprije posumnjala na nas.
Tko ne bi?

Nije rijedak slučaj da se među nama skriva kakav lažni profesor latinskog jezika koji je kupio diplomu u nekom mračnom zakutku grada, tiskanu na jeftinom A4 papiru.
Taj je vražičak nabubao par onih latinskih deklinacija imenica napamet, na Google prevoditelju saznao što znači Errare humanum est ili Dum spiro spero – pa hop u razred!

A koliko je tu tek lažnih germanista koji su odrastali uz susjeda ili rođaka bauštelca koji je dolazio o državnim ili vjerskim blagdanima kući pa demonstrirao djeci iz susjedstva svoje poznavanje njemačkoga jezika, ne znajući da se među tom djecom krije budući falsifikator koji će jednoga dana, debelo naplatiti i unovčiti taj njegov kratkotrajni dolazak u domovinu.

Lažni matematičari, fizičari, kemičari i biolozi – česta su pojava u nastavničkim redovima, kako i ne bi bili.
Barem su ti predmeti poznati kao laki i jednostavni, a kako je danas kalkulator sastavni dio svakog smarthphonea, svatko može biti sve navedeno pa nema lakšeg od kupovine tih diploma.
Ako uz to kupiš i diplomu iz informatike – dobiješ popust.

Nastavnici hrvatskoga mogu biti jednostavno svi.
Dovoljno je natucati materinski jezik, znati pravilno napisati negaciju s glagolom i nikad nitko neće shvatiti da si infiltrirani uljez.
To su obično najjeftinije diplome, a u pojedinim se dijelovima Hecegovine dijele besplatno, po rođenju i jedan su od najpoželjnijih darova za krstitke ili krizmu.

U vremenu Wikipedije, kupovati diplomu iz povijesti i geografije – naprosto je bacanje novca. Utipkaš Francusku revoluciju ili glavni grad Uzbekistana, sastaviš PP prezentaciju i vrata razreda su širom otvorena.

I tako unedogled.
Dovoljno je znati pjevati, slikati, napraviti kolut naprijed ili nazad – diplomu možeš birati.

Tako da je sasvim logično, očekivano i predvidivo što je ministrica odabrala upravo nastavničku struku kao ogledni primjer dugoočekivane akcije “kako uloviti lažnjaka”.
Netko treba probiti led.
I uvijek treba krenuti od najslabije karike.
A nastavnici su lako zastrašiva bića, predat će se i prije negoli neki mrki, tek imenovani činovnik, zadužen za provjeravanje njihovih stvarnih kompetencija, pokuca na vrata škole.

A tada je gotovo s bogaćenjem.

Krepala krava.

Gotovo je s ugledom u društvu.

Svi oni susjedi, rođaci, ukratko, svi koji su dosad s neskrivenom zavišću gledali tog lažnog nastavnika kako s hrpom papira odlazi od kuće, a vraća se s još većom hrpom – moći će napokon mirno spavati.

Najveća će nepravda hrvatskoga društva, jednom za svagda biti ispravljena, a vječni i dežurni krivci – uhvaćeni s prstima u pekmezu.

Nakon nastavnika, naprosto ne treba pregledavati ostale diplome.

“Češljanje” ostalih diploma u javnom i državnom sektoru, stranačkih uglednika, saborskih zastupnika, družbe iz HNS-a i ostatka društvene kreme – nije potrebno.
Tko bi normalan u njihovu čast posumnjao?

Jer svi koji su ikad poželjeli lažnu diplomu, odavno su to učinili nabavivši onu nastavničku.
Jednostavno zato jer niti jedno zanimanje ne nosi toliko povlastica kao naše pa bi bilo čudno očekivati da netko kupuje neke manje isplative i unosne diplome, tražeći kruha povrh pogače.

Hrvatska napokon može odahnuti!

Znamo kakvi su pravni dokumenti: šturi, suhoparni i pisani vrlo mrtvim jezikom i upravo se zbog toga mnogi normalni ljudi klone ikakvog kontakta s njima. Međutim, nije potrebno previše obrazlagati da pravilnici određuju naše ponašanje i objašnjavati zašto treba sudjelovati u njihovoj izradi. Na žalost, mnogi nemaju vremena, volje, koncentracije, da to i naprave.

Zato smo tu mi.

Raprava o zloglasnom Pravilniku 26 traje do sutra u ponoć. Dosad je na pravilnik pristiglo 700 komentara, što očito znači da je 50.000 prosvjetara zadovoljno predloženom verzijom. Ako niste, a niste još ništa poslali, tu smo da pomognemo. Pripremili smo dva predloška: prvi je dulji, konkretniji i sadrži razradu po člancima. Drugi je općenit, ali potpuno jasan i jezgrovit. Poklanjamo vam tekst. Kopirajte ga, upotrijebite ga kao svoj, ako želite nešto dodati, dodajte, ako želite nešto izmijeniti, izmijenite. Ako ste zadovoljni ovime što piše, vaš je. Pošaljite ga kao komentar na raspravu.

Imate još 24 sata.

Ako to ne učinite, više nemate pravo kukati kako vam je loše.

A u međuvremenu, pozivamo ministricu da najprije provjeri diplome onima koji su pisali ovaj pravilnik.

Dulja verzija
Kraća verzija

Napomena: Izvor kraće verzije je zapravo komentar jednog kolege koji je ostavljen negdje, ispod nekog teksta, i više ne možemo pronaći original. Kolegi zahvaljujemo i pozivamo da se javi kako bismo mu javno zahvalili. Ako želi, može dobiti spomenicu (možda je jednog dana može prodati na Hreliću za 15 kuna).