Piše: OBT
Pred nekoliko dana na mom Facebook zidu izađe slika sa zanimljivim tekstom koju je netko od
mojih prijatelja podijelio, a koji je po meni savršeno primjenjiv na raspravu o novom Zakonu o
udžbenicima.
Ukratko, radi se o novinaru koji dolazi u Vrapče radi reportaže i pita dežurnog psihijatra kako oni
tamo razvrstavaju pacijente tj. kako odrede tko je malo, a tko puno lud. Psihijatar mu kaže da
pacijentu ponude da riješi sljedeći problem: “Imate kadu punu vode koju treba isprazniti. Što ćete
izabrati za to: žlicu ili čašu?” i onda ga temeljem odgovora razvrstaju na odgovarajući odjel.
Nakon malo razmišljanja, novinaru se pitanje učini nestvarno jednostavnim te on ponudi svoj
odgovor: “Jamačno, upotrijebit ću čašu. Najbrže je tako.” na što mu psihijatar odvrati “Najbrže bi
bilo podignuti čep i pustiti da voda jednostavno iscuri. A vi? Ostajete kod nas mjesec ili dva?”
Temeljni problemi koje ovaj prijedlog zakona nastoji riješiti, barem prema mom viđenju, jesu kako
slijedi:

Problem 1 – olakšati financijski teret kupovine udžbenika roditeljima.
Problem 2 – olakšati školsku torbu učenicima.
no pristup kojeg su autori prijedloga zakona zauzeli nalik je odgovoru novinara s početka teksta.
Lakši udžbenik = jeftiniji udžbenik = bolji udžbenik. Možda bi bilo najbolje da bude tiskan na WC
papiru. Radna bilježnica, taj neprikosnoveni i nedvojbeno nužan alat u nastavi brojnih predmeta, a
posebice u nastavi stranih jezika, neće biti obvezna jer je po već utvrđenom kriteriju: lagana radna
bilježnica = bolja radna bilježnica, a sukladno tome najbolja radna bilježnica teži 0 grama.
Međutim, problem kojeg autori prijedloga zakona, očito, niti ne vide jest problem podilaženja
nakladnicima koji, radi sramotne nebrige za djecu baš svih vlada od samostalnosti na ovamo,
ostvaruju profit koji im ne bi uopće trebao biti omogućen.
Nakladnici su privatni poduzetnici i ako nisu sposobni zarađivati od prodaje knjiga mimo školskih
udžbenika, onda neka ugase svoje poslovanje i preorijentiraju se na nešto profitabilnije. Država
zaista nema nikakvog interesa umjetno održavati privatnika na životu, a posebice ne privatnika koji
obavlja posao države.
Dakle, sukladno uvodnom primjeru potrebno je iz kade izvaditi čep i pustiti vodu da iscuri, odnosno
logički i zdravorazumski razmisliti o sljedećim pitanjima:
1. zašto bi roditelji kupovinom udžbenika osiguravali zaradu nakladnicima ako mogu proći jeftinije
bez gubitka kvalitete?
2. zašto bi učenik u torbi nosio udžbenik nekog predmeta za čitavo polugodište ako se u svakom
trenutku školske godine obrađuje samo jedna cjelina?
Ne lezi vraže, imam plan napada koji ne samo rješava postojeće probleme već osigurava bitno
veću kvalitetu udžbenika i same nastave. Dakako, potrebno ga je provesti dosljedno i pošteno, a
ovo potonje je kod nas zapravo i najteže.
Krenimo redom; plan se sastoji od četiriju točaka.
Točka 1.
U lijepoj našoj za svaki predmet postoje 4 viša savjetnika te barem 21 voditelj županijskog
stručnog vijeća. To je, valjda, crème de la crème struke, a zapravo mrtvi kapital. Upravo bi ti ljudi
trebali činiti Povjerenstvo za formiranje udžbenika za svaku godinu učenja njihovog predmeta.
Točka 2.
Zainteresirani autori, u koje ubrajam i sebe, aplicirali bi na Natječaj za izradu udžbenika i radnih
bilježnica, ali po cjelinama što, naravno, ostavlja mogućnost da neki udžbenik ili neka radna
bilježnica od 6 cjelina ima 6 autora ili pak samo jednog ako je dotični za to sposoban.
Ovdje do izražaja dolazi “poštena provedba plana” jer ovime nastaje mogućnost zlouporabe i
korupcije pa bi vjerojatno trebalo staviti neko ograničenje na ukupan broj cjelina koje pojedini autor
može “osvojiti” na natječaju.
Točka 3.
Povjerenstvo bi se, između sebe na način koji oni sami odluče, organiziralo u skupine, utvrdilo
kriterije za rangiranje ponuđenih cjelina te sukladno istima procjenjivalo pojedine uratke i donijelo
odluku o tome čije viđenje pojedine cjeline je optimalno.
Naravno, valjalo bi voditi računa da se na kraju udžbenici konsolidiraju po pitanju korištenih
oznaka, pravopisnih pogrešaka i stila pisanja.
Što se grafičke obrade i slaganja tiče, držim da imamo dovoljno kvalitetnih učitelja koji rade u
grafičkim školama pa su valjda stručni za taj dio. Dakako, uz odgovarajuću naknadu. Ne očekujem
da itko radi besplatno.
Točka 4.
Jednom kada su udžbenici formirani, Ministarstvo znanosti i obrazovanja na svojim službenim
stranicama nudi ih kao besplatne pdf datoteke.
Roditelji tada imaju mogućnost printanja ovisno o svojim prihodima (ne trebaju baš sve stranice
sadržavati slike i grafove, a ni sve te slike i grafovi ne moraju baš uvijek biti u boji) tiskati sve
stranice od jednom ili malo-pomalo.
I to je to. Kako bi moji učenici gorljivo kazali: “Easy peasy lemon squeezy.” A kako točno ovaj moj
“ratni plan” rješava probleme koje prijedlog zakona nastoji riješiti?
Financijsko olakšanje roditeljima nameće se samo po sebi. Em ne moraju odjednom platiti sve
udžbenike, em pregovarajući s lokalnim print centrom mogu dogovoriti popuste pri printanju
zajedno s drugim roditeljima što će dodatno smanjiti cijenu udžbenika i radnih bilježnica po listu.
Olakšanje školske torbe dolazi kao posljedica činjenice da bi udžbenici i radne bilježnice bili
“rasuti”. Odnosno, u školskoj torbi bi konačno mogli biti samo nužni materijali.
Naravno, učenici su, posebice osnovci, nemarni i nerealno je očekivati da će paziti da im se ti
listovi ne zgužvaju ili na neki drugi način unište (ne paze ni na udžbenike), ali isto tako učenicima,
koliko god to zvučalo zatupljujuće, paše rutina.
Te nastavne listove (bilo udžbeničke bilo radnobilježničke) mlađim učenicima u registratore (s
motivima omiljenog superjunaka ili lika iz crtića) mogu spremati roditelji, a stariji to mogu i sami. U
njihovoj torbi im, pored pernice, za svaki dan doslovno trebaju točno 3 registratora. Jedan za
udžbenik, drugi za radnu bilježnicu, treći za bilježnicu.
Primjerice, ako učenik taj dan ima 6 školskih sati, u udžbeničkom registratoru mu treba biti točno 6
cjelina – po jedna za svaki predmet. Radnobilježnički registrator bi mogao biti još i lakši jer nekim
predmetima radna bilježnica ne treba.
Kad dođe kući, roditelj tog učenika ili učenik sam kada poraste, izvadi iz školskog registratora
listove koji mu sutra po rasporedu ne trebaju i spremi ih u kućni registrator ili fascikl pojedinog
predmeta.
Nisam fizičar po struci, ali ukupna masa bi svakako morala biti manja no sada, a učenici bi stekli
određenu razinu odgovornosti i brige prema svojim nastavnim materijalima. No čak ako se i nešto
uništi, u najgoru ruku je lako isprintati pojedine stranice.
Tko bi to sve trebao platiti?
Povjerenstva koja će procjenjivati, autore čije cjeline budu odabrane, lektore koji će ispravljati
pravopisne pogreške, slaganje i prijelom – sve to plaća država i na taj način konačno u pravom
smislu riječi ispunjava svoju obvezu brige za djecu iz članka 63. Ustava RH. Tiskanje plaćaju
roditelji, ritmom (cjelinu po cjelinu) i stilom (u boji ili c/b) koje im dopušta njihov kućni budžet.
Gdje je tu autonomija učitelja kod odabira obveznih nastavnih materijala?
Autonomija koja se svodi da biraš između 3-4 ponuđena udžbenika u izradi kojih nisi sudjelovao te
u kojima ti je jedna cjelina zadovoljavajuće obrađena, druga loše, a treća izvrsno – realno i nije
neka autonomija. Stava sam da se ta autonomija može puno bolje ostvariti tako da se svaki učitelj
okuša u izradi pojedine cjeline i na taj način doprinese kvaliteti budućih udžbenika.
Udžbenici bi trebali trajati nekoliko godina!
Najprije, ne vidim zašto bi tiskani listovi o kojima učenik, a posredno i roditelj, vodi računa morali
trajati kraće od par godina. Nadalje, ne vidim zašto se udžbenik ne bi mijenjao brže od ritma
jednom u četiri godine ako dođe do novih saznanja ili boljeg metodičkog pristupa u obradi neke
cjeline ili problema koji se izučava. Upravo ovaj princip gdje se promjena napravi na jednom mjestu
za čitavu državu te dogodine tiskaju samo izmijenjene stranice vodi do veće kvalitete nastave.
Što je s autorskim naknadama onima čiji radovi ne budu izabrani?
Mogao bih biti okrutan pa reći da je to trošak poslovanja, ali podsjećam također na autore čiji
udžbenici ne budu izabrani na aktivima pojedinih predmeta iz bilo kojih razloga. Dobiju nekakvu
minimalnu naknadu koja ne ovisi o broju prodanih primjeraka, ali imaju i minimalnu slobodu
izražavanja. Ovako će dobiti sve ili ništa.
Odakle državi novci za sve to?
Dovoljno je da se propiše kako od sada najveća cijena službenog vozila ne smije premašiti
godišnju neto plaću najviše rangiranog dužnosnika koji će to službeno vozilo koristiti, no ako treba
još kreativnih ideja balansiranja proračuna, stojim na raspolaganju.
Cijeli svijet ide ka tabletima, a ovaj laprda o udžbenicima
Toplo predlažem istražiti utjecaj plavog svjetla koje isijava iz tableta na razvoj dječjeg mozga te
odgađanje lučenja melatonina što za posljedicu ima kasniji odlazak na počinak. Također, a jednako
toplo, predlažem istražiti zašto djeca tehnoloških mogula ne koriste proizvode (tablete, pametne
mobitele, pametne satove) koje im roditelji proizvode.
A što s nakladnicima koje će ovo itekako pogoditi?
Oni nisu moja briga, ne bi trebala biti ni roditeljska briga, a posebice ne bi trebala biti državna
briga. Privatnici su na tržištu koje ih ne treba. Nešto kao prodavači pisaćih mašina. Neka se
prilagode ili odumru. Mogu se recimo prekvalificirati za učitelje Informatike.

To be continued….

piše: Žukov!

Tajming je, dragi moji, vraška stvar u životu; tako, eto, život je htio da ovu kolumnu, vrlo signifikantno, pišem baš na Dan mrtvih. Budući da etiketa nalaže da se o mrtvima redovito kaže sve najbolje, nastojat ću ovaj put, za promjenu, birati riječi kako o aktualnoj „reformi“ školstva tako i o stranci koja nastupa kao kamen zaglavni pismenosti u Hrvata (i reforma i reformatori uzemljeni su odavna, samo im to još nitko, izgleda, nije rekao). Svijet je, naime, u zadnja tri desetljeća evoluirao dok je Hrvatska degenerirala, a prvi i posljednji stadij degeneracije jednog naroda gotovo u pravilu je devastacija obrazovnog sustava.

Kad bih vas, tako, pitao sjećate li se kojeg ministra obrazovanja u ovoj zemlji koji nije bio doktor znanosti, koliko biste ih, bez guglanja, bili u stanju ispucati? Iskreno, nakon Ljilje „the Pravilnik“ Vokić, meni nijedan ne pada na um. Uz toliko doktora očekivao bi čovjek zdraviju atmosferu u sustavu. Koliko ih je, međutim, došlo iz nastave? Koliko ih je razumjelo sustav osnovnog i srednjeg školstva? Barem razliku između nastavne i školske godine? Upamćeni po neupamćenoj šteti koju su ostavili iza sebe, svi su oni nastojali stoljeću dati svoje ime, a imuna na to nije, po svemu sudeći, ni aktualna ministrica.

Promatrajući momentalni ekonomski trenutak u Hrvatskoj, naročito u hrvatskoj prosvjeti, ne mogu se oteti dojmu kako merkantilizam i nakon tri stoljeća ima mnogo pristalica među Hrvatima. Čak štoviše, kad se sjetim doktrine Jean–Baptista Colberta (umijeće oporezivanja sastoji se u tome da gusku operušate što temeljitije uz što manje gakanja) ja kao da vidim prosječnog hrvatskog nastavnika. Nije nikakvo čudo što su neki od najbogatijih Hrvata upravo trgovci; ta umijeće trgovine sastoji se baš u tome da vam prodaju nešto što vam uopće ne treba ili je čak štetno kao nešto prijeko potrebno. Upravo po toj špranci ekipa koja je političkom trgovinom, da ne kažem prostitucijom, došla u priliku da kreira obrazovnu politiku prodaje vam ovu mahnitu digitalizaciju i lumenizaciju školstva kao conditio sine qua non nacionalne budućnosti. Knjiga je u hrvatskim školama, očito, prošlost, ekrani sadašnjost, a s takvom reformom školstva budućnosti, po svemu sudeći, nemamo. Stranka koja je reformu privatizirala, čitam neki dan, ima plan, i to plan za iduće dvije godine. Normalne države, inače, obrazovnu politiku planiraju po 10–20 godina unaprijed, a ne do prvih izbora (naglasak je pritom na onom – normalne). Mi obrazovnu politiku ne planiramo – nama se ona događa. Događa nam se, tako, da nam reformu u strukovnim školama vodi Gospodarska komora, dok po osnovnima vedri i oblači Biskupska konferencija. Događa nam se da su kulture, likovna i glazbena, svedene od uvođenja vjeronauka na jedan sat tjedno; događa nam se da se po školama širi crkvena propaganda dok se s oltara širi državna propaganda. Posljedično, narod je sve nepismeniji, što dugoročno odgovara i Crkvi i državi. Histerična digitalizacija započela je e-upisima, nastavila se s e-dnevnicima, momentalno je naglasak na e-nastavi, a u konačnici ćemo jednog dana svi skupa moći reći samo – e, je…i ga! Potkrijepit ću vam to vlastitim primjerom – davne ’93. upisivao sam gimnaziju, dakako, grčko-rimskom metodologijom; u školama su još bili orlovi i commodorci. U rečeni sam dan došao u osnovnu školu, razrednik mi je potpisao svjedodžbu, uzeo sam svoje dokumente i odnio ih tri ulice dalje, u đurđevački srednjoškolski centar. Tri dana potom, tamo je bila objava rezultata. Nakon naredna dva dana predviđena za eventualne žalbe kandidata bio je upis – otišao sam u srednju školu i elegantno se upisao među polaznike 1.b razreda. Da, dobro ste pročitali – sve je bilo gotovo unutar manje od sedmice dana, moja mater nije ni znala da sam se upisao (dočim su se današnje generacije mahom nesposobne upisati u srednju školu bez aktivnog učešća barem jednog roditelja), a da sam svom razredniku iz osmog razreda samo spomenuo da bi me on trebao upisivati mislim da bi mi zašarafio takvu zidarsku da bi seizmograf iskočio iz skale. Danas, kad baštinimo blagodati on-line civilizacije, za postupak upisa pomno odabrane komisije eksperata sastavljaju pravilnike (svake godine drugi), dočim cijela ova neobično složena operacija traje kojih, za hrvatske prilike nevjerojatno promptnih, dva mjeseca. Nije teško zaključiti kako današnja hrvatska škola klince, umjesto za život, sprema za trajni duševni invaliditet.

Pitate se, dakle, zašto prosvjetne vlasti napokon ne provedu pravu, sveobuhvatnu reformu školstva; ta nitko tome ne teži više od nas, profesora. Odgovor je, kao i obično, jednostavniji nego što se čini – zato jer ne znaju, niti ih je briga! Poštovani će se čitatelji vjerojatno sjetiti onih zlosretnih prilika kad su, u sitne sate, nastojali u ložnici konzumirati svoja bračna prava pa popili košaricu, uz mitsko opravdanje ljepšeg spola – glavobolja. Ajde, diži ruku kome se to nije dogodilo barem jednom. E, vidite – isto vam je i s reformom školstva; netko na Sveticama, po svemu sudeći, ozbiljno pati od migrene.

Iz nekog teško dokučivog razloga, hrvatska intelektualna elita evidentno biva napaljena već samom pomisli na kulturu ili znanost. Lokalni đilkoši iz HDZ–a tako kadroviraju po seoskim knjižnicama, bezuba rulja selektirala bi kazališne repertoare, dočim je Nacionalna i sveučilišna knjižnica, nema tome dugo, postala poprište stručnog skupa emeritusa iz redova BBB–a. Za nevolju, samo koji dan potom ista ta NSK iznova je bila meta huligana, ovaj put u finim Armanijevim odijelima i s iskaznicama vladajuće stranke; creme de la creme domaćeg društva okupila se na predstavljanju knjige hrvatskog Colberta. Iz sličnih, mračnih pobuda, isti takvi (srećom ih imamo na lageru) uhvatili su se reformirati naš obrazovni sustav, pri čemu svi koji ne dijele oduševljenje njihovim morskim idejama bivaju proglašeni kočničarima čovječanstva. Vjerniji čitatelj sjetit će se kako sam nekoć zdušno zagovarao kurikularnu reformu, međutim, ovo što smo dobili reforme vidjelo nije (uostalom, kad bih mislio isto kao i prije par godina moje mišljenje bilo bi moj tiranin). Čemu, dakle, ovakva histerična digitalizacija svega? Zar klinci danas malo vremena provode pred ekranima (mobitela, laptopa, televizora), pa im iz nastave treba ukloniti udžbenike i knjige, i prepisati im tablete? Zar današnji učenici nisu već preko svake mjere nepismeni; oslobodimo ih pisanja, neka kljucaju po tastaturi. Svakodnevno gledam kako ne znaju raditi s udžbenikom, kako ne razumiju čemu služi sadržaj, kako nisu kadri u enciklopediji pronaći zadanu natuknicu; što će im, kad mogu pitati Gugleta. Manimo i to što su pametniji od nas, recimo, Francuzi i Nijemci, uvidjeli štetnost digitalizacije i nastoje je minimalizirati u nastavi; mi već tradicionalno kasnimo kojih frtalj stoljeća. Oštećenja vida i kralježnice da ne spominjem, ili masovno oslobađanje od nastave TZK po Dalmaciji; ta imao sam šestaše od preko 100 kg! Maknite tu djecu s kiše, s vrućine, nemoj slučajno da ih uhvati propuh ili da se na tjelesnom oznoje, da pišu dva ispita na dan; virtualno, virtualno im dajte jer u stvarnosti više ni živjeti ne znaju. Na kraju krajeva, čemu uopće da idu u školu? Danas mogu pratiti predavanja iz fotelja kući, učiti na daljinu i ne kretati se nikako; država bi ušparala na prijevozu nastavnika, a stare austro–ugarske školske zgrade mogle bi se, štajaznam, vratiti Crkvi na ime otete imovine. Hrvatski prosvjetari, složni kao Zagorci na ostavinskoj raspravi, ionako nemaju obitelji, djece ni hobija, nemaju privatni život pa mogu vikendom i noću skupljati značke, pravi udarnici školničke revolucije, i častiti obrazovnog Moloha na Sveticama, mogu biti moneta za potkusurivanje i odrađivati predizbornu kampanju jedne irelevantne strančice; tko ne vidi da se reforma svodi upravo na to trk u prvi Ghetaldus, jer od virtualnih učionica više ne vidi realni život. Gdje je u svemu toliko reklamirano rasterećenje nastavnika? Gdje je autonomija ako se ljude prisiljava na korištenje digitalnih alata? Na radionici kojoj sam prisustvovao neki dan rečeno nam je – pazite, pazite što pišete, oni gore sve prate… kao da provedbu edukacije nadgleda osobno Manolić na ugovor o djelu! Pa kad već prate, što ne bi uzeli resornu, a nama dali, recimo, Medveda (hrvatsko je školstvo ionako brlog u kojem se raznorazni međedi najbolje snalaze); umjesto SHU – a neka o nama skrbi HVIDRA, pa da se educiramo kako on-line rukovati plinskim bocama, zajebati poreznu ili, zlu ne trebalo, razapeti kakav šator danas – sutra! Sustav je, naprosto, od vrha prema bazi toliko kardinalno loš da ga nikakva reforma ne može unormaliti; ovo treba jednostavno razoriti, zaorati i popišati se na tu ruinu, kao Scipion na Kartagu!

Prosto rečeno, ne treba Hrvatskoj reforma, pogotovo ne ovakva reforma. Treba joj klistir! Amen i enter!

(Novosti) Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, debelo ispred te afričke vukojebine samo smo još u obrazovnom sustavu. U Burkini Faso, naime, još uvijek – kao da su, za Boga miloga, u srednjem vijeku – vjerski fanatici bičuju heretike u školskim zbornicama, dočim je u Hrvatskoj, hvala Bogu Ocu, hereza u školama gotovo pa iskorijenjena. Kod nas u Hrvatskoj, shvatili ste, vjerski se fanatici ne bave napadima na učitelje i javnim bičevanjem bezbožnika u školama: kod nas vjerski fanatici vode škole, kreiraju školske kurikulume i upravljaju školskim sustavom.

Prošlog ponedjeljka hrvatski su mediji oprezno, daleko od naslovnih stranica, javili kako su četvorica naoružanih muškaraca upala u jednu osnovnu školu na sjeveru zemlje, naredili svima koji su se zatekli u školi da legnu na pod, a onda pred prestravljenim učenicima brutalno premlatili četvero učitelja i ravnatelja škole. Još bojažljivije i stidljivije, uz vijest o napadu na učitelje hrvatski su mediji dodali kako je zbog prijetnji nastavnicima jedna područna škola čak i zatvorena, a učenici poslani na prijevremene zimske praznike. ‘Vratit ćemo se i isprazniti cijelu školu; ako zateknemo ijednog učitelja, ubit ćemo ga!’ pisalo je u poruci ostavljenoj na oglasnoj tabli škole.

Iza napada u prijetnji na učitelje i ravnatelje škola, svi to znaju, stoje militantni vjerski fanatici koji od Vlade traže vraćanje korijenima, tradiciji i Božjem zakonu, i kojima se ne sviđaju sekularni obrazovni sustav i bezbožni školski kurikulumi, što djecu umjesto o Bogu uče evoluciji, biologiji, okrugloj Zemlji i sličnim pomodarskim znanstvenim herezama.

Vijesti iz hrvatskih medija o napadima na škole i prijetnjama nastavnicima, naravno i nažalost, nisu lažne. To se zaista događa, i događa se danas, sada, ovoga časa. Treba li nas dakle zabrinuti to što sad već duboko u dvadeset prvom vijeku luđaci mlate učitelje zato što djecu ne podvode Bogu, ili nas više od toga treba utješiti da se to zapravo ne događa u Hrvatskoj, već nekih četiri hiljade kilometara južnije?

Vijesti o napadima vjerskih fanatika na škole već neko vrijeme tužna su, naime, stvarnost afričke države Burkine Faso. Učitelji i ravnatelj premlaćeni su pred učenicima u gradiću Toulfé – svaki od učitelja dobio je po dva udarca bičem, a ravnatelj šest – dok je zbog prijetnji ubojstvom učitelja zatvorena škola u gradu Gayeri. U oba slučaja napadači su se predstavili kao pripadnici militantne islamističke skupine Ansar ul-Islam, koja se protivi sekularizaciji obrazovnog sustava i zahtijeva uvođenje Boga u školu. Te su dramatične vijesti, međutim, tek vrh ledenog brijega prema kojemu srlja Burkina Faso: povodom napada u Toulféu i Gayeri ministar obrazovanja Stanislas Ouaro iznio je šokantan podatak kako je od početka školske godine zatvoreno više od pet stotina i šezdeset škola na graničnim područjima Burkine Faso, jer su učitelji u strahu za vlastiti život prestali dolaziti na posao ili čak pobjegli iz gradova.

Mi u Hrvatskoj, jasno, nemamo razloga za strah i zabrinutost, mi smo svjetlosnim godinama ispred te afričke vukojebine. Ne, doduše, po pitanju općeg stanja liberalne demokracije: tu smo, recimo, po posljednjem izvještaju V-DEM Instituta tek za 0,5 bodova ispred nesretne Burkine Faso. Ne ni po ovogodišnjem Indeksu demokracije britanskog The Economista, po kojemu smo pak sjajni 58., s točno istim indeksom kao Burkina Faso. Ne ni po pitanju korupcije, gdje također – po Transparency Internationalu – odlično 70. mjesto dijelimo s Burkinom Faso. Dobro, ne ni po pitanju ekonomskih sloboda, gdje smo po lanjskom izvještaju Instituta Heritage kao ‘mostly unfree’ – ‘uglavnom neslobodni’ – na 95. mjestu u svijetu, odmah iza naših afričkih prijatelja. A ne, istinabog, ni po pitanju zaštite vlasništva, gdje smo po indeksu američke nevladine organizacije Property Rights Alliance čak i dobro iza Burkine Faso.

Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, debelo ispred te afričke vukojebine samo smo još u obrazovnom sustavu. U Burkini Faso, naime, još uvijek – kao da su, za Boga miloga, u srednjem vijeku – vjerski fanatici bičuju heretike u školskim zbornicama, dočim je u Hrvatskoj, hvala Bogu Ocu, hereza u školama gotovo pa iskorijenjena. Kod nas u Hrvatskoj, shvatili ste, vjerski se fanatici ne bave napadima na učitelje i javnim bičevanjem bezbožnika u školama: kod nas vjerski fanatici vode škole, kreiraju školske kurikulume i upravljaju školskim sustavom.

Prije nekoliko dana, po prilici baš u vrijeme kad su vigilanti u Toulféu bičevima gradili odnos učitelja i Boga, vjeroučitelj u zagrebačkoj Osnovnoj školi Miroslava Krleže učenike je usred redovne nastave odveo na predavanje o čovjekovu odnosu s Bogom, koje je djeci održao jedan vukovarski branitelj, ubojica koji je u zatvoru odležao ubojstvo vlastitog kuma, optužen pride da je iz HZZO-a izvukao tridesetak milijuna kuna. U isto vrijeme dok su naši afrički prijatelji učitelje u Gayeri dovodili Bogu prijeteći nevjernicima imenom i prezimenom na školskoj oglasnoj ploči, u Hrvatskoj je jedna časna sestra, vjeroučiteljica u korčulanskoj Osnovnoj školi Petra Kanavelića, učenicima dala zadatak pod naslovom ‘Nacrtaj koga bi želio/željela dovesti Isusu’, sugerirajući im da crtaju, na primjer primjera, svoje školske prijatelje koji ne pohađaju vjeronauk, i da – za svaki valjda slučaj – pod crtežom napišu ime i prezime nevjernika.

U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad vijestima iz Burkine Faso, u Hrvatskoj jedan sveučilišni profesor – šteta bi bila ne spomenuti mu ime i titulu, a dr. sc. Boris Havel se zove, i docent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu – na Twitteru ispisuje toplu posvetu kršćanskom genocidu nad narodima Inka i Azteka, konstatirajući kako su Španjolci i Portugalci, ‘usprkos svim lošim stranama osvajanja’, Južnu Ameriku zapravo ‘civilizirali’. ‘Umjesto žrtvovanja muškaraca, žena i djece, donijeli su im evanđelje o Žrtvi na križu’, objašnjava profesor studentima: ‘Tisućama su spasili živote. Za to je vrijedilo zatrti civilizaciju kulta žrtvovanja ljudi.’

U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad metodama militantnih islamista u Africi, u zagrebačkoj Srednjoj školi za modu i dizajn nastava je prije nekoliko tjedana odlukom ravnatelja skraćena, kako bi učenici stigli na predavanje ‘Vjera i mladi’ don Damira Stojića, slavnog studentskog kapelana Zagrebačke nadbiskupije. U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad primitivnim nasiljem u školama Burkine Faso, vjerski su fanatici prije mjesec dana u školama diljem Hrvatske tjerali djecu da kleče i mrmore Očenaše u novoustanovljenom nekom maloumnom obredu blagoslova kruha. U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad islamističkim bičevima u afričkim školama, hrvatski su mediji bojažljivo i stidljivo objavili kako 47-godišnja vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Mate Demarina u Medulinu – zbog fizičkog i emocionalnog zlostavljanja učenika još početkom godine prijavljena i ravnateljici škole, i Ministarstvu, i Državnom odvjetništvu – i dan-danas najurednije podučava djecu vjeronauk!

U isto vrijeme dok se ritualno zgražamo nad zatvaranjem sekularnih škola u Burkini Faso, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić javno se žali kako suvremena škola ne priprema djecu za ‘susret s Bogom’ i ne uči ih ‘svoje povjerenje staviti u Boga’, predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije u svom dopisu školama upozorava ravnatelje da roditeljima djece koja su izabrala vjeronauk ne smiju nuditi mogućnost da se iz njega ispišu, a Požeška biskupija svim ravnateljima osnovnih i srednjih škola na području biskupije šalje preporuku da se vjeronauk kategorizira kao obavezan predmet.

I sve to samo u posljednjih nekoliko tjedana.

Mi u Hrvatskoj, kako vidite, nemamo razloga za strah i zabrinutost, mi smo svjetlosnim godinama ispred Burkine Faso. Prema posljednjem izvještaju Svjetskog gospodarskog foruma, recimo, u kategoriji poticanja kritičkog razmišljanja u obrazovanju Hrvatska je među 140 ispitanih zemalja fantastična 136., dok je sirota Burkina Faso jedva na 115. mjestu. Može li bolje? Može. Prema Izvještaju o slobodi mišljenja za 2018., koji je sastavio International Humanist and Ethical Union, Hrvatska je u kategoriji ‘Obrazovanje i prava djece’ svrstana u zemlje koje nad djecom vrše ‘tešku diskriminaciju’, zauzevši u konačnici sjajno 132. mjesto. A Burkina Faso? Eno je na toj ljestvici svjetlosnim godinama daleko, na 19. mjestu. Devetnaesta. Burkina Faso.

Bilo je stoga krajnje vrijeme da prijatelji iz udruga za islamsku katehizaciju i novu evangelizaciju poduzmu nešto. A kad nema Vatikanskih ugovora, dobar je i bič. ‘Usprkos svim lošim stranama’, neka je slava Allahu, vrijedi zatrti civilizaciju koja ne priprema djecu za susret s Bogom.

piše: Žukov!

Vjerniji čitatelj primijetio je zacijelo kako već neko vrijeme nisam napisao kolumnu posvećenu zbivanjima u svojoj školi. Obziran kakav već jesam, otkrit ću vam, dakle – ovih smo dana imali veliko pospremanje. Bivšu smo ravnateljicu još prije pospremili u penziju, a sad je došao red na arhivu. Naletio sam tako ovih dana u zbornici na prašnjave spise iz nekakvog sekretarijata za društvene poslove, datirane iz kasnih sedamdesetih, u kojima se preporučuje školama da se organiziraju ekskurzije na Sutjesku, te prigodna gostovanja narodnih heroja. Usto, našla se tamo i hrpa starih učeničkih knjižica koje svjedoče kako su tada padale dvojke iz likovnog i glazbenog kao na tekućoj vrpci, dočim je trećina razreda ponavljala godinu.

Promišljajući o tome, nisam mogao ne primijetiti kako je u jedva četiri desetljeća hrvatsko školstvo ostvarilo frapantan progres – iz sekretar…pardon, iz ministarstva danas dolaze napuci o ekskurzijama po Vukovaru, eminentni revizionisti u školama su maltene inventar, sveta voda teče u potocima, a u učeničkim klupama, sudeći po ocjenama, danas sjede sami Renoiri i Cezannei; šestaši u pauzama između satova skladaju motete i fuge. Duhovna se renesansa naprosto u zraku osjeća; danima su se u javnom prostoru tako vodile učene rasprave o spomeničkoj baštini. Neki je vitez, kako i priliči hrvatskom vitezu, pod okriljem tame i u blaženu stanju odlučio, jelte, obračunati s bistom Rade Končara. Bista je, međutim, imala drugačije planove pa je nesretniku pala na nogu i slomila je (da je barem pala na glavu, možda bi ga resetiralo na normalne postavke). Budući da živite u kulturnoj državi, ovih dana možete dati kritički sud o zadnjem kriku hrvatske avangarde – predstavljen je, naime, novi kip prvog predsjednika, s frtunom (ako se mene pita, kip je nakarada kao i original). Možete li i zamisliti primjereniji spomenik ocu domovine u kojoj život umire naočigled?!

Nama u obrazovnom sustavu nikad nije bilo bolje. Hrvatsko školstvo vodi stranka koja stane u lift; obrazovni je sustav toliko devastiran da više ni HDZ-u nije zanimljiv. Dva brda vlasti, Pantovčak i Banski dvori, toliko vode računa o obrazovanju da novca nema ni za odlazak naših učenika na matematičku Olimpijadu. Brđani k’o brđani; doveli su školstvo do ruba provalije, a dalje vrijedi ona vojnička – prosvjeta naprijed, ostali stoj! Nije to, dakako, obilježje samo našeg vremena; dovoljno je prisjetiti se kako su hrvatsku znanost dosad napustili Markantun de Dominis, Matija Vlačić Ilirik, Ruđer Bošković, Ružička, Prelog, Soljačić, Đikić… Kad vidite kakvi su u međuvremenu došli i odakle, jasno je da smo u debelom mozgovnom deficitu! Sindikalni radikali, koji su nekad dilali svinjske polovice, zimnicu i repromaterijal za hladetinu danas hodaju uokolo s rješenjima na gotovs; neupućenom nekome mogli bi se učiniti poput socrealističkih giganata, koji na svakim pregovorima s Vladom mogu usrati tri puta svoje težine, dok oni iole realniji vide da im to redovito uspijeva i u prirodnoj veličini. Radikali ili redikuli, procijenite sami. I ovim netom završenim pregovorima oko povećanja osnovice pristupili su u stilu popa Korošca – mi sindikati borit ćemo se protiv Vlade do zadnje kapi prosvjetarske krvi! I jednima i drugima, naime, učitelji su toliko na srcu da od njihova ljubavnog klinča više ni disati ne možemo. Potvrdilo se to, dakako, i ovaj puta.

Imali su sindikalni oci ovaj put sve argumente na svojoj strani – vladajući se uporno hvale gospodarskim rastom, proračun je napumpan na preko 140 milijardi, plaće u prosvjeti zaostaju za prosječnim plaćama toliko da me sram i napisati. Usto, ovaj put za povećanje osnovice pregovarali su svi sindikati javnih službi, što je nudilo mogućnost njihovog zajedničkog nastupa i eventualne blokade cijelog javnog sektora, ne samo obrazovnog sustava. Pametnom argumentacijom i javnim nastupom mogla se pobrati i naklonost javnosti, barem jednog dijela. I upravo tu, na tom pitanju, vidjelo se da nas čeka još jedan fijasko – ako ste pratili medijske nastupe sindikalnih prvaka, mogli ste zapaziti kako se u prvi plan guralo Branimira Mihalinca. To je, razumije se, još uvijek bolje rješenje od njegove kolegice iz većinskog osnovnoškolskog sindikata koju su mudro držali podalje od mikrofona, ali daleko preskromno da bi se moglo računati na ikakav sindikalni uspjeh. Poslati tu ekipu na pregovore s liscima iz Plenkovićeve šume otprilike je kao da ste poslali Georgea Constanzu na spoj s Lidijom Bačić i nadali se uspjehu; poslati gore spomenutu sindikalnu prvakinju dođe vam kao da ste poslali Newmana! Plafon njihove sindikalne imaginacije bilo bi poslati ih s cekerom k Žnidaršiću po radajnera, ako i toliko. Upravo je porazno bilo gledati Otvoreno u kom je gost iz udruge poreznih obveznika tumačio kako je Vladin prijedlog o povećanju osnovice od tri posto realan jer broj učenika u Hrvatskoj stalno pada dok paralelno broj nastavnika stalno raste dok mu s druge strane stola Mihalinec ne zna odgovoriti zašto je to netočno, pa na tu floskulu nije ni reagirao, iako to, pobogu, može objasniti svaki nastavnik početnik! U toj se emisiji uživo moglo vidjeti kako su većinski obrazovni sindikati kadri postići nemoguće; slušajući, naime, Mihu, čak mi je i Stipe Mamić koji je škiljio sa suprotne strane djelovao simpatično. Iskreno, radije bih se družio s Leatherfaceom i njegovom motornom prijateljicom nego bio članom sindikata koji zastupaju moja prava iz radnog odnosa.

Održano je nekoliko krugova pregovora; još dok su trajali, sindikati su najavili štrajkove. Krcnu kolac njekoliko puta, zviznu pala njekoliko puta; harač, harač rajo prosvjetarska dajder jošte jednom… Junaci naši, međutim, očito su prejako stegli kravate pa uslijed manjka kisika vide mutno, ne čuju dobro, buncaju nešto o 5.8% povećanja osnovice ispod kojih se ne ide. U srijedu je najavljen štrajk javnog sektora, da bi se oni u utorak ujutro još uvijek mirili s Vladom. Uoči odlučujućeg kruga pregovora većinci su tako ozbiljno zaprijetili sindikalnim akcijama da je hitno sazvana sjednica Vijeća sigurnosti UN–a, dok je tu noć održan sastanak na vrhu Putin–Trump–Šprem! Ujutro su, kako znate, pristali na uvećanje osnovice od 3% od 1. siječnja plus još 2% od 1. rujna 2019. godine odustavši tako i od najminimalnijih svojih zahtjeva i opozvali štrajk. Iznimka je bio manjinski Preporod koji je tražio uvećanje od skoro 19% i koji je štrajk ipak održao; ako ste gledali Otvoreno tu srijedu i Stipićev nastup u emisiji, odmjeren, argumentiran i smislen, ako ste svjedočili tome kako je ministra Pavića pospremio u mali džep onda vam je jasno zašto su vladajući nastojali ekspresno Preporod izbaciti iz pregovora.

Većinski su sindikati, dakle, još jednom, uspješnim pregovorima uspjeli neutralizirati nadanja prosvjetarskih hlebinaca da bi moglo doći do velikog štrajka i nekog pomaka naprijed u obrazovnom sustavu. Analiza ne bi bila potpuna kad vam ne bih rekao i ovo – zaključak koji se, hoćeš-nećeš, nameće jest kako je sve unaprijed bilo dogovoreno s Vladom, iako, dakako, ne treba isključiti ni dobru, staru, kardinalnu nesposobnost ekipe koju članarinom servisirate. Zapitajte se, međutim, je li uistinu moguće da je netko do te mjere nedorastao poslu kojim se bavi? Zapitajte se i kakve veze s tim ima činjenica kako sindikalne povjerenike po školama plaća ministarstvo, a ne sindikat! Zapitajte se i koliko plaćate usluge koje ne dobivate – SHU ima, prema njihovim podacima, oko 26 tisuća članova; pomnožite to s 50 kuna prosječne mjesečne članarine i vidite o kojem je iznosu riječ na mjesečnoj bazi! Koliko je to milijuna godišnje? Koliko u deset godina??? A što ste vi dobili od toga? I članovima ograničenog spoznajnog kapaciteta trebalo bi biti jasno da za toliki novac zaslužuju kvalitetu, a ne sindikalni poluproizvod. Te sume i kontrola nad njima ujedno vam govore zašto ćete prije dočekati koju pametnu od Steve Culeja nego ostavku od sindikalnih gurua! Doduše, ako ništa drugo, ovaj smo put barem bili pošteđeni bisera o uspješnosti pregovora; valjda je i sindikalnim liderima jasno kako sve druge javne službe ovim rješenjem mogu biti zadovoljnije jer su u školstvu plaće najmanje iako je stručna sprema najviša. Prosvjeta naprijed, do dna, ostali stoj; princip je isti već godinama, sve su ostalo nijanse. Doduše, i Preporodu se ovaj put ima štošta za prigovoriti – dojma sam kako su i sami svjesni da je traženih 19% povećanja osnovice debelo nerealno, iako zaslužujemo i više, i da je bila riječ isključivo o privlačenju novog članstva, toliko nužnog za reprezentativnost. Ako se ne slažete, recite mi onda gdje su bili u lipnju, kad je bilo idealno vrijeme za štrajk? Igrali su se pogađanja rezultata na Svjetskom nogometnom prvenstvu! Uostalom, drži li itko kako se takav cilj može ostvariti štrajkom od sat vremena? Smatra li itko od vas kako će ovo jednom postati iole normalna zemlja, u kojoj se znanje i stručnost cijeni i pravedno plaća?

Čovjek uči dok je živ, pa svejedno umre kao budala. A ja, ja sam budala zato što odavna nisam vratio domovnicu, pokupio obitelj i otišao. Svijet je velik, život još veći i šteta ga je potratiti u ovoj kloaki. Eto vam je – satrite pedere i komunjare, ogradite se žilet-žicom, kanonizirajte svih pola milijuna hrvatskih mučenika, povješajte u svaku školu i bolnicu krunice i križeve i stvorite si društvo po mjeri. Jednog dana probudit ćete se i shvatiti da niste stvorili Božju državu nego pakao na Zemlji. Ono što vrijedi dotad će, nadajmo se, biti dovoljno daleko. Molim, i drugi put…

Djeca se, kažu stručnjaci, često ponašaju grubo i neprihvatljivo jer im u obitelji nedostaje ljubavi i pažnje, a nepisano je pravilo da taj nedostatak nježnosti, ljubavi i topline nadomjeste učitelji, nastavnici i stručni suradnici u školi. Čak i ako je učenik verbalno ili fizički nasilan prema kolegama u razredu, učiteljima i drugim djelatnicima koji rade u školi, očekuje se da učitelji i nastavnici smire situaciju lijepim riječima, pedagoškim razgovorima, pokazivanjem razumjevanja i širenjem neizmjerne ljubavi.
Jedan je popularni portal posvećen uglavnom školskim temama ovih dana objavio motivacijsku sličicu namijenjenu učiteljima i nastavnicima. Na njoj se nalazi tekst koji otprilike kaže da djeca kojoj treba puno ljubavi istu ponekad traže na hladne načine. Mnogo je prosvjetara ovu formulaciju čulo izrečenu u ovom ili onom obliku na stručnim skupovima, usavršavanjima ili pak pročitala u literaturi.

I ljubavi i razumijevanja pokazivao je jedan nastavnik Franjo, godinama i desetljećima. U jednoj Hrvatskoj, gdje je učitelj ismijavan jer radi ono što svatko može, gdje je potplaćen i nezaštićen, teško se može reći da ga je u školi toliki niz godina držalo išta osim ljubavi. Šutio je, nastavio držati nastavu usprkos ometanju, pisao i crtao po ploči usprkos životinjskim zvukovima iza leđa, pokazivao ljubav na najhladnije moguće načine – tako što je radio svoj posao, tiho i bez žaljenja. Do prije neki dan, kada se na Franju sručilo to silno traženje ljubavi od još jednog razreda u nizu onih koji traže ljubav, kad je postalo previše i kad je Franjo upotrijebio fizičku silu da dvojicu mlađih i fizičkih jačih mladića izvede iz učionice. Od onda je naš junak na tapeti brojnih portala, o njemu se debatira na ulici i u tramvaju. Toliko buke oko jednog malog čovjeka koji je branio, možda ne svoje tijelo jer nije fizički napadnut, ali svoj predmet, svoje pravo na miran rad, branio druge učenike koji su u školu došli tražiti znanje i vještine, a ne ljubav (koja se, kako znamo, može pronaći u drugim zgradama i institucijama, samo često nije besplatna kao ona učiteljska). Svoj je posao htjela na miru raditi i mala u plavoj bluzi kojoj su onako u prolazu dobacili bećarac, ali je iza nje stajao sustav koji brani svoje zaposlenike. Iza Franje i iza tisuća i tisuća njemu sličnih ne stoji nitko. Osim možda “stručnjaka” koji tražitelje ljubavi tapšaju po glavi.

A kao što možete vidjeti na ovom linku, Mreža NO se i davne 2012. zalagala za sustav učinkovitijih pedagoških mjera. Možda smo trebali dočekati Franju pa da se netko konačno zapita kamo to mi idemo.

No, hajd’mo malo okrenuti pilu. Ovu će situaciju možda shvatiti prosvjetari, ali kako objasniti nekome tko nije u razred stupio nogom koliko je nemoguće raditi svoj posao ako vas se stalno ometa? Zamislite što bi se dogodilo pacijentu koji kirurgu pred operaciju detaljno objašnjava postupak kojim treba izvaditi slijepo crijevo. Što će napraviti prodavačica u trgovini ako ju gađamo papirićima dok nam reže zimsku salamu? Stanite nasred bilo kojeg shopping centra u ove predblagdanske dane, zaurlaučite, skinite hlače i gaće i mašite genitalijama. Obavite malu nuždu po zidu trgovine. Ako čekate u redu u trgovini, pogurajte se malo laktovima, ako vam se netko usprotivi, slobodno zatražite malo ljubavi od njega, laktom ili šakom, nema veze. Sve se ovo dogodilo u nekom razredu, negdje, nekada. Samo što oni koji stoje s one strane vratiju istog tog razreda nikako da počnu vjerojati da se iza tih vratiju ne traži i ne dijeli ljubav, a oni unutar učionice iz dana u dan sve manje vjeruju da vani ima nekoga tko ih čuje.

Jutarnji list U Tehničkoj školi u Čakovcu jučer je boravila prosvjetna inspektorica koja u suradnji s ravnateljem škole Draženom Blažekom i stručnim službama škole istražuje sve okolnosti incidenta koji se dogodio u utorak poslijepodne kada je jedan profesor fizički nasrnuo na učenika koji ga je gađao komadićima krede.

Ravnatelj Blažeka rekao nam je da škola, vezano uz spomenuti događaj, za sada nije izricala pedagoške mjere ni prema profesoru ni prema učeniku koji su sudjelovali u incidentu već će to učiniti na temelju preporuke prosvjetne inspektorice, nakon što ona završi sa svojom istragom i donese rješenje vezano za taj slučaj.

Predviđene mjere
– Prvo moramo definirati što se točno dogodilo i tek onda možemo donositi pedagoške mjere i prema nastavniku i prema učeniku. Nije bilo nikakvih fizičkih ozljeda tako da ne postoji nekakva kaznena odgovornost. U međuvremenu, situacija u školi je potpuno normalna. Nastava se normalno odvija. Za sada nismo nikoga suspendirali. I profesor i učenik koji su sudjelovali u incidentu su na nastavi. Profesor je već dan kasnije nakon incidenta normalno predavao tom istom razredu i nije bilo problema.

Razgovarali smo i s profesorom i s učenikom i s njegovim roditeljima i upozorili sve učenike da se ovakve situacije više ne smiju događati. Obilazimo nastavu, pratimo što se događa i moje je mišljenje da je sve pod kontrolom i da ne postoji opasnost od eskalacije. Imat ćemo i školski odbor i roditeljski sastanak i sa svima razgovarati o situaciji koja se dogodila – naglasio je ravnatelj Blažeka.

Dodao je i da smatra da je profesor imao na raspolaganju mehanizme kako da riješi tu situaciju na primjereniji način.

– Mogao je zatražiti da se spomenutom učeniku izrekne pedagoška mjera. Tom učeniku koji je gađao profesora komadićima krede ove smo školske godine već izrekli pedagošku mjeru. Dakle, detektirali smo probleme u ponašanju tog učenika. Međutim, profesor nije imao dovoljno povjerenja u sustav i pogriješio je kad je sam išao rješavati tu situaciju.

Školski sustav možda i jest spor i trom i možda i treba malo više vremena da se neke situacije riješe i potrebno je strpljenje. Profesor, međutim, nije imao dovoljno strpljenja. Čovjek je već u godinama i bio je povrijeđen i reagirao je neprimjereno, ali definitivno je bilo mehanizama da se spriječi situacija koja se dogodila – dodao je ravnatelj Blažeka.

Može li to što su ga isprovocirali problematični učenici koji su ga učestalo gađali kredom biti olakotna okolnost za profesora strojarstva u Tehničkoj školi u Čakovcu, koji se prije tri dana fizički obračunao s dvojicom 16-godišnjaka? Jesu li ravnatelj i stručna služba škole poduzeli na vrijeme sve predviđene mjere kako ne bi došlo do obračuna? Koliku je suradnju škola uspjela ostvariti s roditeljima učenika neprimjerenog ponašanja? Na koncu, štiti li sustav u jednakoj mjeri učenike i nastavnike?

Otvorena pitanja
Pitanja su otvorena nakon incidenta u Tehničkoj školi u Čakovcu, a iako je ovaj događaj izazvao niz reakcija u javnosti, koja je dijelom podržala profesora koji je u godini pred mirovinu izgubio živce, posebno je problematičan iskaz profesora nakon incidenta: “Ja sam to napravio i kad bih morao, opet bih napravio, sram me da sam morao”. Profesor je još dramatično upozorio: “Mene ne štiti sustav, mene ne štiti uprava škole, ravnatelji su ok, ali sustav nastavnike ne štiti”.

– Ta je izjava u dijelu u kojem profesor navodi da bi ponovno napravio isto svakako problematična. Očito je profesor izgubio strpljenje i ne može se nositi sa situacijom – komentira Suzana Hitrec, predsjednica Udruge ravnatelja srednjih škola Hrvatske, dodajući da bi sukladno propisima profesoru zbog fizičkog nastraja na učenike moglo uslijediti otkazivanje ugovora o radu.

Prijava sukoba
Prema Pravilniku o pedagoškim mjerama, učenicima neprihvatljivog ponašanja izriču se mjere u stupnjevima od opomene do isključenja iz škole. S. Hitrec, međutim, upozorava da u praksi škole često nailaze na situaciju da, nakon žalbe roditelja na izrečenu pedagošku mjeru i izlaska prosvjetne inspekcije na teren, inspekcija poništi mjere koje je donijela škola za učenike. Takvim činom pedagoške mjere ne samo da nemaju pedagoški učinak, već postižu antipedagoški učinak, upozorava S. Hitrec. Paralelno, šalje se poruka – učenicima neprihvatljivog ponašanja nitko ne može ništa.

Prijedlog Udruge ravnatelja jest da se školama dopusti autonomija i da vlastitim statutima reguliraju pedagoške mjere. Iako nije detaljno upoznata sa zbivanjima koja su prethodila incidentu u Čakovcu, ističe da je nužno prevenirati neželjene situacije i pri prvom primjećivanju sukoba ili njegove naznake nužno je prijaviti sukob ravnatelju, stručnom suradniku i razredniku. U situacijama nasilnog ponašanja škole su dužne uključiti i policiju.

Nema opravdanja za nasilno ponašanje
Nema opravdanja za nasilno ponašanje prema djeci, posebno ako ono dolazi od osoba koje su za svoj poziv odabrale odgoj i obrazovanje djece. Odrasli djeci moraju biti model u ponašanju pa, ako su i izloženi provokacijama, oni svojim ponašanjem moraju djeci pokazati kako nenasilno odgovoriti na te provokacije – poručuje pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević.

Ne ulazeći u konkretan slučaj, s kojim nije upoznata, načelno ističe da se u slučaju nasilnog ponašanja učenika očekuje odlučna i primjerena reakcija odgojno-obrazovnih djelatnika te odgovarajuća sankcija prema počinitelju, sukladno propisima i pravilima struke. (K.T.)

piše: Tamara Šoić

4. prosinca 2018., nastavnik Tehničke škole iz Čakovca, nakon sustavnog maltretiranja i nereagiranja sustava, gurnuo je dvojicu učenika.

Dan ranije, javnost je saznala kako je učeniku Treće ekonomske škole u Zagrebu, prosvjetna inspekcija, uvažavajući žalbu roditelja, poništila ukor razrednoga vijeća, izričen nakon što je stolicom udario kolegicu iz razreda.

Osim što je poništila ukor, inspekcija je otišla korak dalje.
Razrednicu je uputila na tečaj komunikacije (?!).

Tom istom, problematičnom učeniku, na kraju je prošle školske godine, inspekcija poništila 4 negativne ocjene.
Apel 40-ak nastavnika Treće ekonomske škole ministrici Divjak, nije značio ništa.
Poništene su ocjene, poništen je ukor.
Glas nastavnika ponovno je zanemaren.

Početkom listopada ove godine, učenik srednje škole u Varaždinu, verbalno je i fizički nasrnuo na vjeroučitelja. I prije tog incidenta, učenici i nastavnici škole imali su pritužbe na ponašanje tog učenika, ali tek nakon fizičkog napada na nastavnika, učenik je isključen iz škole.

Ovo su samo neki od primjera nasilja u školama. Ima ih bezbroj. Dovoljno je uguglati «nasilje u školi» i čitatelj će biti zasut događajima iz crne kronike.

Nasilje caruje u hrvatskim školama.
Žrtve smo svi.
I nastavnici i učenici.
Krivaca je više, ali mogu se objediniti jednim imenom – sustav!
Sustav koji uključuje političare i nadležno ministarstvo, sustav koji je omogućio nasiliniku da svoje mjesto pod suncem nađe upravo u odgojno-obrazovnom prostoru.
Taj je isti sustav osmislio svu silu pravilnika i zakona koji će odnjegovati i poticati budućeg zlostavljača.

Jer ako mladiću s početka priče, sustav omogućuje završetak školovanja bez ikakavih sankcija zbog nerada ili zlostavljanja kolegice iz razreda – njemu i ne preostaje ništa drugo nego njegovati ulogu zlostavljača koju je odabrao.

Istovremeno, prosvjetna inspekcija čiji bi rad trebao biti transparentan (jer javnost zanima ime i prezime prosvjetnog inspektora koji je učeniku poništio negativnu ocjenu i napad stolicom) čini sve kako bi primijenila sve te nebulozne zakone i pravilnike, ne vodeći pritom nimalo računa o stvarnom stanju.
Njihov je zadatak – izvršiti i provesti zakon, a samim tim preuzimaju ulogu krivca i postaju produžena ruka onih koji stvaraju taj kaos.

O slučaju Franje Dragičevića, obaviještena je ministrica Divjak.
Ministarstvo je osudilo incident. Nije naznačeno koji incident osuđuje ministarstvo. Onaj koji se odnosi na sustavno omalovažavanje nastavnika ili puknuće nastavnika pred mirovinom?

U školu je poslana inspekcija. Ona će sada, kako to već inspekcija radi, pregledati sve, donijeti rješenje u kojem će najoštrije kazniti nastavnika ne uzimajući pritom u obzir okolnosti i kontekst svega.
A ako je igdje kontekst bitan, bitan je u ovom slučaju. Uzet će u obzir samo konačan rezultat svega, nastavnikov obračun s učenikom, ne postavljajući pitanje kako je do toga uopće došlo.

Kakav je to sustav koji dopušta razularenoj masi iživljavati se nad nastavnikom kojem je istovremeno svezao ruke i koji u svom očaju ne može ništa drugo do puknuti?
Do ovoga nije smjelo doći, ali stvoreni su preduvjeti da se ovakve i slične strahote događaju svakodnevno.
Nastavnici su postali glineni golubovi koji čekaju svoj odstrel.
Kad će se on dogoditi – samo je pitanje vremena.

Nastavnik Franjo Dragičević, nažalost postaje metafora za sve nas.
Jer svi smo mi Franjo, ako ne danas, onda sigurno sutra.

Zaustavite nasilje u školama konkretnim potezima.
Odgojna mjera mora imati svoj smisao, funkciju i cilj.
Odgojna mjera mora odgajati pojedinca, a ne, svojom neučinkovitošću, poticati njegovu agresiju.
I ne zgražajte se nad incidentima.
Učinite sve što je u vašoj moći da do njih ne dođe.

U protivnom, Školu za život, pretvorit ćete u Školu za goli život!

Foto-svjedočanstva o uvjetima u hrvatskim školama možete pogledati ovdje

piše: Božica Jelušić

Totalno sam konsternirana ovim “pedagoškim slučajem”, reakcijama na njega i sveukupnom situacijom. Naročito licemjerjem i ovim otužnim “prodikama”, kako profesor “nije smio izgubiti kontrolu”, te da “nasilje ništa ne rješava” i slične svete vodice, kojima se taj vrući krumpir polijeva. Glupo je ponavljati sve fraze o kućnom odgoju, o promjeni sociološke strukture naših sela i gradova, o nemoći i oportunizmu pedagoških službi i sličnim sadržajima. Situacija je dogorjela do noktiju, učiteljska je struka na teškom ispitu.

Naravno, poslije svega će mudraci lamentirati o tome kako postoji “negativna selekcija” , kako se sve manje kvalitetnoga kadra javlja na pedagoške fakultete, te da smo zemlja gdje vlada kriza idealizma, i nitko se ne bi “žrtvovao” za čast svoga zanata. Pročitala sam čak jednu bestidnu rečenicu kako “Učitelje zanimaju samo njihove plaće”, što može napisati jedino maliciozna, ograničena i pokvarena osoba, koja nije stupila u razred niti se suočila s izazovom održavanja discipline kod populacije “ni dijete ni odrasli”, gdje je djelovanje autoriteta blokirano s tisuću “mjera” i ograda, dok druga strana ima praktički neograničen prostor najužasnijeg divljanja.

Ispovijedi tih ustrašenih, neurotičnih, anksioznih ljudi, izloženih teroru učenika, roditelja, rodbine, te suočenih s cinizmom policije i oportunizmom većine ravnatelja i školskih pedagoga, trebale bi upaliti crveni alarm i rezultirati hitnim mjerama za zaštitu učitelja. Kao netko tko je pedagoškom radu posvetio svoje najbolje godine, i bez ikakvih disciplinskih ispada završio svoj staž, PODRŽAVAM gestu kolege, u obrani vlastitog integriteta i dostojanstva. Ne, on nije istukao učenike, već se obranio, a pravo na obranu u ekstremnim situacijama ne smije biti nikome uskraćeno.A naravno, ovdje uopće ne aludiram na “batinu izašlu iz Raja” i “klečanje na kukuruzu”. To su dječje pričice u odnosu na promatrani sindrom.

Težak je to kruh, jedan od najtežih.Znanje bi trebalo biti privilegija, a svatko tko svojim ponašanjem dovede taj dar u pitanje, automatski gubi povjerenje i ukazanu šansu. Što je tu nejasno, gdje tu dolazi famozno kunktatorsko “ali…”? Kakav vražji drugi pogleda na evidentnu stvar, kakvo umudreno objašnjavanje i prekapanje po socijalnim, psihološkim i bogtepitaj kakvim “slojevima”, kad ni svi prsti na ruci nisu jednaki, kamoli mozgovi, kamoli kandidati za obrazovanje i osposobljavanje?Zašto bi morala ići u školu djeca koja to ne žele i čemu roditelje držati u zabludi u svezi njihovih sposobnosti? Zašto se to danas ne smije reći, u ime nekakve “političke korektnosti” Što je to uopće, taj magloviti pojam? Briga me što ćete mi prišiti isključivost, segregaciju i slične nebuloze. Postoje normalne obitelji i normalna djeca, svih boja, konfesija i opredjeljenja, i postoje oni drugi. Neodgojivi. Nepoučljivi. Divlji i nasilni. A o njima se doista ne mogu brinuti SAMO I JEDINO učitelji.

I’m sorry about that.

GPV

Net.hr Nakon sage s profesorom Franjom Dragičevićem te jučerašnjim anonimnim solidariziranjem mnogih nastavnika na društvenim mrežama, dobili smo danas u redakciju svjedočanstvo jedne hrabre zagrebačke nastavnice engleskog jezika koja je odlučila izaći u javnost imenom i prezimenom.
Nastavnica se zove Mirna Teodorović i u svom je pismu ispričala što je sve doživjela dok je još bila “naivna” pripravnica u jednoj osnovnoj školi.

Svoju priču Teodorović započinje incidentom koji se dogodio u 7. razredu osnovne škole. Teodorović je tada po prvi put doživjela ne samo loše iskustvo s bahatim i nepristojnim učenikom, kojega je zamolila da napusti razred, već je i na vlastitoj koži osjetila koliko su nastavnici nemoćni u takvim situacijama i sav apsurd školske birokracije.
Njezino vrlo interesantno pismo donosimo vam u cijelosti:

Učenik joj psuje mater
“Pravilnik, kolegice, pravilnik!!! Jeste li pogledali je li sve učinjeno prema pravilniku??? Jeste li pogledali individualizirani plan učenika, jeste li roditeljima pročitali sve pravilnike i kućni red škole, jeste li unijeli bilješku u dnevnik, jeste li napomenuli u opisnoj ocjeni i vladanju???

Učenik 7. razreda je upravo s kapom na glavi i jedući sendvič psovao mater profesorici i oblizivao prste i lascivno namigivao i učenicama iz razreda i navedenoj profesorici. Kad je zamoljen kulturno da napusti učionicu i javi se u stručnu službu, sasuo je čitavu paljbu psovki, deranja i neprimjerenih komentara te zviznuo vratima učionice tako da je napuklo staklo na ulazu u kabinet.

Nakon što je napokon izašao iz učionice, i za sobom ostavio istraumatiziranu profesoricu, uzrujan razred i pet uplakanih učenica, još urla i nabija po hodniku. U roku nekoliko minuta u učionicu ulaze ravnateljica, pedagoginja i psihologinja. Psihologinja sjeda za katedru, a ravnateljica i pedagoginja izvode profesoricu van. Slijedi ranije opisani postupak”, piše nastavnica koja je upravo ta profesorica.

Optužuju je da je nesposobna održati sat
“Eto, profesorica sam ja, a navedene su i tri vilinske kume. Tada u potpunom šoku, kao svježa pripravnica, osupnuto stojim na hodniku. Još sam ljubazno obavještena da ‘se sad cijela škola morala angažirati jer sam ja nesposobna održati sat’.

U mojoj, tada još naivnoj, glavi samo su se redala pitanja. Pa što je ona (ubaci sočnu psovku) razlog za intervenciju stručne službe ili ravnatelja, ako ovo nije? Što sam trebala? Čekati da nekog zaista napadne? Da se prolije krv? Da razbije sve prozore? Zašto ostatak razreda tu tiraniju mora trpiti?

Zašto moraju stalno tugovati jer ne smiju u kino ili na izlet, jer njega nitko neće voditi, a ne smije ga se ostaviti jer bi se time kršila njegova prava i (citiram psihologinju) jako bi se loše osjećao? Kako se (ubaci sočnu psovku) svi mi osjećamo, ostatak razreda skupa s razrednicom? Zašto on 25 osoba drži kao taoce?”, pita se Teodorović.

Neučinkovitost pedagoških mjera
“Ah eto, sada nakon svih ovih prosvjetnih godina znam. Zbog pravilnika! I programa! I pravilnika o pravilniku izrade programa! Zbog individualizacije! U ime širenja ljubavi i razumijevanja! Pedagoške mjere? Koje (ubaci manje sočnu psovku) pedagoške mjere? Koja od njih ima stvarnu težinu? Ma niti jedna! Sve do jedne su mrtvo slovo na papiru koje ima značaj otprilike kao oni reklamni katalozi koje nam ubacuju u poštanske sandučiće-samo hrpa papira, dobro dođu na proljeće za potpaliti roštilj.

A svi znamo i zašto je tako. Iz Ministarstva i Agencije samo šire ljubav i razumijevanje. Naravno, prema svima osim prema nastavnicima u učionicama, oni su nesposobni. Pamtim još stariju kolegicu pred mirovinu koja je u zbornici viknula ‘On je tak grozan, sad će nam doći reći da ima ADSL!’ naravno da je mislila na ADHD, ali toliko o smislu tih silnih dijagnoza, individualizacija, prilagodbi i programa. Ispada da je ključni dio svake nastave papirologija. Poruka moje priče je bila, valjda, da su svi papiri na vrijeme ispisani i iščitani, incident se ne bi dogodio. Ma baš. Bitno da nisu kršena nikakva prava. Obaveze nemamo, imamo ADSL.”

Nužnost reforme pedagoških mjera
“I eto, nakon valjda dvadeset godina Škole za spašavanje golog života eto nama Škole za život, i tableta bez kamera koji stižu u sve škole. Spomenuti uopće da bi bilo čisto zgodno da prvo u sve škole stigne grijanje, kanalizacija, zidovi bez azbesta i stepeništa bez rupa bilo bi prestrašno i ne-progresivno.

Spomenuti da bi prvo valjda trebalo reformirati tu hrpu besmislenih pedagoških mjera i uvesti reda u izravni nastavni proces je vrlo ne-vizionarski. Da je puno manje važno na koji ćemo način uglazbiti i ušareniti nepravilne glagole ili algebarske razlomke, ako škola nije sigurno i ugodno mjesto za rad. Srećom, pravilnike donose progresivni vizionari.”

Mama opalila šamar jednoj profesorici
“Da zaključimo, kada je jedna mama jednoj kolegici u uredu stručne službe opalila šamar, policija je konstatirala da nije nadležna i da uvijek ima mogućnost privatne tužbe. Pa je tako i naš kolega Franjo proglasio sebe nadležnim i konačno riješio disciplinske probleme. I konačno u medijima i javnosti pokrenuo prave teme o školstvu i obrazovanju”, zaključuje nastavnica Teodorović.

Poštovani roditelji djece i naših učenika s poteškoćama,

Nastavnička grupa Nastavnici organizirano je grupa koja ima više od 12000 nastavnika. Otvorena je za različita mišljenja, ali najoštrije osuđujemo bilo koji oblik pozivanja na nasilje.

Ispričavamo se roditeljima djece s ADHD-om koji su se našli pogođeni postom i olakim korištenjem termina ADHD. Sam naslov na portalu RTL-a je zlonamjeran jer se nigdje ne spominje autizam.
Zgroženi smo što su izjave nekih članova grupe tako neinformirano, nepošteno i grubo nasrnule na djecu s ADHD-om i njihove roditelje. Ispričavamo se svima pogođenima ovakvim izjavama.
Da je novinar bio dobronamjeran i objektivan onda bi prenio, uz ovaj uistinu neprimjeren upis, i reakcije ostalih učitelja u grupi. Objektivno bi izvijestio da taj upis u grupi nije naišao na odobravanje kolega, nego je izazvao oštru polemiku i osudu.
I među nama, učiteljima i nastavnicima, ima roditelja djece s poteškoćama i vjerujte kao što radimo sa svojom djecom tako radimo i s vašom. Borimo se sa sustavom koji ne rješava probleme nego ih gura pod tepih.

Još jednom se ispričavamo roditeljima djece koja imaju ADHD ili bilo koju drugu poteškoću, a koji su se osjetila pogođena njime – on nikako ne odražava službeni stav grupe niti akcije #ijasamfranjo.
Budimo zajedno, za svu našu djecu koja žele učiti, raditi i stvarati u pristojnom okruženju. Podržite nas, jer i mi smo važan dio života vaše djece.

Mreža nastavnici.org na ovaj se način ograđuje od medijskih istupa učiteljice Bernarde Jug, koja na svojoj javnoj stranici «Bernarda Jug – Vrijeme je da mlakost zamijenimo žarom» poziva na linč.
Riječ je o pozivu na linč učenika koji su napali nastavnika Franju Dragičevića.
Obje su se nastavničke grupe, nastavnici.org i Školska zbornica u više navrata ogradile od govora mržnje Bernarde Jug.
Razlog skupa najavljenog 15. prosinca 2018., između ostaloga, osuđuje govor mržnje i svaki oblik nasilja.
Ovim putem obaviještavamo medije i javnost da osobe poput Bernarde Jug nisu dio nas i ne dopuštamo poistovjećivanje sa zlonamjernim pojedincima.
Također, smatramo da je nužna reakcija dječje pravobraniteljice i nadležnih institucija.

Mreža “Nastavnici organizirano” poziva građane, prosvjetare, roditelje, učenike i sve ostale kojima je stalo do obrazovanja u Hrvatskoj, da se u subotu, 15. prosinca u 11 sati, okupe na Trgu Republike Hrvatske kako bi sudjelovali na skupu pod nazivom “Za sigurne škole”. Skup se održava u suradnji sa sindikatom Preporod i nastavničkom grupom “Školska zbornica”. Planirani tijek skupa je povorka koja će u 12:05 doći na Trg bana Jelačića gdje će se održati središnji dio programa. Ovime se želi skrenuti pažnja na sve teže sigurnosno i psihičko, ali i materijalno stanje u hrvatskom obrazovanju, što moraju trpjeti svi i što ostavlja teške posljedice na sve sudionike obrazovnog procesa.

Neposredan povod za okupljanje je nedavni slučaj iz Čakovca gdje su učeničke provokacije nastavnika pred mirovinom natjerale preko granice dopuštenog pedagoškog djelovanja, ali pravi uzrok su nebrojeni incidenti koji se već desetljećima događaju u hrvatskim školama i nepostojanje ikakvog plana, očekivanja ili nade da će itko napraviti išta kako bi se sustav doveo u normalno stanje. Primarne žrtve ovog bezakonja i kaosa su, na prvi pogled, učitelji i nastavnici, ali zapravo, konačne žrtve su djeca i učenici te, posljedično, svi građani Republike Hrvatske koji na kraju moraju trpjeti posljedice disfunkcionalnog sustava što sve zajedno doprinosi destrukciji cjelokupnog društva i društvenih normi.

Zbog svega ovoga od nadležnih vlasti, ali i svih dužnosnika na svim razinama obrazovnog sustava, od stručnih službi, preko ravnatelja, savjetnika u agencijama pa sve do Ministarstva obrazovanja, zahtijevamo:

– da osiguraju normalno funkcioniranje hrvatskih škola, prije svega uspostavljanjem jasnog sustava autoriteta i nadležnosti za događanja u razredu, kako bi obrazovni proces mogao teći uz što manje poteškoća

– da prestanu sabotirati učiteljski autoritet koji je apsolutno najbitnije oruđe u osiguravanju neometanog odvijanja nastavnog procesa

– da se prestanu ponašati kao maćehe, feudalni gospodari i stečajni upravitelji najosjetljivijeg i najstručnijeg mehanizma širokog spektra u okviru državnih i javnih službi i postanu ono što bi trebali biti: koordinacija i servis koji treba pomoći onima na prvoj crti da dobro obave svoj posao

Višedesetljetni maliciozni tretman prema ključnoj klasi obrazovnih djelatnika – učiteljima i nastavnicima – doveo je do toga da se u zbornice ubacuju bombe, da se učiteljima prijeti – i prijetnje izvršavaju – fizičkim nasiljem, hladnim i vatrenim oružjem, divljanjem djece kojoj se ne može pomoći jer su učiteljima vezane ruke nerazumijevanjem nadležnih što to obrazovanje uopće jest.

Od trenutka kad uđe u razred, učitelj ostaje sam s nekoliko desetaka maloljetnih osoba i samostalno je odgovoran ne samo za njihovo obrazovanje u narednom periodu, nego i za njihovo fizičko i psihičko zdravlje. Do sada je odgovor nadležnih bio zatvaranje vrata da se ne čuju krici iz učionice, pilatsko pranje ruku i svaljivanje odgovornosti za sve loše posljedice na nastavnike. Očekivano, ali, na žalost, i destruktivno po konačan rezultat.

Obrazovni sustav je u slobodnom padu već dugi niz godina. Mehanizam propisa, statuta, pravilnika i zakona je disfunkcionalan, nesuvisao, nestručan i kontradiktoran.

Tražimo da se to promijeni kako bi svi sudionici procesa mogli dolaziti u škole zbog onoga zbog čega su te institucije i zamišljene: odgoj i obrazovanje.

Od Sabora, Vlade i nadležnog ministarstva tražimo u najhitnijem roku:

1. Da prosvjetni djelatnici koji neposredno rade s učenicima i s njima potpuno sami provedu nekoliko sati dnevno dobiju status službene osobe
2. Da se donese pravilnik o pedagoškim mjerama koji će uključivati ovlasti djelatnicima u neposrednom nastavnom procesu za momentalno udaljavanje svih koji ometaju nastavu i ugrožavaju sigurnost ostalih učenika i nastavnog osoblja

U Hrvatskoj je, valjda, najvažnije biti dvorski. Svejedno što, analitičar, dužnosnik… novinar. Pa kad si dvorski, onda i ne moraš biti profesionalan, a još manje etičan.

Tako je sinoć odrađena emisija Otvoreno bila sve, samo ne produkt novinarske profesionalnosti. Jednostavno, cilj ove nepogode vjerojatno nikad nije ni trebao ulaziti u domenu stručnog, neovisnog i cjelovitog informiranja, nego dvorskog ulagivanja. Kad napraviš emisiju o nasilju nad učiteljima i pritom u studio pozoveš: savjetnike iz agencije, državne službenike i jednog učenika, a nijednog učitelja, onda čak i Hanlonova oštrica koja kaže “Ne pripisuj zloj namjeri ono što se može objasniti glupošću”, otupljuje. Previše je sistema u tom ludilu.

Iako, mora da se tu našlo i nesposobnosti. Sposobni propagandisti bi valjda uspjeli pronaći nekog dvorskog učitelja koji bi, otvarajući usta, ispustio upravo one zvukove koje bi ministrica Blaženka Divjak htjela čuti, vuk bi bio sit, forma zadovoljena (koza je već odavno ispustila dušu), a mi bismo se mogli samo tiho pjeniti. No, nisu uspjeli čak ni to.

Ovdje je čak i manje bitno što se to tamo govorilo (a, za zapisnik, oni koji su gledali i slušali zaključili su: ne previše pametnoga, što apsolutno nikoga nije iznenadilo). Bitna je namjera, a u ovom slučaju potpuno je jasno da je namjera bila sve samo ne časna. Bitno je samo dodvoriti se.

Da ne bi sve ostalo na analiziranju i prihvaćanju: Mreža Nastavnici organizirano, grupa Školska zbornica i sindikat Preporod kao organizatori prosvjeda “Za sigurne škole” oštro protestiraju i odbijaju ovakvo tendenciozno, huškačko, jednostrano, propagandno i naručeno… postupanje (netko drugi bi umjesto riječi “postupanje” stavio “novinarstvo”, ali hajde da se ne lažemo…). Je li zaista riječ o neposobnosti ili zloj namjeri, neka se dogovore glavni i odgovorni.

No, ono što je sigurno je da svoju uslugu nisu prodali nikome osim svojih neposrednih poslodavaca: dvoru. Naime, u roku od sat-dva na najavu emisije na Facebooku naljepilo se osam stotina komentara plus broj podkomentara koji je nemoguće utvrditi, a vjerojatno je još nekoliko puta veći, od kojih se površnim pregledom nije mogao pronaći niti jedan pozitivan.

Koliko će građana sutra biti informirano o svemu nema potrebe ni procjenjivati. Bit će puno.

Dobra osobina dvorskih emisija i dvorskih novinara je da njihov doseg uglavnom završava izvan dvorskih zidina.

(24 sata)

piše: Andrea Andrassy

Još samo trinaest dana do Božića, nije li to predivno?

Grad miriše po kuhanom vinu i kobasicama, ljudi su nekako sretniji, opušteniji i puni tolerancije.

Čak su i hodači za život organizirali molitve pred bolnicama kako bi ukazali na važnost života dijabetičara kojima će skuplji inzulin uskoro pomrsit planove da ostanu živi (ako nemaju para).

Shvatili su molitelji da bi bilo licemjerno molit samo za nerođene živote, pa sad mole i za živote djece koja su rođena s dijabetesom.

Busevi puni ljudi iz svih krajeva Hrvatske dolaze na Markov trg, organiziraju se masovni prosvjedi, štampaju se letci, raspisuju referendumi.

Jer je svaki život važan i svatko na njega ima pravo.

Jel ih čujete kako viču?

Ni ja.

Interesantno.

Možda im to i piše u pravilniku, ali nitko nije pročitao sitna slova, onakva kakva ti pišu u ugovoru s teleoperaterima.

SVAKI ŽIVOT JE VAŽAN!!!
*Korisnik usluge “Život” prihvaćanjem Općih uvjeta potvrđuje da je upoznat da je važan samo dok se ne rodi. Ukoliko Korisnik tijekom korištenja usluge “Život” vlastitom odlukom ili djelovanjem više sile postane homoseksualac, dijabetičar, invalid ili skup za održavanje na bilo koji drugi način, pružatelj usluge “Molitva pred bolnicom” se odriče odgovornosti, a Korisnik se automatizmom prebacuje na uslugu “Tko vas jebe.”

Sitna slova su važna, a ljudi vole ignorirat sitna slova.

Važni su samo CAPS LOCK natpisi i naslovi.

PROFESOR FIZIČKI NASRNUO NA UČENIKE!
(*Nakon što su ga sustavno zlostavljali u razredu i nitko mu nije htio pomoć.)

Čovjek ih je gurnuo, s naglaskom na čovjek.

Ali i to se brzo prebacilo na “istukao”, jer bolje zvuči.

Profesor Franjo je postao popularniji Franjo od Franje Tuđmana u tjednu u kojem se najviše trebalo pričat o Franji Tuđmanu.

To je uspjeh, ali vjerujem ne onakav kakav je očekivao nakon karijere provedene u školstvu.

Cijeli vikend čitam anonimna pisma profesora i njihovih iskustava sa zlostavljanjem od strane klinaca… i njihovih roditelja… i ravnatelja… i cijelog sustava.

Sasvim slučajno, ovih dana ponovno gledam jednu od najboljih (i najbrutalnijih) serija ikad, Banshee – ovi gnojevi kao da su ispali od tamo.

“Iz dosade su mi probušili 3 gume. BIla je noć i krenula sam u promet, skoro sam poginula…”

“Na kraju sata, učenik mi je rekao kako živa neću izać iz škole. – Majka učenika: “Ma on ti se to samo malo šalio””

“Učenik je na glas komentirao da ga zanima jesam li i dolje crvene boje. Ravnatelju je to bilo smiješno.”

“Učenik 8. razreda tijekom sata si masira međunožje… nisam to prijavila nadležnoj službi jer znam da bi rekle kako ja nemam autoriteta.”

“Učenik me gađao zapaljenim papirićima… Pedagoginja mi je rekla da ne prijavljujem jer to znači da nisam za nastavnika. ”

“Učenik mi je držao ruke na leđima dok su ostali kopali po mom osobnom računalu.”

“Jedan roditelj je ušao u zbornicu i naganjao me nožem oko stola dok je drugi učitelj zvao policiju.”

“Nakon zaključene ocjene vrlo dobar u glazbenoj školi, mama učenice me gurnula i probala pretući… a ravnateljica svaki mjesec ima bar jednu probušenu gumu.”

“Roditelj je prijetio riječima: “NJU TREBA OBJESITI ISPRED ŠKOLE DA JU SVA DJECA MOGU PLJUVATI. ZNAM JA GDJE TI ŽIVIŠ I ODAKLE SI.” Ravnatelj je sve ignorirao. Roditelj je policajac.”

“Učenik me, tada 5 mjeseci trudnu, udarao nogom u leđa dok sam pokušavala otključati kabinet. Ulaskom u kabinet skače na stol i nogom udara po monitoru. Osnovna škola.”

“Otac djeteta koje je palo na popravnom ispitu prijetio meni i mojoj obitelji smrću jer nisam htjela napisati dva.”

Ima još, ali dovoljno je da se izbljuješ po ekranu dok čitaš.

Gdje raste ovakav otpad od ljudi i čime se hrane?

Većina ljudi je zgrožena pričom, svatko u svom smjeru.

Neki su na strani Franje, neki su na strani učenika.

Nezahvalno je ovdje birat stranu jer koga god odlučite podržat, odlučili ste podržat nasilje.

Naravno, neki su ovo shvatili i kao poziv da pohvale sebe kao profesore i kažu da se NJIMA to nikad ne bi moglo dogodit.

“Mene moji učenici poštuju, dan danas mi oni bivši donesu bombonjeru u školu. To je uvijek do profesora.”

Što je prekrasno i predivno i topla ljudska priča, ali to je otprilike kao da ženi koju muž tuče kažeš: “Ne znam zašto te tuče, MENE moj muž mazi i pazi. To je do žene.”

Jbg, neki muževi su kreteni, neki nisu.

Neka djeca su kreteni, neka nisu.

Znam da je ružno za dijete reć da je kreten, ali kako da nazovem klinca koji šuta trudnicu?

Šašavac?

Gospodin Franjo je mjesecima molio da se nešto poduzme protiv šašavih šašavaca (vidiš da ne paše) koji ga tretiraju kao govno i svaki put je dobio SEEN.

To je možda najgori dio priče.

Znala sam za poremećene roditelje koji se osjete dovoljno velikima da prijete profesorima, ali nisam znala da su pedagozi i ravnatelji ponekad još veća govna od njih.

Znala sam i da su klinci divlji, ali ovo da netko TUČE trudnu ženu i prijeti joj smrću… ne mogu to ni zamislit.

Iz kakvih kiselih sjemenovoda moraš bit ispljunut i kroz kakav gnojni čir od odgoja trebaš proć da ti padne na pamet da probušiš gume profesoru ili ga udariš?

Kakav izljev balege u mozak ti se mora dogodit da dođeš prijetit profesoru jer ti dijete dobiva loše ocjene?

Ja valjda živim u nekom paralelnom svemiru, jer kad sam ja bila glupi, nezainteresirani i markiranju sklon učenik, a bila sam, niti u jednom trenutku nije bilo nedoumice oko toga tko se koga boji u cijeloj priči.

Ja sam vlastitim izborom bila kreten koji nije učio i pisao zadaće, ja sam markirala i JA sam radila sranja, dakle ja sam u lošoj poziciji i JA se bojim PROFESORA.

Niti jedan profesor se niti u jednom trenutku nije bojao mene, iz vrlo jednostavnog razloga.

Jer je znao da se ja bojim njega.

I kad kažem njega, mislim svoje mame, koja je kod NJEGA išla na informacije.

Svaki put kad bi se mama vratila s informacija puna novih saznanja o mojim prešućenim jedinicama i neopravdanim satima, posjela bi me za stol…

I NISMO RASPRAVLJALE O TOME KAKO JE PROFESOR KRETEN.

Ne zato što ja nisam pokušavala, normalno da jesam.

“Profa iz fizike je glupača koja me mrzi.”

“Profesor iz povijesti me namjerno pitao stvari koje nisam naučila.”

“Koza iz matematike nam nije dobro objasnila derivacije i ZATO sam dobila jedan. A Martini je POKLONILA PET!”

Normalno da sam pokušala sve svalit na nekog drugog.

Rijetka su djeca koja neće pokušat okrivit profesora za svoja sranja i reć da je on kreten, ali srećom, ja sam u odrastanju imala RODITELJE koji su mi rekli da moram preuzet odgovornost za svoje gluposti.

Nemaš neopravdane jer je profa glupača nego zato što si MARKIRALA.

Nisi dobila jedan jer te ne voli nego jer nisi učila. Da te ne voli, dobila bi 4 umjesto 5.

Nije profesor kreten, ti si.

I bila sam.

Ne uvijek, bilo je nekih profesora koji su i sami naginjali kretenluku, ali nikad mi nije palo na pamet prijetit ili bušit gume.

Jer sam znala da bi me vlastita mama izbušila čim dođem doma.

Svi u razredu smo to znali, jer smo svi znali da su se roditelji udružili s profesorima za naše dobro.

Danas roditelji sve češće puštaju dijete da ih uvjeri da je profesor kreten, iako u 97 posto slučajeva nije.

“Imaš pravo, Marko, profesor kojem si izbušio gume je to sigurno zaslužio. Sljedeći put ću ga ja naganjat nožem po zbornici pa će se smirit. Neće nitko mom agresivnom sinu govorit da je ON problematičan.”

Ja bi napravila registar takvih nasilnih roditelja, a djecu bi poslala socijalnoj radnici na evaluaciju, jer su vjerojatno zanemarena.

Normalno da je užasno to što je profesor Franjo nasrnuo na učenike, ali možda je dobro da je, jer su do sad ovi slučajevi bili samo sitna slova o kojima se pričalo potiho.

“Nemoj prijavit, to je puno papirologije.”

“Nemoj prijavit, njegov tata je lokalni šerif.”

Kako smo krenuli, još malo će roditelji ovakvih mini Staljina tražit da profesori plaćaju da bi mogli odgajat njihovu djecu.

Mojoj mami nije bilo lako prihvatit da sam kreten, ali morala je.

Alternativa je bila da mi kaže da su svi ostali kreteni i da ja nikad nisam u krivu.

“Odi reci profesorici iz fizike da ti popuši k!” – da mi je to rekla, tad bi vjerojatno bila sretna jer je to bilo vrlo blisko mojim tinejdžerskim osjećajima nakon jedinice iz ispita.

Dobro da nije, jer takva djeca odrastaju u kretenčine koji gaze ljude po zebrama i parkiraju na invalidska mjesta.

To je možda najveća ljubav koju možeš dat djetetu – reć mu da je kreten kad je kreten, jer je to jedini način da ne postane doživotni kreten.

Normalno da profesor ne smije udarit vaše dijete, ali prije toga vaše dijete mora znat da ni ono ne smije udarit njega.

A djeca to danas očito sve manje znaju.

Znaju samo svoja PRAVA.

Neka čak znaju i da smiju udarit jer im profesor ne može ništa.

Pa se hrane nemoći i strahom čovjeka koji ih pokušava pretvorit u normalne ljude (za nenormalno male novce).

Neki od njih, oni najgnjusniji, se čak i nadaju da će profesor puknut.

Onda imaju priliku glumit malo, nevino janje koje puno uči, a zločesti profesor ih sabotira.

Znala sam i ja svoja PRAVA, ali jako dobro sam znala da uz njih dolaze i neke OBVEZE.

Tipa “ne budi kreten.”

I to nije pisalo sitnim slovima, to je uvijek bilo u CAPS LOCKu.

Moji roditelji su bili zahvalni mojim profesorima na svakoj zasluženoj jedinici i na svakom ukoru, a ljutili su se na mene.

To je jedino logično.

Zahvalna sam im i ja.

Kad si na putu da postaneš kreten, ponekad te netko mora gurnut na drugu cestu.

Ako neće mama i tata – a kad tučeš trudnicu, očito neće – netko ti mora učinit uslugu.

Svaki put kad se u našim medijima pojavi priča o divljaku koji je na zebri pokosio pješake ili kretenu koji je u Zadru prebio curu, svi se jako čudimo i pitamo iz koje gnojne male jamice su izmigoljili. Otkud su oni? Gdje ih uzgajaju?

Eno ih, neki već skaču po školskim klupama i znaju da im nitko ne može ništa.

Rekla im je mama.

Potvrdila pedagogica.

Ravnatelj se nasmijao.

Tata izvadio nož.

“Nisi ti kreten, Marko, svi ostali su kreteni.”

Samo ti gađaj kredom.

Prijeti.

Buši gume.

Nemoj učit.

Udaraj trudnice.

Zato je i došlo do Franje, jer će neki roditelji radije izvadit nož nego priznat da su možda odgojili Sranje.

Nije to sramota priznat, roditeljski posao je težak i djeca su teška.

Sramota je vidjet da ti dijete postaje kreten i pravit se da nije problem u njemu.

Tek tad nema šanse da se ispravi, a to je glavno pravo svakog djeteta – da bude ispravljeno kad mu je najpotrebnije.

Da sam ja gađala Franju kredom, mama bi me natjerala da se ispričam pred cijelim razredom i čistim mu stan do kraja školovanja. I vjerojatno bi dobio moje poklone za Božić.

I znala bi da ju tad “mrzim”, ali i to je jedna od većih ljubavi koje možeš dat djetetu – bit spreman da te mrzi danas, da bude kreten sutra.

To je ljubav prema djetetu, a ne “moje dijete je uvijek u pravu.”

Btw, za slučaj da vam nije palo na pamet – što mislite, iz kakvih obitelj dolaze svi ovi mali i veliki nasilnici?

Državni zavod za statistiku kaže iz heteroseksualnih.

Dobro da istospolni parovi ne mogu udomit dijete, zamisli kakva bi tek ta djeca bila prema profesorima!

Draga naša Ana,

Kapa dolje na hrabrosti i inicijativi! Vrlo si mlada, a svejedno si odlučila istupiti pod punim imenom i prezimenom i reći otvoreno i bez zadrške što misliš.
Cilj našega subotnjeg skupa je natjerati sustav (isti onaj kojem ti svašta zamjeraš, a niti nama nije drag takav kakav je) da zaštiti sve koji se nalaze u školi – bili oni učitelji, nastavnici, učenici, pedagozi, psiholozi… od nasilja.
Smatramo da je nasilje neprihvatljivo u kojem god smjeru ono išlo i od koga god potjecalo. Primjeri koje si navela su vrlo zabrinjavajući i osuđujemo ih. Ponovno – krivimo sustav koji, jednako kao što nije u stanju zaustaviti nasilne učenike od provođenja terora nad svojim kolegama iz razreda te nastavnicima ili učiteljima, nije u stanju probrati kukolj među našim redovima, koji svojim postupcima baca ljagu na sve nas.
Sustav definitivno nije posložen kako treba. Shvaćamo da ste zatrpani ogromnim brojem informacija iz prevelikog broja predmeta koje morate usvojiti u vrlo kratkom roku. Baš zato što je mladima u današnje vrijeme teško, mora doći do promjene koja će olakšati život i školovanje svima. Ali! Uvijek je tu taj ali…
Ima li smisla liječiti i reformirati sustav, dok se ljude (i odrasle i djecu) koji su njegov dio svakodnevno šuta, psuje i pljuje?! Škola za život može postojati samo u sigurnoj školi.
Za tu sigurnu školu se i zalažemo: pretvorimo prvo škole u sigurna mjesta, a onda i u mjesta na koja ćemo svi rado dolaziti s osmijehom na licu. Ti si prvi korak prema toj školi već napravila: podigla si glas. A sada idemo svi zajedno dići glas – dođi i ti u subotu s nama, podrži nas, pridruži nam se, jer netko tko je u prvom razredu gimnazije pokazao toliku hrabrost i inicijativu zaslužuje sigurnu školu.

U nadi da se vidimo u subotu,

Organizatori skupa

Piše: Lilijana Radobuljac

Nema savršenog učitelja i nastavnika. Nema savršenog učenika. Nema savršenog roditelja.
Nikada nisam generalizirala. Postoje oni koji ne bi trebali ući u razred, usprkos diplomi. Mi smo odrasli i ne možemo se ponašati bahato, neljudski, psovati na satu, ogovarati druge. Prosvjetni radnik poučava i odgaja. Ako to ne radi – neka ide iz škole. Ne želim zamisliti da je ijedan roditelj poslao svoje dijete u školu i rekao mu da bude neodgojen, bezobrazan, bahat i nedokazan. A ako dijete i pokaže tu stranu, roditelj mora pomoći i nastavniku i svom djetetu.
I opet smo na odgovornosti.
Ne proizvodimo buduće nedodirljive.
Ukažimo na ono što ne valja.
Riješimo to.
Zajedno.
Učitelji, roditelji, djeca.
Zajedno za sigurne škole.
Zajedno za ono što je dobro u ovom društvu. Za odgoj, pristojnost, znanje, duhovitost i dobrotu.
Jednom bar, budimo zajedno.
Pitat će nas starost gdje nam je bila mladost!
Zagreb, 15.12. -ZAJEDNO!

(HTV (video)) Hrvatski sabor danas glasuje o zakonu o udžbenicima koji se posljednih tjedana pretvorio u ozbiljno političko pitanje. O značajkama novog zakona, onome što on donosi profesorima, učiteljima, školarcima, ali i njihovim roditeljima te kako i zašto se u središtu Zagreba sutra organizira skup „Za sigurne škole„ za HRT-ov “Studio 4″ govorio je profesor Ivan Plantić, nastavnik u OŠ Smokvica i član tima Nastavnici.org.

“Nisam siguran koliko će novi zakon o udžbenicima nešto bitno promijeniti u hrvatskom školstvu. Vidite da se rasprava svela jednim dijelom na političko prepucavanje. Očito je obrazovni sustav toliko devastiran da ni vladajućoj stranci više nije interesantan pa su ga prepustili HNS-u”, kazao je Plantić.

“Nisam veliki pristalica velike digitalizacije koja se događa. Ako pogledate obrazovne sustave Njemačke ili Francuske, oni su to pokušali daleko prije nas. Uvjerili su se da stvar nije baš dala očekivane rezultate te pomalo napuštaju taj proces digitalizacije. On će rezultirati, danas-sutra, učenicima koji će još manje baratati čitanjem i pisanjem. Učenici nam ionako previše gledaju razne ekrane (laptop, mobitel, televizija)”, izjavio je učitelj Plantić te smatra kako će se tek vidjeti hoće li učenici imati lakše torbe kako se dosad najavljivalo.

Na pitanje jesu li škole spremne za digitalizaciju, Plantić je rekao da postoje u Hrvatskoj škole koje doista i jesu već u 21. stoljeću, dok s druge strane ima i onih gdje je grijanje na drva.

U školama u kojima se provodi eksperimantalni dio reforme Plantić naglašava da je situacija s laptopima problematična. Znali su biti neispravni, u školama su pucale internetske veze, a onda se postavljalo i pitanje tko je odgovoran za sve to.

Odgovarajući na pitanje o besplatnim udžbenicima, Plantić je rekao da se priklanja mišljenjima onih koji kažu da sva djeca trebaju imati besplatne udžbenike jer je u Hrvatskoj obrazovanje besplatno.

U vezi s najavljenim skupom “Za sigurne škole” rekao je da se u hrvatskim školama nasilje događa svakodnevno. “Radi se o nasilju učenika prema drugim učenicima, nasilju učenika prema nastavnicima, nasilju roditelja prema nastavnicima. U konačnici, ono što je najžalosnije, radi se o nasilju sustava nad svima nama koji u sustavu djelujemo – kroz zakonsku regulativu sustava, njegovu tromost”, izjavio je, među ostalim, učitelj Plantić.

(Novi plamen) Hrvatsku javnost prošlog je mjeseca zadesila vijest iz čakovečke učionice Tehničke škole: nastavnik fizički nasrnuo na dvojicu učenika. Iako šokantna, vijest je izgubila na težini već u prvim izvještajima, jer su učenici navodno napali profesora Franju Dragičevića, prvo ga gađajući dok je pokušavao održati predavanje, a potom mu i fizički zaprijetivši, pri čemu je jedan od njih pljunuo na klupu, te je ubrzo priča o dobila drugi ugao jer je ispalo da se nastavnik branio i da je mjesecima prije upozoravao na ponašanje upravo učenika koji su sudjelovali u incidentu, bez ikakve reakcije sustava. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da uvjeri internet komentatore da bi trebalo pokazati razumijevanje za predavača, odnosno uvažiti olakotne okolnosti kada se protiv njega pokrene disciplinski postupak (koji je na kraju rezultirao opomenom nastavniku), pa su drugi nastavnici iskazali ovom društvu općenito prijeko potrebnu solidarnost i odgovorili kolektivnom akcijom na društvenim mrežama pod heštegom #ijasamFranjo. Krenulo je objavom anonimnih poruka s najgorim iskustvima koja su doživjeli u svom radnom vijeku, što je pak rezultiralo izlascima novih horor priča iz učionica, ali i dovelo do toga da se nastavnici ove subote okupljaju na prosvjedu Za sigurnu školu, a protiv politike Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje svojim izostankom zaštite ili barem reakcije na iznesene probleme sudjeluje u kreiranju i potenciranju ovog očitog i ozbiljnog problema. Međutim, isplivala svjedočanstva, koja, slično #meToo pokretu, zbog svoje anonimnosti ne bi nikada bila ozbiljno shvaćena da nisu izrečena u kolektivu, pokazala su do koje mjere je nasilje utkano u današnje školstvo.

Uzmemo li u obzir dužinu našeg školovanja, velika je šansa da smo svjedočili barem jednom profesoru koji se iživljavao nad učenicima, nekima manje, nekima više, i barem jednom učeniku koji je sustavno ometao nastavu i prema nekim profesorima bio umiljat kao maca, ali lako je identificirao s kojima može prelaziti granice i gađati ih prožvakanim papirićima ili kakvom drugom “municijom”. Paradoksalno, u ovoj priči ni jedni ni drugi nisu bitni, jer je svaki razgovor o ekstremnim slučajevima koji ne uključuje prijedlog rješenja reakcionaran i na granici whataboutisma, ali su istovremeno i jedni i drugi jednako bitni, jer sâmo rješenje mora biti takvo da ne oštećuje ni učenike ni nastavnike. Kada govorim o ovom odnosu, mislim da je važno istaknuti da je podjela na učenike i nastavnike kategorijalna, a ne ideološko-politička. Isto tako, ostavljam po strani i rodnu dimenziju, koja je u medijskom prostoru već istaknuta. Ovdje je, međutim, važnija druga podjela, odnosno opreka između onih koji su na poziciji vlasti i onih koji nisu; onih koji imaju moć donošenja odluka i onih koji je nemaju. U ovom slučaju na jednoj strani su uprave škola i Ministarstvo, a na drugoj učenici i nastavnici. Da, dobro ste vidjeli, učenici i nastavnici su na istoj strani i za nasilje koje doživljavaju samo su jednim malim dijelom odgovorni, dok prava krivica pada na one koji donose politike koje rezultiraju nasiljem ili potiču njegovo ignoriranje.

Da sam jučer pala s Marsa, pitala bih se kako je moguće u odgojnim ustanovama zataškati toliko nasilnih ekscesa, ali nažalost nisam (bar ne jučer) pa mi je jasna i pozicija ravnateljstva, koje ne želi mrlje koje školi škode i trudi se da incidenti, čak i ako do njih dođe, nekako zaobiđu papirologiju, da se riješe dogovorno, ili da se jednostavno problem zaobiđe, bilo da se radi o nastavniku koji dijeli šamare ili učeniku koji vadi spolovilo tijekom nastave. Bitno je da ne postoji trag koji bi školi mogao oduzeti financiranje ili je na kakav drugi način dovesti u lošu poziciju pred Ministarstvom. Tako se među spomenutim anonimnim #ijasamFranjo ispovijestima našao nemali broj nastavnika koji su pokušali prijaviti da ih neki učenik zlostavlja (a među njima je i prof. Dragičević), ali bi pokretanje postupka bilo stopirano u ravnateljstvu. Ako takvih slučajeva ima među učenicima, u trenutku pisanja ovog teksta nisu mi poznati, štoviše, čak se nastavnici na društvenim mrežama žale kako im prosvjetne inspekcije dolaze na najmanje optužbe; no u taj dio ipak ne bih ulazila, jer je suština problema na koji želim ukazati sustavno nasilje, a ne nikakva privrženost sustava jednima ili drugima, jer je jasno da on nije ni na strani jednih ni ni na strani drugih.

Kada stvar podignemo za još jednu razinu i odvedemo je van škole, postupanje policije je u najmanju ruku zabrinjavajuće. Ako je istina da je jedna nastavnica pokušala prijaviti da su joj učenici izbušili gume, a policajac joj odgovorio da nije trebala davati jedinice, onda bi se na takvo, valjda normalno, postupanje nastavnike trebalo upozoriti na samom razgovoru za posao, da znaju da će za plaću koja je kod početnika (prije no što polože stručni ispit) nešto viša od minimalca a kod onih pred mirovinu jedva dva minimalca pristati na prijetnje problematičnih pojedinaca i njihovih roditelja ili povremeno oštećivanje osobne imovine, odnosno da će u periodu kada se zaključuju ocjene morati parkirati što dalje od škole ako namjeravaju biti strogi. Što je najluđe, mnogi bi na takav uvjet i pristali, uslijed opće neimaštine i vidljive nemogućnosti da na drugi način, da ne kažem dostojno, prehrane sebe i/ili svoju obitelj.

Anonimne horor crtice iz učionica svojom golom iskrenošću učinile su opipljivim nasilje koje je ljudima zaposlenima u školskom sustavu i onima koji ga pohađaju normalan dio svakodnevice. Od ometanja nastave i gađanja nastavnika raznim predmetima, preko prijetnji i napada na trudnice, pa sve do spomenutih probušenih guma, ipak najozbiljniji primjer nasilja nije bio među anonimnim fotografijama, nego je spomenut u komentarima na njih. Naime, jednoj su profesorici koja se javila roditelji učenika prerezali kočnice jer je zaključila četvrtu jedinicu njihovom djetetu i ono je palo razred. Nastavnica srećom nije ozbiljnije ozlijeđena, ali je doživjela, dakle, pokušaj ubojstva (postoji nakana, sredstvo i motiv), koji se u našem pravosuđu vjerojatno tretirao kao oštećenje osobne imovine, ako se uopće ikako tretirao. (Ne nalazim detalje o samom slučaju pa pretpostavljam da nije stigao ni do lokalnih medija.) Dakle, žena koja nije niti neizravno odgovorna za ponavljanje razreda, jer nitko ne pada godinu zbog jedne zaključene jedinice, mogla je biti ubijena jer je radila svoj posao. Ne govorimo o poslu tajnog agenta ili specijalnih vojnih postrojbi, nego o poslu nastavnika u školi. Njena rođena djeca (ako ih ima) mogla su vrlo lako ostati bez majke, a njeni roditelji bez kćeri, zbog čega? Pada godine?

Ozbiljnija istraživanja i statističke analize nasilja u školama u nas ne postoje, ali prema izvorima koji se odnose na druge države (npr. ovdje), problem nasilja nad profesorima je vrlo realan i neće nestati ako se s njim ne suočimo. S obzirom da mnogi slučajevi nasilja ostaju neprijavljeni, službeni podaci ne pokazuju točan razmjer problema. Isto vrijedi i za nasilje nad učenicima, u koje imamo koliko-toliko dobar uvid kad se radi o vršnjačkom zlostavljanju, ali ne i kad je riječ o drugim oblicima nasilja. Ozbiljnije istraživanje zahtijeva i ozbiljnije financiranje, koje trenutno mogu dati samo Hrvatska zaklada za znanost i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a oni neće tako lako dodijeliti sredstva istraživanju koje bi moglo imati za njih negativne rezultate. Bez sustavne analize ne možemo ozbiljno govoriti o ovome. Možemo samo vjerovati radnicima koji anonimno i kolektivno ukazuju na nebrojene situacije u kojima ih njihov poslodavac nije zaštitio od nasilja na radnom mjestu, što je njegova osnovna zakonska obaveza.

Među reakcijama na profesorska anonimna priznanja bili su i neki manje ozbiljni osobni prilozi koji su dobili medijski prostor da bi minimizirali stvoreni pritisak, ali i tekstovi učenika u kojima su progovorili o situacijama u kojima su nastavnici prekoračivali svoj autoritet. Ni na koji način ne želim omalovažiti probleme učenika. Preopterećeni su, zasićeni gomilom podataka koji im ne trebaju, a školski program je, iako pojednostavljen usporedbi s vremenom kad sam išla u srednju školu krajem devedesetih, i dalje preopsežan u usporedbi s drugim europskim zemljama (pa se primjerice u našim školama detaljno obrađuju španjolski pisci koji se u španjolskim školama samo spominju, da ne nabrajam dalje).

Problemi učenika jednako su ozbiljni kao i problemi nastavnika, a ono što kao sudionici procesa možda ne primjećuju jest da su na istoj strani. I zato se učenici trebaju priključiti pobuni svojih nastavnika, doći na prosvjed u subotu ili barem glasnije progovoriti o nadrealnim situacijama koje su doživjeli ili kojima su svjedočili. Nastavnici progovaraju o nepravednosti sustava i bore se za sigurnu školu, a to znači sigurnost za sve njezine stranke: i učenike, i nastavnike, i osoblje. Posljedično, sigurna škola znači i sigurnije društvo pa stoga i mi, obični građani koji za školski sustav nismo izravno vezani ni kao učenici ni kao roditelji ni kao školski radnici, trebamo iskazati solidarnost s radnicima loše postavljenog sustava i ponuditi pomoć u iznalaženju rješenja, a to znači ne samo podržati zahtjeve nastavnika, nego i pokušati stati na kraj svakom obliku nasilja. Čak i kad se ono čini minorno poput gađanja papirićima ili podignutog tona, ako se odvija iz dana u dan, nasilje može imati ozbiljne posljedice i na učenike i na nastavnike. Oni su bili potpuno nezaštićeni sve dok nisu sami uvidjeli snagu kolektiva i anonimno progovorili. Uspjeli su progurali svoje probleme do očiju javnosti. Ne traže suosjećanje niti milostinju. Traže samo da se njihov glas čuje. Je li došao i do vas?