piše: Žukov!
– Halo, dobar dan želim! Kolega Ž., vi ste?
– Živili! Jest, ja sam. A vi ste?
– Gospođa Z. iz sindikata (podaci poznati kome je potrebno)! Znate, u Dubrovniku sam, u županijskom uredu za školstvo. Evo, baš gledamo listu tehnoloških viškova, i jelte, vaše je ime na njoj, pa sam mislila da vas priupitam, da provjerim…
– Ha?
Momentalno sam, međutim, pročitao igru – modus operandi bio je dobro poznat, instrumentarij i metodologija nisu ostavljali mjesta sumnji, rukopis je nepogrešivo otkrivao tvorca ove blistave umotvorine. Osmogodišnje iskustvo rada u svijetu polusvijeta – neprocjenjivo! Za sve ostalo, tu je – SHU!
– Say no more! Hvala vam na pozivu, ali ja imam punu satnicu.
– Kako, molim?
Eto, upravo tako – odgovorna osoba ustanove u kojoj djelujem prijavila me županijskom uredu za školstvo kao tehnološki višak, bez mog znanja, iako ja tamo imam punu satnicu i Ugovor o radu na neodređeno puno radno vrijeme, potpisan od – Nje osobno! Kako nevolja nikad ne dolazi sama, tu prijavu supotpisao je i mitski sindikalni povjerenik, siva eminencija Suae Majestatis. Što da vam kažem – rečeno je davno već – svaka država ima svoju mafiju, ali jedino hrvatska mafija ima svoju državu! Budući da su i moj „visoki izvor“ kao i personal županijskog ureda za školstvo dosad već upoznali kojekakve morske ideje moje ravnateljice i njenog remete povjerenika, uspio sam, ne bez muke, objasniti naizgled neobjašnjivo – kako se ljude koji imaju punu normu, na bazi osobne netrpeljivosti, prijavljuje kao tehnološki višak (iako je u cijeloj školi samo jedna osoba višak, i to takav od kojeg boli glava kao nakon trećeg dana Woodstocka).
Ova, za naše prilike sasvim uobičajena zgoda, zbila se početkom rujna. I kao što vjerni čitatelj već naslućuje, za naše prilike isto tako uobičajeno, na tome nije stalo.
Prvog tjedna nastavne godine održala se sjednica Učiteljskog vijeća. Pri kraju, pod tekućom problematikom (ljubim ga tko je smislio ovaj simpatični naziv), postavim pitanje o tehnološkim viškovima u našoj školi, konkretno o svom slučaju – pitam ravnateljicu zašto sam prijavljen kao višak u županijskom uredu. Bude mi odgovoreno.
– Zato, kolega, jer ja smatram kako vi ne radite dovoljno – odsječe ona k’o na panju!
Budući da velike ideje redovito zaobilaze male ljude, nekakvo suvislo obrazloženje od nje nisam ni očekivao. No, ovo je nadišlo sva moja očekivanja. Cijele prošle školske godine nisam primio nikakvo službeno, pisano očitovanje da ne radim dovoljno (što je dovoljno, treba li uopće isticati, ne određuje Ugovor o radu ili Rješenje o tjednim radnim obavezama, već odokativna procjena poštovane, temeljena na kriteriju poslušništva). Budući da, temeljem navedenog kriterija, u školi opstoje pojedine odlične ličnosti kojima je dopušteno da pojam svog radnog vremena razvlače poput žvakaće gume, priznajem kako sam, izazvan tolikim licemjerjem i bezobraštinom, odlučio postaviti neka pitanja koja je trebalo postaviti davno prije. Upravo na način kojeg se ekipa užasava – javno, pred svima. Pojedinci su se, iako ih nisam prozvao (još) počeli meškoljiti i gutati knedle (ah, nije li divno kad se ljudi sami prepoznaju)!
Pitao sam tako uvaženu kako je moguće da je, iako je radno vrijeme škole, definirano u Godišnjem planu, do 18.30, već iza 15.00, škola zakračunata? Da meni na dodatnoj nastavi sedme sate čistačica redovito upada u učionicu do zuba naoružana krpama i partvišem, u želji da čim prije šmugne kući? Ili kako je moguće da ravnateljica osobno, pod radnim vremenom, štiha i krampa u svom masliniku poput kakova težaka? Da se lakše izražava motikom nego tipkovnicom? Kako je moguće, za ime svijeta, da domar dolazi u školu po pozivu (to vam je posebna priča – naš domar je kao G – točka; svi znaju da bi trebao biti tu negdje, ali rijetki ga nađu kad im ustreba)! Ona planu Gnjevom Velikim, te propišta:
– Kolega, ja vas molim – meni je domar odradio neke poslove (nisam siguran da želim znati što je na stvari) koje bih ja u školi skupo platila posve besplatno, i normalno je da sad dolazi samo kad ga zovem da nešto treba popraviti!?
Ako ovo nije za anale, ne znam što jest – nit’ javnog natječaja za radove u školi, nit’ izbora najboljeg ponuditelja, ništa, nego po dobrom starom brđanskom običaju – ja tebi, ti meni! I još to javno izlane na UV (jasno k’o dan, nitko ništa nije čuo; omerta je divna stvar)! Budući da se opet nisam uspio othrvati urođenome mi porivu da postavljam nezgodna pitanja i, štoviše, da inzistiram na odgovorima, već sam se pomirio s tim da ću još jednom na obavijesni razgovor (vidi jednu od prošlih kolumni). No, ovog puta metode su bile kudikamo suptilnije.
Sutradan, dolazeći na radno mjesto, nisam ni dospio do zbornice kad mi put presiječe odbor za doček – Čista i naš hausmajstor (čovjek se, konstatirali smo već, ukazuje u školi po potrebi)! Inače, u dobrom dijelu hrvatskih škola putnika namjernika čistačice dočekuju podupirući se o metle; budući se u nas metle uglavnom koriste u druge svrhe (prijevozno sredstvo), ja ih nikako ne mogu naći kad čistim kabinet (da, ja ga čistim, i zato naša čistačica reži na mene). Govor je na sebe preuzeo domar, i od svega neartikuliranog baljezganja uspio sam razaznati jedino kako „oni“ sve znaju – s kime se ja družim i sastajem, s kime pijem kave, što radim u potaji i kako će nastati veliki škandal ako „oni“ progovore. Još k tome, kako me odsad on, domar, prati u školi na svakom koraku i vreba na mene! Kulturno sam odvojio dvije minute za te budalaštine, a kad mi je prestalo biti smiješno otpilio sam lika u dvije rečenice i nastavio svojim putem.
Je li do podzemnih voda, punog mjeseca ili je nešto treće u pitanju ne znam, ali ovih dana događaji se u nas zbivaju kao na tekućoj traci. Nakon gore rečene sjednice UV, ravnateljica je, bijesna k’o, k’o… k’o ravnateljica, nazvala sindikat kako bi napravila reda i ukazala im da ne mogu oni mene obavještavati o njenoj prepisci s županijskim uredom. Međutim, po kratkom je postupku popila pedalu.
To je rezultiralo još bezumnijim potezom, kojem svjedočimo već pet dana uzastopce – preuzela je na sebe da iskorijeni javašluk lokalnih vozača autobusa! Dočula je, naime, tko zna od koga, kako je jedno jutro vozač autobusa koji razvozi učenike djecu ukrcao malo dalje od autobusne stanice! Ne časeći časa, okrenula je broj načelnika općine i u dahu se požalila na vozačev bezumni čin. Kako je to nije zadovoljilo, okrenula je i predsjednika susjedne mjesne zajednice, a potom i lokalnu ispostavu prijevozničkog poduzeća, odlučna da vozača dadne na disciplinsku. Kad su je i otamo na finjaka otpremili, svjedočio sam kako je, u predinfarktnom stanju, rječnikom kakve pipničarke, u histeričnom monologu naspram kojeg i homilije uzoritog oca Košića zvuče sasvim trezveno i umjereno, prijetila kako će nazvati generalnog direktora Autotransa u Rijeci i istjerati stvar na čistac ili raskinuti ugovor (iako je riječ o milijunskim iznosima)!
Kad sam vodio učenike na ekskurziju, odabranoj je turističkoj agenciji poslala službeni dopis s žigom škole i svojim potpisom, a kojim traži da profesorima voditeljima agencija isplati dnevnice za svih pet dana ekskurzije. Kad sam se tamo pojavio kako bih dogovorio detalje ekskurzije, voditelj poslovnice turi mi pod nos taj dopis i, šeretski se smiješeći, napomene kako bi se, kad bi on dopis proslijedio na odgovarajuću adresu, uvažena vrlo loše provela. Tako, eto, čovjek bude doveden u situaciju da se ne smije pojaviti dva puta na istom mjestu, a sve zbog ingenioznih poteza wannabe lidera naših obrazovnih ustanova.
Nedavno, dok se do škole gradila nova sportska dvorana, uzela si je u zadatak da škilji kroz rolete prozora u zbornici na gradilište i broji radnicima lopate. Zaključivši jedno jutro da su podbacili (a stvar je hitna, mandat se bliži kraju; zamislite da netko drugi prereže vrpcu na otvaranju dvorane), mašila se telefona da zove direktora Lavčevića u Split i požuri cijelu stvar! Ona to, naime, rješava jednim telefonskim pozivom. Takvim se, eto, stvarima, bavi ravnateljica jedne osnovne škole; meanwhile, mi ni u trećem tjednu nastave nemamo raspored sati! No, u državi u kojoj domari vrebaju profesore po školama, a biskupi drže zapažena predavanja na kongresima ginekologa, valjda je normalna pojava da se ljude s punom satnicom prijavljuje kao tehnološki višak.
Sve dosad navedeno, ipak, treba staviti u širi kontekst – ova groteska i vremenski i prostorno začudno koincidira s jednom drugom, ništa manjom – raritetnim pojavama koje se već gotovo dva desetljeća povezuju s komisijama za tehnološke viškove, osobito u četiri dalmatinske županije. U tim četveročlanim komisijama, naime, sjede po dva predstavnika većinskog SHU – a i dva predstavnika ureda državne uprave. U praksi to znači da čak i u onim županijama (na sjeveru Hrvatske) u kojima Preporod ima daleko više članova o njihovom zbrinjavanju odlučuju predstavnici SHU – a! To navedenom sindikatu daje veliku mogućnost kadroviranja (u dealu s ravnateljima), i ujedno je vrlo snažan modus držanja članstva u pokornosti i na hrpi. Koliko su im komisije za tehnološke viškove bitne vidjelo se i prilikom posljednjih pregovora oko osnovnoškolskog KU – a, kad se, onako stidljivo, najavljivala solucija ukidanja komisija. SHU, koji se inače baca na glavu kad su materijalna prava zaposlenih na kocki, potpisao je KU kojim su djelatnici u sustavu izgubili sijaset materijalnih prava, u zamjenu za očuvanje komisija u postojećem obliku. Posljedično, nastavile su se priče o teškim marifetlucima koji su, navodno, permanentno početkom svake školske godine bili glavni trademark komisija za viškove. Naslušali smo se svega – od toga kako se viškovi šalju samo određenim školama, kako prednost imaju članovi većinskog sindikata, kako pojedini kolege desetak godina tuku zamjene, a pojedini budu raspoređeni odmah nakon diplomiranja, do toga da pojedini ravnatelji uporno odbijaju zaposliti viškove s uputnicom ureda državne uprave. Šuškalo se čak i o cjeniku za svako radno mjesto. Iziritirani, kako kažu, samovoljom pojedinih ravnatelja, čelnici većinskog sindikata nedavno su ispred resornog ministarstva održali prosvjed, i javno objavili listu desetak škola čiji ravnatelji, navodno, kaubojski krše zakone i odbijaju zaposliti kolege s uputnicom. Ravnatelji, očekivano, opovrgavaju optužbe, istovremeno ih servirajući čelnicima SHU – a. Postoje i određena stručna mišljenja koja tumače kako je prosvjed zapravo motiviran nedavnim odgovorima HDZ – a i Mosta sindikatu Preporod, u kojima se dvije stranke zalažu za ukidanje ili stavljanje pod nadzor rečenih komisija, pa se prosvjed objašnjava kao svojevrsna pila naopako. Jer, tajming je vraška stvar – ako je istina da pojedini ravnatelji godinama krše zakone po pitanju tehnoloških viškova (a znajući kako je zajednica hrvatskih ravnatelja pravi kadrovski ružičnjak to je vjerojatno istina), postavlja se logično pitanje – zašto prosvjed baš sad? Istina je, kao i obično, vjerojatno negdje u sredini – sa zakonima je na vi najvjerojatnije i ekipa iz SHU – a, kao i prozvani ravnatelji, o čemu svjedoči gore opisani slučaj iz moje škole. S obje strane operiraju veliki majstori školske kuhinje, naročito kadrovske – to je chef do chefa; provalili su sve tajne zanata. I moj slučaj pokazuje kako se kao tehnološki višak iz najnižih pobuda prijavljuju ljudi koji nisu višak, čime se sustav zagušuje, nekome tko uistinu jest višak umanjuje šansa da bude zbrinut, a samo ministarstvo nepotrebno financijski opterećuje. Koliko je, međutim, ministarstvo adekvatan adresat za prosvjede ovakve vrste, posebno je pitanje.
Navedenim bi se, po mom skromnom sudu, trebale pozabaviti neke druge institucije ove države, dok bi ministarstvo trebalo učiniti ono što može – vinovnike ovakovih rabota izložiti brutalnim sankcijama, stvoriti zakonske okvire da se ove komisije napokon ili ukinu ili dovedu u red, a isto da se poduzme i po pitanju ravnatelja – umjesto licenciranja, da se napokon postave jasni i strogi kriteriji tko može biti ravnatelj, da se uvede neovisni nadzor njihovog rada, i da im se napokon broj mandata ograniči na maksimalno dva, a ne da imamo ravnatelje in saecula saeculorum (za moju se po kuloarima priča kako je već pribavila posebno odobrenje ministarstva da može ravnati i nakon navršene 65. godine; poznavajući naš školski odbor ne bih se nimalo čudio da se piše „gore“ i traži doživotni mandat s mogućnošću produljenja nakon isteka roka)!
Isto tako, u najboljem interesu zaposlenih u sustavu, trebalo bi konačno Vertikalu (obrazovanja) položiti u horizontalu!
Unatoč svemu, ovakvi ravnatelji i dalje prolaze reizbore; kolege su i dalje većinom članovi SHU – a. Od svega što smo mogli prihvatiti od razvijenog svijeta, od bogate Švedske, recimo, mi prihvatimo stockholmski sindrom! Tako to biva u društvu u kojem nacionalno zamijeni racionalno!
Široko im bilo polje, svima skupa. No, kao što je pisano – širok je put koji vodi u propast! Pozamašan ih je broj, na raznim funkcijama, koji hrvatsko školstvo vode u tom pravcu!